Sve je počelo jednim mailom naslova "A vidi ovo". Danas, malo više od šest godina kasnije, Muzej iluzija je sa svojih 30 prostora otvorenih u svijetu najveća globalna franšiza privatnih muzeja. U posljednje dvije godine otvara u prosjeku jedan muzej mjesečno. Ima ih na svim kontinentima osim Australije i Južne Amerike, a godišnje ih na globalnoj razini u prosjeku posjeti oko milijun i pol ljudi.
Iza cijele priče stoje najprije prijatelji, a onda i poslovni suradnici Tomislav Pamuković i Roko Živković.
- Naši su se muzeji s vremenom značajno mijenjali, a jednako smo tako i mi sa svakim novim napredovali - kažu.
Posljednji muzej, jubilarni trideseti, otvoren je u New Delhiju. Njih dvojica nisu išla u Indiju, no išli su drugi članovi njihova već uigranog tima, koji čini 20-ak ljudi, a koji se, prema potrebi, proširuje vanjskim suradnicima. Prosjek godina u tvrtki koja prodaje iluzije je tridesetak.
Franšizni poslovni model za njih se pokazao kao vrlo sretan odabir. Postavljanje na noge svakog muzeja je posebno. Jedan od projekata koji najviše pamte je Muzej iluzija u New Yorku. - To nam je bio prvi velebni projekt. Prostor ima oko 350 četvornih metara, a smješten je u staroj impozantnoj zgradi u kojoj je prije bila jedna banka. Izgleda jako 'muzejski', klasično... I spojen je s našim konceptom koji je moderan. Na tome smo bili radili oko dvije i pol godine - kaže Tomislav Pamuković.
Nadovezuje se i Roko Živković. - Projekt je trajao tako dugo i zbog tamošnje birokracije. Ulazak na američko tržište bio je kompliciran. Trebalo je dobiti sve dozvole, proći franšizne procedure, raditi s odvjetnicima, ispoštovati sve regulacije - nabraja i dodaje da su iz toga puno naučili te da ih je iznenadilo što svaka savezna država ima svoja pravila i zakone.
I danas je taj muzej jedan od najposjećenijih, pa i najprofitabilnijih, uz bok onome u Parizu. - Neko je vrijeme među njima bio i Istanbul. Blizu je i Kairo, no on je otvoren relativno nedavno, pa još nemamo konkretnu godišnju analizu - govori Tomislav.
- Što je veći grad, veća je posjećenost - kaže Roko.
Svaki novi muzej u određenoj mjeri personaliziraju, prilagođavaju.
- Primjerice, mijenjamo boje. Imamo crvene, žute, narančaste i plave muzeje. Taj dio vizualnog identiteta prilagođavamo gradu ili zgradi u kojoj je muzej smješten. Gledamo koja je boja važna za povijest tog mjesta ili u kojim je tonovima nešto što je tamo najpopularnije. Recimo, u Kansas Cityju su jako ponosni na svoj jedini klub NFL, kojem je zaštitna boja crvena. Tamo je sve crveno! Pa smo, naravno, i mi odabrali tu boju - priča Tomislav.
U mjeri u kojoj je to moguće, mjestu prilagođavaju i same eksponate.
- Iako, tu nam ne ostaje previše mjesta za igru. Mijenjamo dva eksponata. Jedan od njih je 'Rolling Eyes', instalacija koja prikazuje lice čije vas oči prate neovisno o tome gdje se krećete. Imamo verzije tog eksponata s Albertom Einsteinom, Nikolom Teslom, Salvadorom Dalíjem... U New Delhiju smo postavili Mahatmu Ghandija - kaže Pamuković.
Navike ljudi diljem svijeta su različite. Europljani, priča ovaj duo, vole jedno, a Ameri su im prilično slični.
- No, primjerice, stilovi života u jugoistočnoj Aziji ipak su malo drugačiji. Mi naše muzeje vidimo kao samostojeće objekte negdje u gradu, idealno u nekoj staroj zgradi... No, u arapskom je svijetu jako vruće, pa se gotovo cijeli život odvija u trgovačkim centrima, pod klimom, ili negdje oko njih. Stoga se prema potrebi uklopimo i u takav koncept - priča Tomislav.
Zašto su uopće krenuli u posao po franšiznom modelu?
- Teško je sam doći u neki grad gdje ne znaš okolinu, ljude, agencije. To bi zahtijevalo puno našeg vremena, česte odlaske na put, trebali bismo boraviti u raznim dijelovima svijeta po barem šest mjeseci na redovnoj bazi. To nam nikada nije bila želja. Puno je lakše sve organizirati na ovaj način, kada negdje imaš partnera lokalca koji će ti pomoći naći prostor, pregovarati o njemu, pribaviti lokalne dozvole - govori Roko.
Tu je važan još jedan faktor - investicijski. - Investicije kod nas, logično, nisu iste kao u inozemstvu. Način života i ekonomije u različitim se dijelovima svijeta itekako razlikuju. S naše je strane franšiza, u kojoj se uzima postotak od ulaznica, najjednostavniji model. Mi gradimo cijelu priču, a opet uvijek imamo lokalnog čovjeka koji će pri svemu tome pomoći - objašnjava.
Tomislav kaže da ih je u tome potaknula i činjenica da su im nakon otvorenja zagrebačkog muzeja ljudi sami počeli dolaziti s idejom da bi uzeli franšizu. - Na početku smo imali svoj poslovni plan, no on se iz dana u dan mijenjao. Ljudi su nam prilazili s idejama tipa 'mi bismo htjeli ovo i u Beču'. Ili na drugim lokacijama. I shvatili smo da nam je uz franšizere nešto takvo i ostvarivo.
Zato danas i jesmo ovdje te se možemo nazvati najvećim muzejskim lancem - priča i dodaje da suradnje s ljudima iz inozemstva imaju razne oblike; od franšiznih, preko partnerskih odnosa, do "join venturea". Bazu partnera, govore, ne šire previše i nepromišljeno, nego u sve većoj mjeri s onima koji su već "unutra" planiraju nove poteze u budućnosti.
Koronavirus je zatvorio muzeje diljem svijeta. Trenutno je polovica Muzeja iluzija zatvorena, a druga polovica radi. Amerika je kompletna otvorena, a u Europi Zagreb i Beograd jedni su od rijetkih koji sada rade.
Ipak, ovaj kreativni i poduzetni dvojac kaže da ih trenutna kriza nije pogodila do te mjere da bi im biznis bio u kritičnom stanju.
- Navikli smo u životu imati i manje - kaže Tomislav. - Cijela priča s Muzejem iluzija počela je kao sekundarni, a ne jedini posao. Zato smo se trudili prilično pametno voditi kompaniju, razmišljali smo o tome da ne može uvijek sve biti med i mlijeko, da se uvijek nešto neočekivano može dogoditi. Nismo, doduše, mislili da će nam se dogoditi baš pandemija, no bili smo svjesni da u određenim dijelovima svijeta može biti nekih problema koji bi potencijalno mogli utjecati na nas - priča pa daje jedan slikoviti primjer.
- Recimo, Gruzija, kako sami kažu, u 'ratu' s Rusijom, a Rusi su im ujedno i najvažniji turisti. Onda se dogodi da jedan predsjednik nešto kaže, pa mu drugi odgovori, pa odjednom idući dan nema nikoga u muzeju. Geopolitička pitanja i turizam utječu na naš rad - kaže Tomislav.
Kapaciteti u svim muzejima su smanjeni, može se primiti tek između 25 i 50 posto ljudi. U zagrebačkom, primjerice, istovremeno smije boraviti 20 osoba. U slavnim vremenima znalo ih je biti višestruko više. - To utječe na cijeli posao, na nas, na naše partnere. Ali tako je danas svima koji su u sličnoj grani, u zabavi - govore.
Njih dvojica nerado govore o brojkama vezanim uz svoje poslovanje, o zaradi. - Stalno nas pitaju o brojkama, ali ne želimo o tome. Ako govorimo o uspjehu, uspjeh je to što se nas dvojica smijemo, što smo došli do ovdje na svojim nogama. Sve ostalo je zabadanje nosa u to koliko ti susjed zarađuje. Ako ti je susjed dobar susjed, njegova ti zarada ne bi trebala biti bitna - kaže Tomislav.Inače, gotovo sve što je povezano s Muzejem iluzija hrvatski je proizvod.
Ovdje rade cijeli web, tu im je marketinška agencija, kao i dizajner, tu se proizvodi proizvodnja svih eksponata koji idu u inozemstvo, radi se distribucija svih igračaka i robe, angažiraju se domaći arhitekti...
- Osim drvenih igrica koje se proizvode na Tajlandu, sve je hrvatski proizvod. Oduvijek smo to pokušavali naglasiti i tome težili. Imali smo prijedloge za selidbu tvrtke, no volimo ovdje živjeti i raditi. Svuda ima poteškoća, ali mi volimo biti ovdje. Naši su suradnici mladi i kvalitetni ljudi. Tu je Sven Franc koji proizvodi eksponate i radi nam arhitekturu, a uz njega su i arhitekti Juraj Kralj te Jasmina Frinčić.
Svi su oni bili nagrađivani na fakultetima ili su se isticali kao jedni od najboljih u klasama. Jasmina je, primjerice, diplomirala u Beču, u klasi Zahe Hadid. S nama radi i dizajner Dragan Vejnović, koji ima brojne međunarodne nagrade i jedan je od izumitelja VR pola - nabraja Tomislav i dodaje da su skupa rasli i s ekipom iz Helvetica komunikacija, koja je danas jedna od najvećih marketinških agencija u Hrvatskoj.
Zagreb se od perioda kada je Muzej iluzija tek otvoren brendirao kao grad neobičnih muzeja. Najprije se otvorio Muzej prekinutih veza pa Muzej iluzija, a onda se dogodio boom. Danas imamo Muzej torture, Muzej 80-ih, muzeje čokolade i mamurluka... Cijeli se taj pokret dogodio spontano, bez plana, strukture, institucionalne potpore...
- Poduzetnici su sami vidjeli uspjeh kuriozitetnih muzeja, pa su ih počeli otvarati. No, sami preživljavamo na tržištu i pokušavamo doći do ljudi - govori Roko.
U Hrvatskoj termin "privatni muzej" i dalje ne postoji u regulaciji i pravilnicima. - U svijetu, naravno, nije tako. Gotovo svuda postoje porezne olakšice za edukativne i zabavne sadržaje, a mi plaćamo redovni porez. Nije da se moramo žaliti, no praksa je takva svuda. Ne moramo se ugledati čak ni na Beč ili neke druge gradove, koje smatramo kulturnim autoritetima. To je praksa i u regiji - kaže Tomislav.
Na brojna su vrata kucali, ali im se nisu otvorila. Nepostojanje sluha za muzeje im je nevjerojatno. - Muzeji su nešto što je gradu potrebno. Kada kao turist odeš na neko novo mjesto, najprije ćeš obići jezgru grada, a onda krenuti u potragu za muzejima ili nekim sličnim sadržajima. To donosi veliku vrijednost turističkoj ponudi. Neka Zagreb ima i sto muzeja!
U Pragu ih, primjerice, ima 150 do 200, od čega je stotinjak privatnih. Ne tražimo nužno neku institucionalnu podršku, ali dobro bi došlo barem neko olakšanje - kažu. - Ali za to valjda nismo dovoljno kulturni - cinično dodaju.
Iako su im primarni izvor prihoda ulaznice, oko 15 posto kanaliziraju i preko muzejskog dućana. Zastupnici su Dilemma igračaka, koje se proizvode na Tajlandu, a oni ih distribuiraju u sve zemlje u kojima imaju muzeje. Iza toga stoji i edukativni program nazvan "Think & Solve".
Već su imali edukacijske projekte, takozvanu "Mozgaonicu", edukativni koncept koji su razvili godinu dana nakon otvorenja prvog muzeja. Radi se o učenju i istraživanju uz didaktičke igračke. No, novi način učenja nije dugo izdržao na tržištu.
- Događale su nam se situacije u kojima odrasli, pametni ljudi dolaze u igraonicu, ne uspiju riješiti dvije stvari, pa odmah odustanu i kažu: 'Ma, kakva je ovo glupost!' Jednostavno smo promašili, dobro platili pogrešku i nešto naučili - kaže Tomislav.
- Ideja je bila bazirana na edukativnim programima kakvi se, primjerice, provode u školama u Kini. Kroz igru s predmetima učiš o općoj kulturi, matematici, fizici, povijesti... Htjeli smo s time doći u škole i vrtiće, ideja je bila da profesori uzmu te predmete i pomoću njih djeci pokušaju objasniti razne stvari - govori Roko.
Nudili su te svoje ideje nekim obrazovnim ustanovama i besplatno, da pokrenu ljude, rasplamsaju kreativnost, maknu djecu od učenja samo iz knjiga...
- Pokušali smo nešto dati, ali smo ostali neshvaćeni. Prošle nam se godine, doduše, dogodilo da nam se Ministarstvo obrazovanja javilo s jednom narudžbom. To nam je bilo svojevrsno priznanje da bi stvar mogla zaživjeti u školama. To za nas nije važan dio zarade, ali nam je do toga stalo - priča Tomislav.
Njih se dvojica prisjećaju i svojih početaka. Imali su, kažu, turbulentan uzlet, odjednom su poletjeli. - Prije otvaranja zagrebačkog muzeja nismo imali pojma o carinama, dostavama, nismo znali hoće li nam eksponati i igračke stići. S vremenom smo učili, puno putovali, bilo je tu puno stresa i novih ljudi. Ljudi koje znaš pet minuta, a žele ući u tvoj posao - kažu.
Nije to bilo lako koordinirati, organizirati. - Mi jesmo mladi i sposobni, puni energije i želje, ali imamo i obitelji, privatne živote, hobije... pa je posao u početku zahtijevao puno odricanja - kažu.
Bilo je tu i raznih razrada ideja koje su se obično testirale po principu pokušaja i pogreške.
- Za hrpu stvari misliš da je baš to najbolja ideja ikad. Onda ju staviš na papir, isprintaš i u konačnici izvedeš. Pa shvatiš da to neće ići. I tako sto puta. Postaviš neki eksponat pa se razbije u dva dana. Nikad ti prije nije palo na pamet da ljudi žele nešto potrgati. Ali to je tako! Onda smo nadograđivali eksponate... Ono što je prije bilo od šperploče danas je od masivnog hrastova drveta, nešto što je prije bilo od nekog tankog metala danas je od čelika - smije se Tomislav.
Njih dvojica imaju striktnu podjelu posla. Tomislav se brine za tehnički dio muzeja i organizaciju. Roko je, pak, zadužen za marketing.
Zanimljivo je promotriti način na koji se širio glas o Muzeju iluzija; vjerojatno najvažniji faktor bile su društvene mreže. Teško da ima posjetitelja koji nakon izlaska iz muzeja neće na Instagram staviti svoju fotografiju iz "Infinity Rooma" ili neke druge instalacije.
- Ta vrsta marketinga bila je dio plana. U sve smo ušli s minimalnim ulaganjem. Ova vrsta oglašavanja je besplatna, a ujedno i najbolja jer rijetko koga može zaobići - govori Tomislav.
- Da, doista smo počeli gerilski. Moj brat i njegova žena bili su nam prvi modeli za muzej. Roditelji su dva dana prije otvorenja muzeja imali akciju čišćenja. Digli smo sve moguće kredite, nismo imali ni za čistačicu. Frendovi su lijepili lajsne po prostorijama - govori Roko.
Nisu imali ni klimu. - Ljudi su govorili da je jako vruće, a mi smo im objašnjavali da im se samo čini, da je i to iluzija - smiju se.
Planovi za dalje?
Nova širenja. Otvaraju se Muzeji iluzija u Lyonu, Budimpešti, Miamiju, Washingtonu...
I svi imaju napredne klimatizacijske sustave.