IZBOR NEDJELJNOG

OVI LJUDI ĆE OBILJEŽITI SLJEDEĆU GODINU! Izdvojili smo 20 sportaša, umjetnika, znanstvenika i javnih osoba o kojima će se najviše govoriti u 2020.

CROPIX

 

Glumci, pjevači, sportaši, arhitekti, dizajneri... I dugovječni političar koji uskoro navršava 100 godina. Dvadeset soba s našeg popisa u sljedećoj će godini stvarati još više, nametnuti se kao najbolji, predstaviti se svijetu, i zato će 2020. biti njihova godina!

Josip Manolić, umirovljenik

Napunit će sto i još se veseli životu

Zagreb, 241017. Novinarka Jutarnjeg lista, Tanja Rudez i mikrobiolog Kristian Vlahovicek, sekvencirati ce genom 97-ogodisnjeg Josipa Manolica.
Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Neja Markičević / CROPIX

Josip Manolić

 

Kako je to imati 100 godina? Pa naviru lijepa sjećanja, ali i ružni događaji koji su ostavili traga. Ja sam u formi kao čovjek koji nije dao da ga maknu s puta koji je odredio. Jer, ja sam sâm odredio svoj put. Istina, nisam odredio da ću doživjeti 100 godina. To su izgleda odredile neke druge sile, rekao je kroz smijeh Josip Manolić kada smo se u petak našli u njegovoj omiljenoj pivnici u centru grada.

Josip Manolić, bivši hrvatski premijer te lider omladinskog komunističkog i antifašističkog pokreta, proslavit će 22. ožujka 2020. godine svoj 100. rođendan. Iako ga mjesecima nisam vidjela, primjećujem da je gospodin Manolić u jednako dobroj fizičkoj i mentalnoj formi kao i prije godinu dana kada smo u Jutarnjem listu objavili priču o njegovu genomu. Podsjetimo, Josip Manolić je prošle godine postao prvi poznati Hrvat čiji je cjelokupni genom sekvenciran, a u tom projektu Jutarnji list je surađivao s prof. Kristianom Vlahovičekom sa zagrebačkog PMF-a, te tvrtkama Exaltum i Macrogen.

Josip Manolić rođen je u Kalinovcu kod Đurđevca te je djetinjstvo proveo u Podravini. Njegov je otac umro od posljedica Prvoga svjetskog rata kad mu je bilo šest godina. Majka, koja je doživjela 88 godina, se preudala pa su mali Josip, njegov brat i dvije sestre odrastali uz četvero djece njihova očuha.Unatoč svojoj dobi, najdugovječniji hrvatski političar i dalje vodi aktivan društveni život na kome bi mu pozavidjeli i mnogi četrdesetogodišnjaci.

- Budim se oko sedam sati, a onda u krevetu čitam novine do devet sati dok ne pročitam sve što me zanima. Osim Jutarnjeg lista, jako volim čitati Doktor u kući - rekao je Manolić smijući se.

- Obično se oko 11 sati posvetim društvenom životu s prijateljima. Svaki dan s nekim imam sastanak uz malu kavu bez mlijeka. Više volim popiti dvije male kave nego jednu veliku. Poslije podne ne izlazim van osim ako dođe netko od prijatelja izvan Zagreba i najavi se da bi popio kavu sa mnom. Onda se uvijek odazovem i izađem - ispričao je Manolić.Naposljetku, upitala sam ga planira li u ožujku proslavu svoga 100. rođendana. - Bit će proslava moga rođendana, ali primjerena mome dosadašnjem načinu života. Živim skromno pa ću tako i proslaviti 100. rođendan - istaknuo je Josip Manolić, koji ističe da se još uvijek raduje životu. (Tanja Rudež)

Dario Juričan, redatelj

Stiže dugoočekivani film 'Kumek'

Zagreb, 171219. HRT, Prisavlje 3. Suceljavanje 11 predsjednickih kandidata. Na fotografiji: Dario Jurican - Milan Bandic.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Dario Juričan

 

Redatelj Dario Juričan ovih je dana objavio isječak iz dokumentarnog filma ‘Kumek’ o zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću koji bi premijerno trebao biti prikazan na proljeće 2020. godine.

Tim filmom Juričan će zasigurno obilježiti i godinu koja je pred nama.

“Prilikom rada na dokumentarcu o Ivici Todoriću borili smo se s nedostatkom materijala, dok ga u ovom slučaju imamo i previše, najzahtjevnije će ga biti reducirati”, kazao nam je Juričan koji je na izborima za predsjednika osvojio 4,36 posto glasova, nakon čega je rekao da je “nemoralni pobjednik predsjedničkih izbora”. Dario Juričan rodio se 1976. godine, a odrastao je u zagrebačkoj Gornjoj Dubravi.

“Sjećam se, bio je to kvart u kojem sam svako jutro gledao kako Romi s konjima i kolima sakupljaju otpad”, kaže.

Kad je krenuo u školu, njegova obitelj preselila se u zagrebačko naselje Špansko, a poslije završetka srednje škole, X. gimnazije, Juričan odlazi u Njemačku gdje radi kao dadilja.

“Ali umjesto da u tom periodu naučim njemački, družio sam se s Amerikancima i vratio se u Hrvatsku bez da sam ga savršeno znao”, prisjeća se Juričan, koji nakon povratka upisuje Filozofski fakultet, i to njemački i komparativnu književnost.

“Na njemačkom sam bio s Kristijanom Novakom, koji piše sjajne romane. Ja sam bio na dnu klase, on u vrhu. Ali na studiju njemačkog je samo 10 posto muškaraca pa nas se pazilo i mazilo”, otkriva te dodaje: “Književnost je moja prva i najveća ljubav, oduvijek pišem priče, poslije sam se orijentirao na scenarije”.

Čim je diplomirao, dobio je poziv jedne privatne gimnazije da dođe raditi kao profesor.

“Izdržao sam 4 mjeseca i 15 dana, kad sam dobio izvanredni otkaz jer nisam želio učenicima poklanjati ocjene”, priča Juričan. Maturantima je, kaže, bio “10. profesor u nizu i nisu baš puno toga znali”.

“A ja sam bio mlad i ambiciozan. Naravno da sam kasnije tužio Gimnaziju i naravno da je zbog sporosti suda sve otišlo u zastaru. Kad se vlasnica nakon pet godina napokon pojavila na sudu nije me ni prepoznala. E, to je ta pravda u Hrvatskoj”, ističe.

Nakon toga radio je po osnovnim školama kao zamjena sve dok nije shvatio da se mora okrenuti pravoj ljubavi.

“Oduvijek sam pisao, a režiranje je, zapravo, prirodno proizašlo iz te ljubavi, pa sam počeo tražiti školu u kojoj bih mogao naučiti nešto više. Izbor je pao na London Film Academy”, kaže. Opisuje da se radi o zanatskoj školi koja traje godinu dana i na kojoj je dobio stipendiju u vrijednosti pola ukupne školarine pa ga je stajala 6200 funti.

“Tada je funta bila 13 kuna, iskrvio sam se za to, ali bio je to dobar izbor. Znao sam tada da sam prestar za Akademiju u Zagrebu i da nemam vremena, a ovo je trajalo po cijele dane. Bio je to, naprosto, veći izazov. Naučio sam snimanje na filmskoj traci od 16 milimetara te digitalnu montažu. Bila je to dobra kombinacija. A predavači su bili ljudi koji su radili, primjerice, ‘Montyja Pythona’. Može li bolje”, pita Juričan. Kad se vratio u Hrvatsku, osnovao je Blank_filmski inkubator i počeo raditi. Od tada je, kaže, producirao više od 50 kratkih igranih filmova.

“I sve do ‘Gazde’ sam više-manje bio mali filmaš. Taj film me bacio u orbitu”, kaže te dodaje da osobno ne živi od filma, jer se u Hrvatskoj od filma ne može živjeti, nego od filmskih radionica i rada na drugim projektima.

“Ova kandidatura za predsjednika nije zbog filma ‘Kumek’, smatrao sam je više dobrom odskočnom daskom za ‘fajt’ s Bandićem. Taj film sam počeo snimati još 2016. Bili smo u Grudama, u Poganoj Vlaki, kad sam nakon prve klape shvatio da ga neću stići završiti do lokalnih izbora 2017., pa sam se prebacio na film o Kutli. Bandić bi trebao biti gotov do travnja sljedeće godine, i to će biti pretposljednji film iz serijala ‘Gazde’. Sljedeći film koji počinjem raditi i za koji sam već dobio inicijalna sredstva je ‘Isus Krist’”, ističe. Kao i u svojem političkom angažmanu, Juričan i u filmskom stvaralaštvu voli pribjegavati ironiji. Njegovi najpoznatiji dokumentarni filmovi su “Gazda” i “Gazda: Početak”. Juričan se u filmu “Gazda”, podnaslovljenom “Ovo nije priča o Ivici Todoriću”, usredotočio baš na Agrokor i uspon njegova vlasnika Ivice Todorića, a u drugom filmu glavna je uloga pripala Kutli. Za film o Bandiću Juričan kaže da je “filmski spomenik najdugovječnijem zagrebačkom gradonačelniku”. Film o zagrebačkom gradonačelniku financirali su HAVC i Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija, a dio sredstava prikupljen je i putem crowdfunding kampanje. Juričan je 2017. godine za film “Gazda” na Pulskom filmskom festivalu dobio nagradu za najbolji dugometražni dokumentarni film. (Vanja Nezirović)

Mateo Kovačić, nogometaš

Na Euru 2020. odigrat će utakmice života

NEWCASTLE UPON TYNE, ENGLAND - AUGUST 26: Chelsea player Mateo Kovacic in action during the Premier League match between Newcastle United and Chelsea FC at St. James Park on August 26, 2018 in Newcastle upon Tyne, United Kingdom. (Photo by Stu Forster/Getty Images)
Getty Images

Mateo Kovačić

 

S ocjenom da ćemo 2020. godine napokon otkriti pravog Matea Kovačića u startu imamo sitni problem. Govorimo, naime, o nogometašu tako raskošne biografije da pred tim CV-jem u nevjerici trljate oči i pomalo sumnjate na falsifikat. Dok ste svih ovih godina pjevušili ‘gdje je nestao čovjek’, on je kao hrčak skupljao srebrninu pa danas posjeduje 15 klupskih trofeja, među njima tri osvojene Lige prvaka, dva Fifa Svjetska klupska prvenstva, jednu Europsku liga, uz 56 nastupa za reprezentaciju, sve skupa začinjeno transfernim rekordom u konkurenciji hrvatskih nogometaša. 45 milijuna eura morao je Chelsea iskeširati prošlog ljeta Realu kada je poželio da posudba preraste u vlasništvo.

Pa opet, stoji prognoza da svoje najbolje predstave Kovačić tek treba odigrati. Kada na kraju 2020. godine FourFourTwo, Guardian i Marca krenu raditi inventure top 100 svjetskih igrača tamo vjerojatno više neće biti stalnih rezidenata Luke Modrića i Ivana Rakitića, koji prolaze ispod karijernog zenita, ali će u jednu od ispražnjenih kućica utrčati Mateo Kovačić. Jer nakon sedam inozemnih sezona 25-godišnji vezni igrač napokon blista u punom sjaju.

Od ulaska u svijet profi nogometa Kovačić je na leđima nosio etiketu ‘wunderkinda’, u isto vrijeme blagodat koja jamči povlašten status, ali i teret pod čijom težinom su se mnogi slomili. Hrvatski igrač nije se ni slomio niti procvjetao, pronašao je karijerno ‘šmiranje’ kao treći put. Tijekom tri madridske godine Kovačić je prema van prihvatio ulogu diskretnog logističara najvećim zvijezdama, bio je tamo zadužen ‘za catering’ Ronaldu, Modriću ili Kroosu, popunjavao je rupe u tuđim kalendarima, ali u sebi se nikada nije pomirio sa sporednom ulogom. Zbog toga je zatražio transfer, a danas znamo da je Chelsea bio pametan izbor.

Kovačić je trebao procvjetati u rukama Maurizija Sarrija koji je inzistirao na njegovu dolasku, ali je spletom okolnosti iz sjene iskoračio u režimu Franka Lamparda. Klupska legenda na početku menadžerske odiseje oduševljava hrabrošću (bez zadrške uveo u momčad 4-5 igrača iz akademije), ali i vizijom igre u kojoj Kovačić izrasta u arhitekta i sve češće strijelca. Krajem studenoga on je ugradio pogodak - oštar udarac s ruba kaznenog prostora - u Chelseajev remi s Valencijom, a već desetak dana kasnije sličan je gol zabio Evertonu u premierligi.

Posljednji Kovačićev gol prije toga već pripada blagu filmskih žurnala, vraća nas sve do siječnja 2017. godine, zbog čega su mnogi posumnjali da se igrač do kraja karijere namjerava suzdržavati od šuta i da će vijek zaključiti u golgeterskom celibatu. Engleskim kroničarima nije promaklo da su Kovačić i Ross Barkley prošle sezone redovito jedan drugog mijenjali na terenu, dogodilo se to čak 22 puta, jer u Sarrijevoj su percepciji bili podjednako (ne)upotrebljivi i jalovi pred suparničkim vratima. Cijeli se tzv. sarriball ionako vrtio oko Jorginha kao pivota koji bi udario štambilj baš svakoj lopti, dok su ostali veznjaci na terenu boravili kako bi Jorginhu pravili društvo.

Lampard je brzo namirisao da se u Kovačiću skriva potencijal za iskorak u svakom smislu. U agresivnom i okomitom nogometu koji forsira, Kovačić je dobio više graditeljske, driblerske i pucačke slobode. On je danas među najpreciznijim dodavačima Premiershipa, u ‘top 5’ klubu igrača s 200-i-više dodavanja u posljednjoj trećini terena gdje se kreativno osmišljavaju golovi, on je konkretniji dribler od Pogbe i N’Dombelea, istovremeno igrač s više uspješnih obrambenih startova po utakmici od Fabinha i Rodrija, koji su specijalisti za prekidanje suparničkih napada. Projekt nadogradnje neće, međutim, biti gotov dok se Kovačić ne približi Lampardovoj statistici iz igračkih dana. Već trećina Lampardova učinka značila bi da je Kovačić izletjeo iz startnog bloka i da je spreman obilježiti našu nogometnu 2020. godinu... (Dražen Krušelj)

Nora Turato, umjetnica

Od pariškog Centra Pompidou do rimskog muzeja Macro

Nora Turato

 

Nora Turato riječka je umjetnica koja zadnjih deset godina živi u Amsterdamu, gradu iz kojega se afirmirala na međunarodnoj umjetničkoj sceni. U svojim je dvadesetim godinama. Prvo se bavila glazbom, svirala je u punk bandu Klaus. Potom je u Nizozemsku otišla radi studija grafičkog dizajna na znamenitoj akademiji Gerrit Rietvel na preporuku dizajnerice Lane Cavar. No, ovim se segmentom rjeđe bavi. Nakon što je diplomirala, naime, zaposlila se u jednoj marketinškoj tvrtki, kao grafička dizajnerica. Nije to bilo za nju. Bila je pristojno plaćena, no poprilično se dosađivala. Nakon što je u Amsterdamu upoznala kolegu koji je također iz Rijeke, umjetnika Davida Maljkovića, prijavila se na Rijksakademie gdje je pronašla sebe.

Njezin medij ponajviše su performansi, nazivaju je i novom Marinom Abramović. Ime su joj zapamtili i međunarodni portali pa ju je tako ArtNet uvrstio među pet mladih imena na koje u budućnosti valja obratiti pažnju, naslov članka o njoj glasio je”umjetnički dinamo performansa”. Raspored za 2020. godinu praktički je popunjen, bilo samostalnim ili skupnim izložbama, bilo performansima, ili predavanjima. Od muzeja koji su najpoznatiji široj publici spomenimo znameniti pariški Centar Pompidou gdje će ova umjetnica od 27. svibnja do 14. srpnja svoj rad pokazati na skupnoj izložbi “MOVE 2020”, te rimski muzej MACRO, gdje je pozvana na izložbu “Museum for Preventive Imagination”.

U privatnom izložbenom prostoru u Düsseldorfu, Sammlung Philara, ima samostalnu izložbu, a u Njemačkoj će još izlagati u Nak Aachen te Museum für Gegenwartskunst Siegen (zidnu sliku po “Projekt dug godinu dana”), dok će u Bonnu biti na skupnoj izložbi “State of the Arts. Video, Installation, Performance” u Bundeskunsthalleu. Pozvali su je, potom, na skupnu izložbu Image Critique, u ožujku u muzej Frans Hals u Haarlemu. Sudjelovat će, potom, na izložbi čiji je kustos David Maljković, a dio je projekta EPK 2020. u Rijeci. Na skupne izložbe odlazi i u Vidigueiru u Quinta Do Quetzal, te u Glasgow, Glasgow International, dok je u rujnu pozvana na bijenale u Beograd. Performance će ova umjetnica održati u sklopu FRAC-a u Champagne-Ardenne u Reimsu, te u Witte de With u Rotterdamu. U Rotterdamu će predavati, kao i u Zürichu.

Neke od tema kojima se ova umjetnica bavi u svojim govornim performansima, a za sada je najpoznatija upravo po toj vrsti performansa, ženska su histerija i ženski glasovi. Sama kaže kako su to neke od mnogih tema njezinog rada, no mediji se baš njima najviše vole baviti. Ona sama nema ništa protiv. O takvim je temama, kaže, dobro otvoreno raspravljati. Ženska je histerija, smatra, još tabu, a ženski glasovi još uvijek nastoje uvijek zvučati poput telefonskih operatera. Inspiracija za njezine su performanse nasumični razgovori s prijateljima, objave na Twitteru, vijesti, filmovi, književnost, video blogovi, pisani blogovi, reddit, tulumi i još mnogo toga, svoj rad temelji na življenju, potrošnji, i tumačenju okolne kulture. I upravo ju je ta suvremena interpretacija svijeta oko nje stavila na pijedestal mladih umjetnika. Nakon svakog se performansa emocionalno potpuno isprazni. Puno vježba. Pohađa i glasovne vježbe. Njezini performansi traju dulje vrijeme, jedan smo imali prilike vidjeti ove godine u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, rijetka prilika da je nastupala u Hrvatskoj. (Patricia Kiš)

Nenad Šestan, znanstvenik

Godina daljnjeg razvoja BrainEx tehnlogije

Zagreb, 250511.
Hotel Esplanade.
Znanstvenik Nenad Sestan, specijaliziran za podrucje ljudskog mozga.
Foto: Nina Djurdjevic / CROPIX
Nina Djurdjević / CROPIX

Nenad Šestan

 

Otkad je u travnju vodeći svjetski znanstveni časopis Nature objavio studiju tima Nenada Šestana o BrainExu, visokotehnološkom sustavu koji može održati i zaštititi mozak sisavaca od oštećenja nekoliko sati nakon smrti, taj hrvatski znanstvenik u središtu je interesa akademske zajednice, ali i vodećih svjetskih medija. O Šestanu su priče objavili New York Times, Guardian, Time, Wall Street Journal, BBC i brojni drugi, a nedavno ga je Nature proglasio jednim od 10 najznačajnijih ljudi u znanosti u 2019. .

- Vrlo mi je drago da je vodeći svjetski znanstveni časopis prepoznao i nagradio rad mojih suradnika i mene u ovoj godini. Osobno mi najveće zadovoljstvo dolazi iz timskog rada s talentiranim suradnicima i postizanja znanstvenog napretka. Važno je istaknuti da ovo nije rezultat isključivo ovogodišnjeg rada, nego rada unazad nekoliko godina čiji su rezultati objavljeni tek ove, 2019. godine - rekao nam je Nenad Šestan, profesor neuroznanosti, genetike, komparativne medicine i psihijatrije na Yaleu.

- Trenutačno u laboratoriju imamo izvrsnu grupu mladih znanstvenika iz Hrvatske i to me jako veseli- istaknuo je Šestan.

Rođen je u Zadru 1970. godine, a njegova je obitelj iz Zemunika Donjeg, gdje mu i sada žive roditelji. Već kao dječaka fascinirali su ga ljudski mozak i umjetna inteligencija. Nakon što je 1995. godine diplomirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Šestan je otišao na doktorat kod Paška Rakića, renomiranog hrvatskog neuroznanstvenika na Sveučilištu Yale. Doktorirao je 1999., a zatim na Yaleu sagradio neovisnu znanstvenu karijeru. Posljednjih godina Šestanova znanstvena karijera razvijala se na fantastičan način te je od sredine 2017. do danas zaredao dvadesetak znanstvenih radova u časopisima Science, Nature i Cell.

No, najveću pozornost privukao je rad njegova tima o sustavu BrainEx, zahvaljujući kome su neke stanične i molekularne funkcije u svinjskom mozgu ostale sačuvane satima nakon smrti. - Kroz ovu studiju došli smo do dva glavna zaključka. Prvo, veliki mozak sisavca ima mogućnost povratka cirkulacije i nekih molekularnih i staničnih funkcija nekoliko sati nakon smrti. Naši rezultati ukazuju na to da je smrt stanica i organa proces koji se odvija postupno kroz vrijeme- pojasnio je Šestan. Naravno, njegovi istraživački planovi za 2020. godinu vezani su za tehnologiju BrainEx.

- Osim istraživačkih planova razmišljamo i kako privući nove suradnike. Trenutačno proširujemo tim suradnika na Yaleu i izvan našeg sveučilišta. Cilj nam je surađivati s kolegama sa znanjima koja nama nedostaju i da zajedno s njima radimo sljedeće korake u daljnjem razvijanju i optimiziranju tehnologije. Jedan od ciljeva je proučavanje potencijalnih kliničkih primjena ove tehnologije - naglasio je Nenad Šestan, koji je svima nama u Hrvatskoj u 2020. godini poželio “dobro zdravlje, zadovoljstvo i ispunjenost u životu”. (Tanja Rudež)

KLISAB, modni dizajneri

Nova kolekcija i projekt na kojem tim radi već dvije godine

KLISAB
Petra Mrsa
 

Njih ne zanima fast fashion. Njihov rast je polagan, organski i stalan, a svako širenje asortimana i povećanje količine proizvodnje napravljeno je s minimalnim rizikom. Rast profita je osjetan, kažu Tomislav Kliškinić (29) i Marko Šabarić (28), dizajnerski dvojac Klisab, a fiksnog radnog vremena, kad si sam svoj gazda - nema.

- Radimo svaki dan u tjednu, u prosjeku deset do dvanaest sati dnevno fizički u studiju, a na brendu, može se reći, 24/7 - kažu Kliškinić i Šabarić. Ove je godine njihov brend Klisab proslavio svoj peti rođendan i nastavio rasti kao primjer relativno mladog brenda koji se pozitivno dizajnerski, ali i financijski razvija na domaćoj modnoj sceni.

- Postoji čak precizan dan, gotovo sat nastanka branda. To je 15. studenoga 2014. godine, negdje oko 23 sata. Naime, to je trenutak kada smo proglašeni najboljim mladim dizajnerima sezone na natjecanju Fashion Incubator, i to za našu prvu kolekciju. Taj datum je početak brenda Klisab - pričaju mi dizajneri, obojica bivši studenti Tekstilno-tehnološkog fakulteta u Zagrebu.

Tomislav je s otoka Šolte, a Marko je iz Osijeka, i obojica su pasionirani zaljubljenici u modu te u dizajn uopće, i ta strast koju dijele njihova je dominantna karakteristika.

- Zbog te strasti raspolažemo s vrlo malo slobodnog vremena, ali kad je ono što radiš izraz onoga što jesi, onda vrijeme ni ne dijeliš na slobodno i neslobodno. Kad ne dizajniramo, čitamo, volimo suvremeno dramsko kazalište, biti u prirodi ili s prijateljima - složni su.

Zna se točno tko je za što zadužen: Tomislav je preuzeo poslove izrade odjeće tehničke prirode, a Marko obavlja sve komunikacije vezane uz brend. Sve kreativne odluke, pak, donose zajedno, te ne postoji niti jedan jedini dizajn koji su potpisali, a da ga obojica nisu odobrili. Dosad su realizirali ukupno 14 kolekcija, 11 sezonskih i tri međusezonske kolekcije, a broj celebrity obožavateljica sve je veći. Anita Dujić, Nika Turković, Nevena Rendeli, Ana Bacinger, Judita Franković Brdar, Nina Mia Čikeš, samo su neke od dama koje su popunile svoje ormare Klisab komadima.

- Naš najprodavaniji dizajn je bez dileme Klisab torba. Za njom, u različitim varijacijama veličina i boja, nekoliko sezona ne prestaje potražnja, čak postaje sve popularnija - ističu dizajneri koji najčešće koriste prirodne materijale. U zimskim kolekcijama prevladavaju vuneni štofovi za kapute i odijela, dok u ljetnim kolekcijama koriste pamučne tkanine.

U godina pred nama za dvojac Klisab nastavljaju se rast i uspon na domaćoj modnoj sceni, a najavljuju i velike novitete.

- Većinom s klijentima komuniciramo direktno preko službenih mrežnih profila ili na dogovorenim sastancima u našem zagrebačkom studiju. Rastemo postupno, organski, tako da ovdje prvi put najavljujemo otvaranje nove Klisab mrežne platforme u 2020. godini - otkrivaju dizajneri.

- Početkom veljače lansiramo projekt na kojemu radimo sada već gotovo dvije godine, i veseli nas što je došao u fazu pripreme načina kako ćemo ga podijeliti s javnosti. Još neki novi projekti su u najavi za jesen/zimu 2020. o kojima je također prerano govoriti, a trenutačno smo u realizaciji proljetne kolekcije koju ćemo revijski predstaviti u ožujku. Planiramo i proširenje broja suradnika u proizvodnji, ali uz zadržavanje kontrole cjelokupnog procesa - ističu kreativci Kliškinić i Šabarić, koji su s pravom prozvani predstavnicima domaće modne avangarde jer svojim dizanom i apsolutno posvećenim načinom rada probijaju granice svog vremena. (Petra Plivelić)

Bernard Korak, chef i vinar

Otvara se jedan od najiščekivanijih restorana u zemlji

Jastrebarsko, 100718.
Plesevica 34.
Bernard Korak poznati hrvatski chef restorana Hisa Franko na obiteljskom gospodarstvu na brezuljcima Plesivickog gorja.
Foto: Krasnodar Persun / CROPIX
Krasnodar Peršun / CROPIX

Bernard Korak

 

Započeti priču o 33-godišnjem Bernardu Koraku kao jednom od najperspektivnijih mladih šefova sve je prije nego uobičajena biografska crtica o dobrim kuharima, koji su se od malena motali oko štednjaka i poput malih Mozarta oduševljavali svojim kuharskim kreacijama.

Bernard je zapravo bio nezainteresiran za gastronomiju, koliko je to mogao biti jer je odrastao u velikoj vinarskoj obitelji Korak koja slovi za najbolje vinare u Hrvatskoj.

Uz vinarstvo, obitelj se bavila i ugostiteljstvom, a njihov je restoran smatran odličnim mjestom za predah na plešivičkim bregima, gdje se, osim uz dobru vinsku kapljicu, moglo uživati i u hrani. Za restoranski uspjeh bile su zaslužne mama Mirjana i baka, koja je držala glavnu riječ u kuhinji.

Bernard je s bratom Josipom, danas enologom poput oca, te sestrom Verom vikendima pomagao kod posluživanja gostiju.

Uvijek naglašava njihovu tadašnju restoransku orijentaciju, u kojoj je ponuda hrane tradicionalna, s domaćim jelima, koja je oduševljavala goste jer su uživali u pravom siru i vrhnju, patki ili purici s mlincima, domaćim štrudlima uparenim s vinima obitelji. Taj obiteljski štih nije odredio početnu Bernardovu karijeru jer je on krenuo prema obrazovanju za građevinskog inženjera. Ali negdje pred kraj njegovog studija obitelj ozbiljno razmišlja o proširenju vinarije i nadogradnji restorana. Željeli su ponuditi nešto više, prema uzoru na svjetske vinarije. I tada zapravo počinje njegova nova priča i promjena karijere.

Nakon edukacije i prakse uz dobre preporuke odlazi u Dubravkin put, gdje pod mentorstvom Priske Thuring zapravo kreće u neke nove vode kulinarstva i kuhinje. Ondje provodi gotovo dvije godine, usavršavajući svoj kuharski izričaj, ali kao u nekoj avanturi želi više - te dobiva pismo iz slovenske Hiše Franko da ga primaju na stažiranje.

U gastronomskom svijetu stažiranje je uobičajena praksa tijekom koje molite dobre restorane i šefove da vas prime na praksu (zapravo volontirate) kako biste mogli “besplatno” vidjeti i učiti zanat. Nerijetko sami plaćate troškove poput smještaja i ishrane. Ako ste dobri, taj staž će vam se višestruko isplatiti jer ćete postati pripravnik, a ako se stvarno pokažete jako dobri, završavate kao “pravi chef”. Pritom Hiša Franko nije običan restoran, nego jedan od najboljih restorana na svijetu,  a Ana Roš, proglašena je najboljim chefom na svijetu 2017. godine.

Bernardu su posao ponudili gotovo odmah, nakon tridesetak dana, i tu je opet napredovao, sve do sous chefa (de facto glavnog operativnog chefa). U želji da ga zadrže, prihvatili su njegovu ambiciju da krene dalje na staž, pod uvjetom da se vrati. Odmah je primljen kod Massima Botture u Osteriju Francescanu u Italiji. Bottura u gastronomiji slavi kao jedan od bogova, a spomenuti restoran je više puta proglašavan najboljim na svijetu.

Trenutno se nalazi u Hiši Fanko, na spomenutom mjestu sous chefa, ali bliži se njegov odlazak. Radovi na završetku nove vinarije i restorana su pri kraju i vrijeme je za privatni startup. Od “običnog” restorana s odličnom vinskom pričom, sada se kreće prema fine diningu, gdje se kroz desetak sljedova nude okusi koji se nastoje upariti s okusima najboljeg vina. Taj zadatak nimalo nije lak jer treba doista iskonski razumjeti namirnice s rizikom pogađanja ukusa gostiju - kojima bi sva jela trebala izazvati uzbuđenje, a poneko i senzaciju.

Bernard prenosi da je za njega taj fine dining poput trilera, u kojem nas svako poglavlje vodi u svoju priču, ali je dio cjeline romana koja mora biti uzbudljiva i napeta, tako da jedva čekate izlazak novog nastavka. Upravo je to ono što Bernarda čini drugačijim i chefom čiji će izlazak u vlastitom restoranu obilježiti 2020. (Zoran Šimunić)

Nikolina Matičević, model

Pred njom su revije najvećih svjetskih dizajnera

Chanel, Dolce & Gabbana, Miu Miu, Emporio Armani, Byblos, GCDS, Rokh, Faith Connexion, Y/Project, Paul & Joe... Revije najvećih svjetskih dizajnera na tjednima mode u Parizu i Milanu samouvjereno nosi i jedna djevojka iz Đakova, 20-godišnja Nikolina Matičević, koja je na put ostvarenja svog sna krenula brzo nakon izlaska iz srednje škole i odmah je zapela za oko čelnicima vodećih svjetskih modnih kuća.

Ovu 2019. godinu Nikolina će, priznaje, zauvijek pamtiti. Imala je priliku nositi zadnju dizajniranu kolekciju nedavno preminulog i legendarnog Karla Lagerfelda za modnu kuću Chanel, a pojavila se i na naslovnicama velikih modnih magazina kao što su Harper’s Bazzar Japan i Vogue Portugal u listopadu ove godine, a snimila je i modni editorijal za britanski Elle.

- Karla nažalost nisam upoznala, ali imala sam priliku nositi njegovu zadnju kolekciju i sve je bilo tako predivno i definitivno ću to pamtiti. Tužno je, ali uvijek ću pamtiti i Vogue Portugal jer su nedugo poslije snimanja fotograf Chris Milo i njegova djevojka, dizajnerica seta Stella poginuli u nesreći, ali iza sebe ostavili vrlo kreativan opus kao prvi i zadnji Vogue cover i editorial, za koji su se iznimno trudili - ispričala nam je Nikolina.

Trenutačno, kaže, ne ide na fakultet jer joj je modeling full time posao, a kada nije na pisti provodi vrijeme sa svojim najbližima, kao sada za vrijeme blagdana.

- Sigurno da pola godine provedem izvan Hrvatske ako ne i više. Naravno, uvijek nađem vremena za obitelj i prijatelje i to su trenuci koje stvarno cijenim - rekla nam je Nikolina koja je u svijetu mode dobila nadimak Niko.

Iako ima 20 godina mnogima često djeluje mlađe, a na prvi pogled osvaja svojom dugom smeđom kosom i velikim plavim očima. Svoju vitku figuru održava zdravom prehranom i vježbanjem, a tjedni mode, kada se zaredaju revije, ne pričinjaju joj stres.

- Kroj moje oči tjedni mode izgledaju zabavno i nekada čak nestvarno. S vremenom postane lakše jer sve više upoznaješ industriju i stekneš iskustvo, ali uz prave ljude i potporu bih rekla da preživljavam ta razdoblja - kaže Nikolina koja kada kaže da je iz Hrvatske, čuje samo pozitivne reakcije.

- Za svijet mode sam se zainteresirala kada sam sa sestričnama Mirnom i Martinom Marić imala fotosessione kad sam imala 13 godina i od toga je sve počelo. Potpisala sam ugovor sa svojom matičnom agencijom kada sam imala 15 godina i još uvijek me oni zastupaju, a to je Relatum Model Management iz Zagreba - ispričala nam je manekenka koja u Parizu, Milanu, Londonu, Barceloni, Münchenu i Tokiju ima i lokalne agencije koje je zastupaju. Dosad je surađivala s brojnim poznatim fotografima, no ipak, ima svog omiljenog fotografa.

- Sa svima s kojima sam surađivala imala sam lijepo iskustvo jer svaki posao je jedinstven i donosi uspomene, ali izdvojila bih suradnju s fotografom Paolom Roversijem jer mi je veliko zadovoljstvo bilo raditi s njim i jako kreativan i uzbudljiv shooting, ipak je to jedan od najboljih fotografa današnjice - priznala nam je Nikolina prisjetivši se trenutka kada je prvi put stala na modnu pistu.

- Bila sam jako nervozna i bojala sam se da ću pasti - smije se lijepa Đakovčanka koja svoju budućnost vidi jedino u svijetu mode.

- U ovoj industriji teško je planirati unaprijed, i sve je moguće, ali nadam se što boljem uspjehu. Cilj mi je biti uspješna i biti u industriji što više mogu jer stvarno se vidim u tome. Jedan od snova je, naravno, postati i Viktorijina anđelica, no najviše bih htjela postati zaštitno lice neke veće parfemske kuće - otkriva. (Petra Plivelić)

Judita Franković, glumica

Nakon kamera, okreće se kazališnim daskama

Judita Franković

 

Judita Franković Brdar među rijetkim je hrvatskim glumicama, bez obzira na to jesu li u pitanju one mlađe ili starije generacije, koja nikada nije imala problema s dobivanjem filmskih uloga. Slično je bilo u pitanju i kada se radi o televizijskim serijama, pa i ne čudi što se 38-godišnja Zagrepčanka u jednom trenutku željno okrenula kazalištu, području na kojem je zapravo svaki glumac najželjniji dokazivanja. Takva joj je bila 2019., a Franković već sada zna da će joj takva biti i 2020. godina.

- Istina, 2019. bila mi je bogata i intenzivna. Ponovno sam se, nakon nekoliko godina intenzivnog snimanja, vratila kazalištu. Počelo je mojim povratkom u teatar ITD s projektom Rajne Racz, dramom Paula Claudela “Razmeđe podneva”. To je bio Rajnin završni ispit na ADU i vrlo sam sretna što me zvala jer sam surađivala sa sjajnim mladim glumcima s jedne strane, a s druge, ta mi je suradnja pokazala da se Rajna i ja baš dobro razumijemo, tako da nas iduće godine čeka nova suradnja. Riječ je o drami Odona von Horvata “Nepoznata iz Seine” u kojoj ću utjeloviti Nepoznatu, vrlo zanimljiv ženski lik. To je drama koja obiluje situacijama teatra apsurda, a sve kroz jednu zanimljivu ljubavnu priču. I ovaj ću put igrati sa zanimljivim mladim glumcima i jako se veselim - najavljuje Franković Brdar. Pored toga, dogodila joj se i predstava “Joj Hrvati” autora i redatelja Ivana Đuričića u Ludoj kući.

- Riječ je o pravoj punokrvnoj satiri u formi kabarea, koju bih mogla usporediti s humorom Montyja Pythona i Mela Brooksa. Za mene je to jedno potpuno predivno i novo iskustvo. Kazalište je rasprodano i ekipa umire od smijeha, a mi uživamo sto posto. Potkraj godine izašla je i predstava “Važnije polovice” autorica Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović, a u režiji Paole Slavice, koja govori o dvije prijateljice predstavnice milenijalske generacije. Cijela, pak, godina bila mi je obilježena filmom “Izbrisana”, koji se već sada može pogledati na HBO-u - ističe glumica. Na pitanje kojim je projektom bila najzadovoljnija teško joj je odgovoriti, jer joj svaki projekt uvijek donese nešto svoje sa sobom, nešto novo. Film “Izbrisana” donio joj je, recimo, puno putovanja po festivalima i svijetu, pa i neke nagrade. Predstava “Joj Hrvati” rasprodane izvedbe...

- I 2020., kako sada stvari stoje, bit će u znaku kazališta. Početkom veljače izlazi predstava prema dobro poznatom talijanskom filmu “Potpuni stranci” u režiji Renea Bitorajca u Ludoj kući. Tema komada su male crne kutije naših života zvane mobiteli, i što bi se dogodilo kada bi naši partneri i prijatelji jednu večer bez filtera zavirili u njih. U tom komadu igram Evu, psihoterapeuticu koja je naučila dobro skrivati svoje osjećaje. Nakon toga počinjem u ITD-u raditi već spomenutu predstavu “Nepoznata iz Seine”, a za jesen predstavu “Zbogom Natalija Petrovna” prema Turgenjevljevoj drami “Mjesec dana na selu” u režiji Anastasije Jankovske, opet u teatru ITD, kao i u Sloveniji predstavu u režiji Natalije Manojlović. Eh, da, polako pripremamo i novi film Vlatke Vorkapić “Sveta obitelj” - nabraja Franković Brdar. A čemu se od toga posebno raduje?

- Svim se projektima jako veselim, jer mi svaki otvara neke nove vizure i različite likove koje treba kreirati. (Tina Premec)

Matea Jelić, teakwondoistica

Knin se već priprema za slavlje nakon OI u Tokiju sljedećeg ljeta

Matea Jelić

 

Žetve medalja hrvatskih sportaša na raznim svjetskim i europskim prvenstvima s vremena na vrijeme znaju biti toliko obilne da rezultiraju inflacijama svečanih dočeka. Samo u 2018. imali smo dva velika na središnjem zagrebačkom trgu, prvo srebrnih nogometaša, a onda i zlatnih tenisača. Ipak, malo se koji sportaš ili sportašica mogu pohvaliti da su prije svojeg 22. rođendana imali (barem) dva dočeka. Taekwondoašica Matea Jelić jedna je od njih. Pažljiviji pratitelji sporta sjetit će je se još kao svjetske juniorske prvakinje iz 2014., kada je na Tajvanu osvojila zlato u kategoriji do 63 kilograma. Matea je tada bila doslovno nedodirljiva među vršnjakinjama, dvije godine je nitko nije mogao pobijediti, a u rodnom Kninu odali su joj priznanje tako što ju je na povratku sa SP-a dočekalo više od tisuću sugrađana.  “Na tronu može biti samo jedna - Matea Jelić”, pisalo je na transparentu koji su razvili dok je njihova junakinja na pozornici brisala suze radosnice.

Pet godina i devet mjeseci kasnije, Knin je doživio “déjà vu”. Matea se vratila u Hrvatsku kao osvajačica Grand Slama, završnog i najprestižnijeg turnira na kojem sudjeluju samo najbolji borci i borkinje u pojedinim kategorijama, a ovaj put zaslužila je čak dva dočeka. Prvi u splitskoj Zračnoj luci, gdje su bili članovi njezinog kluba Marjan, a drugi ponovno u Kninu. Ovaj put nije bilo samo suza, nego i kiše i baklji, za potpuni ugođaj.

Pao je i dogovor: treći veliki doček Matei će se organizirati kad se u ljeto 2020. iz Tokija vrati s olimpijskim odličjem oko vrata. Čak i ako bude neizdrživa sparina, ili opet bude pljuštalo, Kninjanima neće smetati.

Nekoliko je razloga zbog čega smo Mateu Jelić uvrstili u krug onih za koje smatramo da bi mogli obilježiti godinu pred nama. Taekwondo, za početak, nije medijski eksponiran kao veći sportovi, bez obzira na to što nam dugi niz godina konstantno daje svjetske i europske prvake. Samo smo u protekloj godini dobili dvije europske prvakinje, još četiri medalje na SP-u i tri na EP-u, nekoliko postolja na Grand Prix i Grand Slam turnirima te tri olimpijske norme. Osim Matee, u Tokiju će sigurno biti Kristina Tomić i Toni Kanaet.

Drugo, Matea je u tom društvu nanizala najviše rezultata zbog kojih je opravdano očekivati da će na Olimpijskim igrama u svojoj kategoriji zasjati u punom sjaju. Još je ljetos Gracenote, poznata tvrtka za sportsku analitiku, predvidjela da će Jelić u Japanu osvojiti broncu, no vjerujemo da će njihova iduća procjena biti još optimističnija. Osim što je među prvima u svojoj kategoriji izborila Tokio, ona je u 2019. osvojila tri od četiri moguća postolja Grand Prixa (zlato u Rimu, srebra u Chibi i Moskvi), bila je treća na Europskom prvenstvu u Bariju, a onda je kao kruna nevjerojatne sezone stigla pobjeda na Grand Slamu u Wuxiju.

I treće, trenutno peta taekwondoašica svijeta na olimpijskoj ljestvici do 67 kg pokazala je da ne osjeća pritisak kad se treba boriti s najboljima na svijetu. U Kini je svladala prvo azijsku prvakinju Tursunkulovu, zatim aktualnu svjetsku prvakinju Zhang, a onda u finalu i Zagrepčanku Doris Pole. Samo deset dana ranije, u Moskvi je bila bolja od trostruke prvakinje Europe Lauren Williams i trofejne Francuskinje Magde Wiet Henin, prije nego je u finalu tijesno poražena od bivše svjetske prvakinje Ruth Gbagbi.

I kad pod sva ta imena i natjecanja podvučete crtu, zaključak se nameće sam po sebi: Matea je ušla u elitu svjetskog taekwondoa i treba joj samo komadić olimpijske slave da svoj talent pretoči u sportsku besmrtnost. Tko zna, možda ćemo za 12 mjeseci pisati o djevojci koja je kompletirala “zlatni poker” i stala uz bok Janici Kostelić, Sandri Perković i Sari Kolak. Matea Jelić, naša sljedeća sportska heroina. Kad se dogodi, nemojte reći da vas nismo upozorili. (Vladimir Zrinjski)

Silvio Kutić, poduzetnik, suosnivač Infobipa

Otvaraju najmoderniji IT kampus i pripremaju se za izlazak na burzu

Zagreb, 280319. Svecana dodjela nagrade EY Poduzetnik godine. Ovogodisnje hrvatsko izdanje jedinstvenog globalnog programa koji nagradjuje poduzetnike privuklo je najveći broj kandidata do sad, ukupno 50 poduzetnika iz 35 tvrtki. Na fotografiji: Silvio Kutic, Roberto Kutic i Izabel Jelenic z firme Infobip su proglaseni poduzetnicima godine.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Silvio Kutić

 

Kada je ljetos najavio mogućnost izlaska na njujoršku burzu za veliki Bloomberg, Silvio Kutić, suosnivač i predsjednik Uprave vodnjanskog IT diva Infobip, nije očekivao da će ta vijest odjeknuti kao eksplozija u domaćem i svjetskom poslovnom svijetu. Za Nedjeljni je Jutarnji tada objasnio da se za IPO već spremaju, ali da će do konačne odluke ipak pričekati još godinu-dvije. Zasad, rekao je, želja im je privući investitore koje do sada nisu imali. Sve to potaknulo je rasprave da bi vodnjanska tvrtka koja se bavi softverom za komunikacijske platforme, među ostalima tvrtke Uber i WhatsApp, a bilježi i godišnje prihode od 3,5 milijardi kuna, mogla biti prva hrvatska tvrtka “jednorog”, procijenjena na preko milijardu dolara tržišne vrijednosti.

Istarski IT-jevci, inače, uz Kutića na čelu su i suosnivači Izabel Jelenić i Roberto Kutić, tim spekulacijama pristupaju oprezno navodeći da “nikada do sada nisu raspolagali udjelima u kompaniji prema vanjskim investitorima tako do ovog trenutka niti ne postoji tržišno utvrđena valuacija”. No činjenice u brojkama su sljedeće: U 2019. godini povećali su broj zaposlenika za gotovo 40 posto pa tako godinu završavaju s 2100 zaposlenika u odnosu na početak kada su ih brojali 1200. Također, broje 67 ureda diljem svijeta, a zadnji su otvorili u Splitu. Svečano otvoreni R&D centar u studenome, u Splitu zapošljava 18 programera, inženjera i menadžera koji će raditi na softverskim rješenjima za kompanije kao što je Google i Microsoft. Takav uspjeh nije prošao nezamijećeno pa se trojac ove godine okitio i nagradom “Poduzetnik godine”, u organizaciji konzultantske kuće Ernst&Young. Također, proglašeni su i najboljim pružateljem A2P (application-to-person) usluga na svijetu, prema neovisnom londonskom Rocco istraživanju u kojem je sudjelovalo preko 500 telekom i softverskih kompanija.

Osim što za iduću 2020. godinu planiraju zaposliti još barem tisuću djelatnika, a u iduće tri i gotovo tri tisuće, 2020. će infobipovcima obilježiti i preseljenje u novi zagrebački kampus koji se već gradi u Svetoj Klari. Gradnja jednog od najmodernijih IT kampusa u Hrvatskoj, Alpha Centauri, vrijednosti 120 milijuna kuna i veličine gotovo 12 tisuća četvornih metara, započela je u rujnu, a do kraja iduće godine primit će 650 zaposlenika. Po uzoru na one u Silicijskoj dolini, Alpha Centauri je sličnog interijera, rasporeda i funkcionalnosti kao i njihov prethodni kampus u Vodnjanu koji je otvoren 2017. godine, ali će ga površinom i brojem zaposlenika višestruko nadmašiti. (Filip Pavić)

Hrvoje Korbar, redatelj

Diploma i već četiri nova projekta

Zagreb, 100619.
Teatar ITD.
Na fotografiji: redatelj Hrvoje Korbar.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Kristo / CROPIX

Hrvoje Korbar

 

Mladi redatelj Hrvoje Korbar još nije navršio 25 godina. Nije stigao ni diplomirati režiju na Akademiji dramskih umjetnosti, a već su iza njega neke sjajne predstave. Zadnju, Ionescovu “Ćelavu pjevačicu” mogli smo premijerno pogledati u zagrebačkom Teatru &TD sredinom prosinca i, mora se priznati, objavio je sjajan posao. Zvuči lako na scenu postaviti teatar apsurda, no zapravo je riječ o teškom poslu, u kojem dobro valja znati balansirati između vrhunskog apsurda i odlaska u krajnost, koji znači lošu predstavu. Korbaru je za rukom pošlo ovo prvo.

- To je Ionesco kojeg svi volimo, kojeg imamo čak i u lektiri, a rijetko se postavlja na scenu. Iako mislimo da sve znamo o njegovom svijetu apsurda, kad smo počeli kopati po tekstu, shvatili smo da je on neiscrpno vrelo… Na tom projektu imao sam prilike surađivati s kolegama s fakulteta, što mi je inače jako važno - birati za suradnike ljude koji su otprilike moja generacija, koji su odrasli u sličnom vremenu i okruženju, pa imaju i sličnu percepciju svijeta koji nas okružuje. Osim izvrsnog glumačkog ansambla, veliki autorski obol ovoj predstavi dale su dramaturginja Nikolina Rafaj i koreografkinja Matea Bilosnić - kaže Korbar.

Njegova prva velika režija bila je prošle godine, kada je na Dubrovačkim ljetnim igrama, u suradnji s Leom Anastazijom Fleger i Marinom Pejnović postavio predstavu “Odbrojavanje - na piru s Držićem i Nalješkovićem”. Potom je u zagrebačkom Kerempuhu posve sam postavio “Ellinga”, a onda je na ovogodišnjim Ljetnim igrama postavio “Malog princa”. Puno je to posla za nekoga tko još nije bacio kapicu s kićankom u zrak, a u idućoj godini, kada planira diplomirati, već ima četiri dogovorena projekta. Prvi je u HNK Varaždin, gdje će postaviti komad “Ništa novo” mladog dramskog pisca Luke Vlašića.

- Taj će komad istovremeno biti i moj diplomski rad. Satkan je od citata i referenci na Čehova i Krležu. Uglavnom na potonjeg, zbog čega mi je posebno drago da će predstava zaigrati u tom gradu, koji je Krleži bio važan. Osim toga, Luka svojom ironijom postavlja pitanje što je Krleža danas. Isto sam pitanje postavljao kad smo radili Držića, u Dubrovniku. Zapravo, obojica su ispisali kanonska djela naše književnosti. Čini mi se da se interpretacije njihovih tekstova često ne odmiču od historijske razglednice, iako su u današnjem vremenu obojica itekako aktualni - ističe Korbar. Nakon Varaždina se vraća u Zagreb, gdje će u kazalištu Trešnja postaviti priču “Stanari u slonu”. To mu je veliki izazov, jer čitavu predstavu treba izmaštati iz vrlo kratkog predloška, u čemu će mu pomoći dramaturginja Ivana Vuković. Nakon toga, u svibnju, s kolegicom Maruškom Aras radi “Izvanbrodski dnevnik”, koji će biti premijerno izveden u KunstTeatru. Negdje na jesen će otputovati u Dubrovnik, gdje će postaviti Voltaireov “Candide”.

- Volim različite autore, različite žanrove, podjednako volim raditi i za djecu i za odrasle. Jedini problem su mi laki i isključivo zabavljački žanrovi u kazalištu, toga se klonim. Sve ostalo prihvaćam, jer mi ta različitost omogućava da budem kreativniji - zaključuje Korbar. (Zrinka Korljan)

Darko Šeparović, spisatelj

Fraktura izdaje novi roman nagrađenog mladog autora

Darko Šeparović

 

Prozni prvijenac “Krvotok” korčulansko-zagrebačkog autora Darka Šeparovića osvojio je 2017. važnu riječku nagradu “Drago Gervais” za neobjavljeni rukopis, nakon čega ga je krajem 2018. objavila Gradska knjižnica Rijeka. Knjiga je otada bila dostupna u nevelikom broju primjeraka, no može se reći da je zainteresirala čitateljstvo i struku, posebno zbog svoje netipične i postmoderne, prilično zamršene strukture, kao i stila i jezika kojim barata pisac, originalno pjesnik.

Darko Šeparović je romanesknim prvijencem, između ostalih, odlučio zahvatiti i temu sjećanja, kojoj je odlučio pristupiti iz proznog, a ne poetskog ugla, a za jednog od glavnih likova u romanu izabrao je Kapetana, pomorca koji boluje od nepoznate, parazitske bolesti, čije je rađanje stilski i konceptualno dojmljivo predstavljeno u prvom poglavlju. Kroz tekst pršti osjećaj sveopće izgubljenosti, nemira s kojim se bori Kapetan, a Šeparović uvodi još raznih likova koji su na ljubavne, rodbinske i ostale načine isprepleteni tako da čitatelj, unatoč ambicioznoj kompoziciji teksta, jednostavno mora vrtjeti stranice kako bi vidio o čemu se tu zaista radi. Ipak, čini se da ga u tom romanu ne zanima pretjerano zaplet kao takav, koji je ipak uspio uklopiti u poprilično postžanrovski okvir “Krvotoka”.

- Zaplet u romanu treba postojati da bi tekst držao na okupu, stvorio neizvjesnost koji čitatelja gura da čita dalje. Naravno, dobar zaplet ne mora rezultirati dobrom knjigom. Neke knjige te privuku jer imaju zanimljivi stil, jezik, kompoziciju teksta itd. Rasplet ‘Krvotoka’ proizišao je iz samog teksta, od početka pisanja nisam znao kako će završiti - pojasnio je autor koji u 2020. godini donosi svoj novi roman naslova “Pristanište”, koji će objaviti Fraktura u prvoj polovici godine, a urediti Andrija Škare.

Radnja “Pristaništa”, otkriva pisac, smještena je u neimenovanom primorskom gradu, u ambijentu drvoreda borova, svakodnevici definiranoj smjenjivanjem smjerova vjetra, kišnih i suhih dana, pristajanjem i isplovljavanjem trajekta. Negdje u blizini pristaništa, u jednokatnoj kući s dvostrešnim krovom, živi čovjek koji gradi brod, pojasnio nam je Šeparović.

On, međutim, gradi taj brod skidajući drvene podove kuće i kako brod raste, tako kuća postupno postaje brodogradilište; namještaj je uklonjen, pregradni zidovi srušeni, nestaju prostorije, stropovi su skinuti, čitav materijalni svijet koji nazivamo životom urušava se da bi se mogao sagraditi brod. Razlozi zbog kojih on gradi brod postupno se otkrivaju u tekstu, navodi Šeparović, a možda oni uopće nisu važni. Možda je ponekad dovoljno samo završiti započeto, nešto kao srušiti kuću, sagraditi brod, staviti točku.

Da, po svemu onome što smo čitali od ovog pjesnika i prozaika, gore opisana atmosfera i siže romana upadaju direktno u polje koje bismo već sada mogli nazivati šeparovićevskom poetikom. Slobodno ćemo to reći: “Pristanište” će zasigurno biti jedan od zanimljivijih domaćih romana u 2020. godini. No, krenite redom. Ako se još niste dohvatili “Krvotoka”, sada je čas. (Vid Barić)

Ivica Pivac, predsjednik uprave Mesne industrije braće Pivac

Konsolidacija Kraša i nova velika ulaganja

Ravca, Vrgorac, 311018
Ivica Pivac, predsjednik uprave Mesne industrije Braca Pivac, pozira na gradilistu nove prsutane u Gospodarskoj zoni Ravca.
Foto: Tom Dubravec / CROPIX
Tom Dubravec / CROPIX

Ivica Pivac

 

Prije nešto više od mjesec dana dovršeno je dosad nezapamćeno nadmetanje u novijoj hrvatskoj povijesti oko preuzimanja neke tvrtke, kada je Mesna industrija braća Pivac postala većinski vlasnici Kraša. Preuzimanjem dionica Kraš ESOP-a, stekli su ukupno 52 posto dionica s pravom glasa. Preuzimanjem Kraša tvrtke braće Pivac iz Vrgorca sada zapošljavaju gotovo 5000 proizvodnih radnika.

Za Ivicu Pivca, predsjednika uprave i vlasnika idealne trećine Mesne industrije braća Pivac, 2020. godinu obilježit će svakako konsolidacija Kraša te pronalazak sinergijskih učinaka u poslovanja Kraša i Mesne industrije braća Pivac, počevši od cijene kapitala, raznih olakšanja što se tiče transporta i logistike, trgovine, nabave sirovina i repromaterijala, prijevoza...

“Moramo Kraš dovesti na razinu profitabilnosti ostalih konditorskih proizvodnih kompanija u Europskoj uniji i doseći njihov nivo produktivnosti. Kraš je odlična tvrtka. Unutar Kraša ima odličnih menadžera, stručnjaka i radnika. Sada se bitno promijenila situacija jer je Kraš dobio većinskog vlasnika, tako da menadžment može drugačije i efikasnije funkcionirati. Ljudi koji su unutar Kraša uz neke sugestije nas vlasnika napravit će poslovanje efikasnijim i profitabilnijim. Puno je ideja kako se može unaprijediti poslovanje, tako da će godina što se tiče Kraša proći u pozitivnom i stimulativnom ozračju”, smatra Ivica Pivac.

Odmah na početku 2020. godine Mesna industrija braća Pivac očekuje puštanje u rad novog proizvodnog pogona kapaciteta oko 5000 tona za proizvodnju dalmatinskog pršuta, pečenice, pancete i kraškog vrata koji se dovršava u Gospodarskoj zoni Ravča kod Vrgorca. Vrijednost investicije popela se na oko 105 milijuna kuna. “Pogon bi trebao biti u funkciji najkasnije do 1. ožujka”, otkriva Ivica Pivac.

Riječ je o najsuvremenijem pogonu za proizvodnju pršuta iz kojeg bi trebalo izlaziti 3000-3500 tona dalmatinskog pršuta te 1500-2000 tona dalmatinske pancete, pečenice i kraškog vrata.

Nakon ove investicije, slijedi druga faza, ulaganja vrijedna oko 20 milijuna eura. U Ravči će se graditi pogon za proizvodnju svježeg mesa i polutrajnih proizvoda, skladišni prostor, rasjekaonice... Dakle, sve osim trajnih proizvoda. Ovaj novi proizvodni pogon i distributivni centar trebao bi biti 2,5 puta veći od ovoga koji se dovršava. U tom dijelu računa se i na povlačenje sredstava iz fondova EU. U narednom razdoblju Mesna industrija braća Pivac značajno će povećati prihod od trgovine koji sada iznosi između 500 i 600 milijuna kuna. Trenutno imaju oko 270 maloprodajnih mjesta. “U sljedećih pet godina prihodi od trgovine trebali bi se utrostručiti. Proizvodnja ima svoja pravila i puno je složenija od trgovine”, napominje Ivica Pivac.

Uz Mesnu industriju Braća Pivac, članice su Grupe Pivac i PPK karlovačka mesna industrija te čakovečka Mesna industrija Vajda. Ove su godine završeni i investicijski ciklusi u PPK karlovačkoj mesnoj industriji u iznosu od dva milijuna eura te u čakovečkoj Vajdi od sedam milijuna eura, a u 2020. godini planiraju se daljnje investicije u Vajdi vrijedne tri milijuna eura. Nije zanemariv ni turistički portfelj jer su braća Pivac vlasnici tvrtke koja ima dva hotela u Makarskoj te hotel i hostel mu Dubrovniku. (Jozo Vrdoljak/privredni.hr)

Nika Turković, pjevačica

Dogodine izdaje tri singla i prikuplja materijale za album

Nika Turković

 

Njezina glazba ne podsjeća ni na što što postoji na domaćoj sceni. Drugačija je i pomalo mistična, no ipak, zasjala je na glazbenom nebu.

“U mraku”, prvi singl 24-godišnje Zagrepčanke na YouTubeu do danas je pogledalo gotovo 400.000 ljudi.

Svi su složni da je Nikin soft elektropop pravo osvježenje, kao i dokaz da nove generacije glazbenika polako ali sigurno istražuju novi zvuk i donose suvremeni izričaj. Ono što su u svjetskim okvirima Lana Del Rey ili, pak, Billie Eilish, za nas je Nika Turković.

- Kad izvodim pjesmu uživo, tada posebno dolazi do izražaja ta pop nota. Najviše me slušaju mladi u dobi od 15 pa sve do 35 godina, što je dosta širok rang. No, mladima je ovakvu vrstu glazbe prirodno slušati jer je dio modernog vala - dodaje Nika, iza koje je senzacionalna godina, uspjeh koji ju je iznenadio i doveo pod svjetla reflektora. Svaki party, svaki red carpet event - ništa više ne može proći bez Nike koja je u protekloj godini pozirala za nizu naslovnica, davala intervjue, gostovala u emisijama...

- Iskreno, nisam očekivala ovakav uspjeh, pogotovo jer je pjesma specifična. No, dugo sam se pripremala za povratak pa sam znala što bi me moglo očekivati - priznaje Nika koja se rano naviknula na pozornost medija. Mnogi je se sjećaju kao devetogodišnje djevojčice koja nas je predstavljala u Norveškoj na dječjem Eurosongu 2004. godine s pjesmom “Hej mali” i zauzela treće mjesto. Na valu uspjeha i slave snimila je CD “Alien”, na kojem se nalaze i dueti s Tonyjem Cetinskim i Oliverom Dragojevićem, a nastupala je na brojnim događanjima i televizijskim emisijama. No, djevojka s kojom danas razgovaramo daleko je od djevojčice koju pamtimo.

- Nekada prije mi je smetalo povezivanje s dječjom Eurovizijom, nisam htjela nositi taj label, a sada mi je to čak i simpatično - priznaje Nika.

Četiri godine provela je u Londonu, gdje je studirala na Institutu za modernu glazbu (ICMP), na smjeru Songwriting u pop glazbi, no prije gotovo dvije godine vratila se u Hrvatsku i tu namjerava pokoriti glazbene ljestvice, a ni proboj na inozemno tržište nije potpuno prekrižen plan.

Zanimalo nas je bi li voljela ponovno predstavljati Hrvatsku na izboru za pjesmu Eurovizije, ali sada kao ozbiljna glazbenica...

- Toga me strah. Ne bih se ponovno htjela u to vraćati i ponovno biti “cura s Eurovizije”, kao što sam dugo bila “djevojčica s Eurovizije”. Izgubila bih se u tome - priznaje Nika koja za sebe kaže da je tipična milenijalka.

- Jako sam organizirana osoba, stoga mi ne predstavlja problem kombinirati posao i glazbu. Iako, glazba je moj primarni poziv - ističe.

Danas radi u jednoj marketinškoj agenciji, a sve slobodno vrijeme posvećuje glazbi. I dečku, također glazbeniku Matiji Cveku.

- Iskreno, ja sam njegov veći fan - smije se Nika, koja je s Cvekom u vezi već više od dvije godine. Zajedno žive u moderno uređenom stanu pod Sljemenom, a najdraže im je društvo čupava kujica Blue.

- Zaljubljena sam u dizajn interijera i jedva sam dočekala sama urediti stan. Preselila sam se prije godinu dana, bio je to savršen trenutak, sada puno lakše hendlam život - kaže Nika.

Puna je planova za sljedeću godinu, i čini se da ju ništa ne može spriječiti u usponu.

- Drugi singl planiram objaviti sada u veljači, prije ljeta, do lipnja bi trebao izići treći singl, a najesen još jedan. Nadam se da će ispuniti sva očekivanja koja sam postavila prvim singlom “U mraku”. San koji se potom nadam ostvariti je moj album koji planiram za 2021. godinu. (Petra Plivelić)

Jan Kinčl, DJ

Nastupa po cijeloj europi i pokreće vlastiti “label”

Zagreb, 071218.
Pijanist Regis Kattie i DJ Jan Kincl, fotografirani u klubu Plocnik.
Foto: Boris Kovacev / CROPIX
Boris Kovačev / CROPIX

Pijanist Regis Kattie i DJ Jan Kincl

 

DJ Jan Kinčl i klavijaturist Regis Kattie 2018. izašli su sa svojim debitantskim zajedničkim izdanjem “In Plain Sight”, koje je redovito proglašavano jednim od najboljih domaćih albuma te godine. Ovaj duo, koji svoj već vrlo prepoznatljiv i specifičan zvuk stvara na granici između jazza i elektronike, odličan je start nastavio izdanjem “Two Sides of Blue Funk”. Radi se zapravo o nekoliko različitih verzija “Blue Funka”, jedne od pjesma s prvog albuma. Ovim su LP-jem, objavljenim u ožujku, pokazali da svojoj glazbi pristupaju temeljito, maksimalno koristeći njezin potencijal i istražujući sve mogućnosti i lica onoga što su stvorili. Stoga se prilično pomno čekaju njihovi idući izdavački potezi. A, kako nam kaže Jan, nakon 2019., u kojoj su veći dio vremena proveli onako kako je glazbenicima najdraže - u studiju - 2020. će biti dinamična godina, u kojoj će većina onoga što su pripremali biti ucrtano na vinilne ploče i doći na plesne podije klubova.

Prvo od skorih izdanja je Janov samostalni projekt, remiksevi pjesme “Feeling U, Feelin Me” Alicije Keys. Senzualnu pjesmu ove soul dive Jan je obradio u dvije varijante, od kojih jednu potpisuje kao “T”, dok drugu naziva dub verzijom. Uz njegove varijacije, istom se glazbenom temom pozabavio i berlinski DJ Delfonic, pa će se i njegova vizija te pjesme naći na ovom izdanju, koje objavljuje Black Label 04, podlabel berlinskog Oye Recordsa. - Prvu svoju verziju ove pjesme napravio sam početkom godine, kada sam nekoliko mjeseci živio u Berlinu. Već je postojala klupska verzija koju je napravio engleski dubstep pionir Mala, no osobno mi je bila prebrza da bih ju uklopio u svoje setove, pa sam sam napravio svoju house verziju za sebe i svoj bliži krug prijatelja, koji su također DJ-i. Nisam imao u planu izdavati ju, no svidjela se Eddyju Ramichu, koji ju je pustio na Southern Soul festivalu u Crnoj Gori. Tu ju je čuo i Delfonic, pa je i sam odlučio napraviti svoju verziju te inicirao da ih i izdamo na ploči - kaže Jan o pjesmi koja je već doživjela iznimnu recepciju po klubovima i festivalima, a uskoro će biti dostupna i u fizičkom, vinilnom obliku.

Velika stvar sprema se i u suradnji s Ivanom Mamãom Contijem, bubnjarom legendarnog brazilskog benda Azymuth, za koji mnogi kažu da je jedan od najvećih ritmičkih inovatora na svijetu. Conti će na Far Out Recordingsu, londonskom labelu koji se profilirao kao jedan od većih autoriteta za suvremenu brazilsku muziku, objaviti pjesmu “Katmandu”. Uz svoj original, odlučio je uvrstiti i viđenja te pjesme drugih glazbenika koje cijeni. Na suradnju je pozvao poznati kolektiv Jazzanova te DJ-a Pabla Valentina, a treću verziju zajednički potpisuju Jan Kinčl, Regis Kattie i Eddy Ramich.

Jan kaže da uvijek inzistira isključivo na suradnjama s glazbenim istomišljenicima, pa se dogodi da su zbog sličnih svjetonazora te suradnje česte i intenzivne. Već je jasno da mu je jedan od većih (glazbenih) prijatelja Eddy Ramich, koji je, osim što je kultno ime naše scene, posljednjih godina simbol za hrvatsku suvremenu elektroniku u Berlinu. Za 2020. Eddy priprema interesantnu kompilaciju isključivo hrvatskih glazbenika, koja će se pojaviti u travnju na prestižnoj britanskoj etiketi BBE, a kojoj su Jan i Regis dali svoj doprinos pjesmom “Common Ground”. Dok se govori o (glazbenim) prijateljstvima, treba spomenuti i detroitsku house legendu Kai Alcéa. Talijanski Save the Groove label izdat će EP na kojem će biti tri pjesme koje su napravili Kinčl i Kattie, dok je za jednu remix napravio upravo veliki Alcé.

- Kai je odličan producent i zanimljiv lik, koji je bio jedan od prvih većih imena koja su kontinuirano počela podržavati našu glazbu. Bilo je jedno razdoblje u kojem je uvrštavao našu glazbu u gotovo svaki svoj set. Tako smo se i sprijateljili. Sve to ima smisla i jako se dobro razumijemo - kaže Jan, čiju su glazbu podržala i druga u svijetu velika imena poput Laurenta Garniera ili Claude Younga.

Osim brojnih suradnji diljem Europe, za 2020. Jan najavljuje i pokretanje vlastitog labela Cycle, koji će dijeliti ime s klupskim programom koji on i Matija Duić održavaju u Zagrebu.

- To će biti outlet za glazbu svih mojih kolaboracija, nekih novih projekata i ljudi iz bliže glazbene orbite. Mjesto za glazbu koja je izvan okvira koji su obično postavljeni kad surađuješ s drugim izdavačkim kućama - kaže, pa najavljuje da će i iduće godine biti prilike da u blizini “uhvatite” njega i Regisa te njihov hvaljeni live act. (Tena Šarčević)

Iva Mihalić, glumica

Uloga u omiljenom ruskom klasiku za oproštaj s 2019.

Iva Mihalić

 

Drama zagrebačkog HNK će 30. 12. igrati ruski klasik, adaptaciju romana “Idiot” F. M. Dostojevskog. U ulozi Adelaide, nakon što je odigrala naslovnu ulogu u Žižekovoj “Antigoni”, naći će se Iva Mihalić, kojoj će premijera na Silvestrovo biti odličan uvod u novu 2020. Za zagrebačku glumicu to je najdraži zalogaj jer joj ruski klasici oduvijek golicaju i maštu i kreativnost.

Kako je nedavno rekla za prilog Studio Jutarnjeg lista, u njezinom osobnom doživljaju opusa autora “Zločina i kazne”, romani “Idiot” i “Braća Karamazovi” dijele prvo mjesto. Kad podvuče crtu, iza nje je, kaže, dobra i intenzivna 2019. godina. U protekloj godini igrala je u HBO-ovoj seriji “Uspjeh”, izašao je film “Pijavice”, gdje igra s Nikolom Đuričkom i Lazarom Ristovskim, a radila je i kratki film “F60.3” Pavla Bobinca. Film se zove slično kao naslov Arsena Antona Ostojića, sadrži u naslovu šifru psihijatrijske dijagnoze. Nakon intenzivne 2019. priuštit će si kratki odmor na moru, nakon čega kreće u, u najmanju ruku jednako uzbudljivu, novu 2020. (Ivana Mikuličin)

Idis Turato, arhitekt

Venecijanski bijenale, novi Gradski muzej na Krku i kuriranje izložbe

Riječki arhitekt Idis Turato kustos je hrvatskog nastupa na 17. Venecijanskom bijenalu, koje će se otvoriti na proljeće, u svibnju 2020. godine, i trajat će punih pola godine, a posjeti ga u pravilu nekoliko stotina tisuća posjetitelja. Tema vrlo aktualna, “Kako ćemo živjeti zajedno”.

Ovu vruću temu zadao je glavni kustos Venecijanskog bijenala arhitekture Hashim Sarkis, dekan na MIT-u, a rekao je da se veseli vidjeti kako će arhitekti odgovoriti na nju. Turato je sa svojim mnogobrojnim timom, koji čine Davor Mišković, Ida Križaj Leko, Ivan Dorotić, Leo Kirindžić, Maša Poljanec, Renato Stanković i Morana Matković, pobijedio na natječaju koji je za hrvatski paviljon raspisalo Ministarstvo kulture, što je praksa posljednjih godina. Naziv njihova pobjedničkog projekta je “Togetherness/Togetherless”. Žiri je odlučio, naime, da projekt čiji je kustos Turato najbolje odgovara na postavljeno pitanje glavne teme Bijenala s ambicijom da “jednostavnim arhitektonskim elementima u prostoru stvori trenutnu zajednicu”. Turato se jednako bavi pitanjem zajednica koje se okupljaju na trgovima ili u šoping-centrima, ali i zajednicama koje se stvaraju na društvenim mrežama. Taj je arhitekt već jednom bio predstavnik Hrvatske, kada je na Bijenalu nastupio sa Sašom Randićem, a također je bio jedan od mnogih koji su kreirali teglenicu, nastup koji je 14 hrvatskih arhitekata osmislilo za Venecijanski bijenale (teglenica, nažalost, nije doplovila do venecijanske obale). Godina koja dolazi za Turata će biti važna i zato što je aktivno uključen u projekt “Rijeka - Europska prijestolnica kulture 2020.”. Dio je, uostalom, tima koji je razvio koncept tog projekta, nakon čega je Rijeci dodijeljena titula. Nakon osvajanja titule postao je umjetnički voditelj programskog pravca “Slatko i slano” i jedan je od osnivača Centra za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam - DeltaLab. Aktivnosti pravca “Slatko i slano” orijentirane su na osmišljavanje i aktiviranje nedovoljno iskorištenog, a izuzetno zanimljivog i atraktivnog dijela grada u srcu Rijeke. Riječ je o području koje prati tok Rječine, što je slatko, do njezina utjecanja u more, što je slano. Iz te igre riječi dolazi naziv programskog pravca. Primarni cilj programskog pravca “Slatko i slano” je reinvencija i revitalizacija urbanih prostora, bivših industrijskih, lučkih i infrastrukturnih sadržaja. Arhitektonsko-urbanističke idejne prijedloge privremenih intervencija na području zone “Slatko i slano” potpisuje 16 arhitektonsko-dizajnerskih timova. Odabrane lokacije u zoni Rječine i dodira Rijeke s morem na kojima su osmišljeni i iscrtani prijedlozi vezani su uz prostor Delte, Lungo Fiumea, Mrtvog kanala, Školjića, zgrada bišeg Ivexa i Exportdrva te čitav potez gata Molo Longo.

A što sam Turato kaže o svemu tome?

- Za 2020. godinu mogu reći da ću je provesti intenzivno radno, malo drugačije od posljednjih, kada sam se bavio turizmom. Ove godine realizirani projekti bit će vezani mahom uz kulturu, gdje ću imati priliku kroz različite medije, mjerila i uloge arhitekta pokazati svu heterogenost našeg djelovanja. Radi se, dakle, o izvedbi nekoliko tematskih izložbi, kuriranju nekoliko događaja i realizaciji jednog gradskog muzeja koji već dugo projektiram. Ovih dana intenzivno radimo na jednoj velikoj izložbi, radi se o site specific instalaciji pod nazivom ‘Fiume Fantastika’, koja će se postaviti u starom skladištu Exportdrva na riječkoj Delti kao jedan od važnijih događaja u sklopu programa “Slatko i slano”. Za sljedeću godinu planira se izvođenje jednog također interesantnog projekta, Gradskog Muzeja u Krku, kojim se nastavlja rekonstrukcija i revitalizacija stare gradske jezgre kojom se u Krku bavim posljednjih petnaest godina - zaključuje Turato. (Patricia Kiš)

Tomislav Mamić, vlasnik Tommyja, Split

Tommy bi mogao ponuditi dionice na burzi

Split, 160117.
Tomislav Mamic, vlasnik i predsjednik uprave tvrtke Tommy.
Foto: Vojko Basic / CROPIX
Vojko Bašić / Cropix

Tomislav Mamić

 

Osim nadzorom poslovanja, Tomislav Mamić, vlasnik Tommyja, uglavnom se bavi strateškim pozicioniranjem Tommyja.

Proteklu 2019. godinu iskoristio je za restrukturiranje tvrtke, koja je narasla na gotovo tri milijarde kuna godišnjeg prihoda. Među ostalim izdvojen je retail te je Tommy pripremljen za izlazak na burzu. Tako bi 2020. godina mogla biti godina koja će se u poslovnoj zajednici pamtiti i po tome da je Tommy išao u inicijalnu javnu ponudu dionica na burzi. Tijekom 2019. je, dakle, sve napravljeno kako bi Tommy mogao prikupiti kapital koji mu je potreban za dovršetak niza, bilo većih bilo manjih, započetih projekata. U ovom trenutku Tommy razvija dvadesetak projekata.

Kako bi dovršio pozicioniranje na obali, planira širiti prodajne mreže u Istri. Od većih investicija koje su u visokoj fazi pripreme, tu je projekt Trgovačkog centra Osejava u Makarskoj, vrijedan oko 22 milijuna eura. U pripremi je projekt Park shopa u Planom na prostoru nekadašnjeg pogona Plive, vrijedan između 28 do 30 milijuna eura. Park shop bi imao više od 15.000 m² korisne površine. Zatim, u Opatiji na lokaciji Kuk prema Rijeci razvija se projekt vrijedan oko 45 milijuna eura. Tommy je kupio zemljišni kompleks površine 32.000 m² za realizaciju projekta koji bi imao oko 60.000 bruto površine. Odatle bi pokrivali Opatiju i okolna mjesta te zapadni dio Rijeke. Naravno, tu je i niz nešto manjih projekata na području Dalmacije i Istre, a otvorena je mogućnosti jačeg angažmana i na kontinentalnom dijelu Hrvatske. Ima neke projekte u pripremi vezane za širenje na zagrebačkom području. U pripremi je i projekt gradnje velikog logističkog centra u Dugopolju.

Druga stvar koja pomalo intrigira je interes Tommyja za preuzimanje Konzuma. Sve je, kako je kazao Tomislav Mamić, pripremljeno za prikupljanje kapitala, odluči li se na taj potez. Prati situaciju i procjenjuje da bi rasplet oko Fortenova grupe mogao biti krajem 2020. godine. “Postoji želja i logika za ulazak u Konzum, ali sve ovisi o raspletu situacije. Vjerojatno ne bismo sami išli u preuzimanje. Pripremili smo se za financijska tržišta pa, bude li potrebno, možemo ići u prikupljanje kapitala. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati i u kojem stanju će biti pojedine tvrtke pa i sam Konzum, koji nam je zanimljiv, ali znam da je zanimljiv i drugim igračima”, izjavio je Tomislav Mamić nedavno u intervju za Nedjeljni Jutarnji. (Jozo Vrdoljak/Privredni.hr)

Toni Nežić, operni pjevač

Nova zvijezda milanske La Scale sljedeće godine osvaja Europu

Toni Nežić

 

U kasno ljeto 2019. Hrvatskom je odjeknula vijest da je jedan Hrvat, 29-godišnji Toni Nežić iz Pule, na pozornici La Scale, najpoznatije svjetske operne kuće, zapjevao zahtjevnu ulogu Sparafucilea u Verdijevoj operi Rigoletto.

Nakon što je završio Akademiju, odlazi na više masterclassova, najprije u Berlin, Weimar, a proveo je i osam mjeseci u Bečkoj državnoj operi. Krajem 2018., u posljednjim satima prije isteka roka za prijavu, na nagovor djevojke prijavio se na audiciju za Scalin young artist program. Ostalo je povijest.

Dobio je ulogu Sparafucilea na poziv casting direktora La Scale, mislio da će sudjelovati u samo nekoliko izvedbi, no odradio je svih devet, a potom s ansamblom otišao i na La Scalino gostovanje u Saudijsku Arabiju.

- Misli koje prolaze kroz glavu ne vrijede puno nakon što izađeš na pozornicu, nakon što osjetiš puno gledalište Scale... Prvo je blago stanje šoka, nakon čega koncentracija na glazbu u trenu zamijeni paniku i stres - opisao je tada za Nedjeljni dan premijere talentirani bas. Drugi su dan pljuštale same pohvale. A Toni je ostao velika nada La Scale i u sljedećoj godini očekuju ga još veće i važnije uloge.

- U 2020. se nadam daljnjem razvoju i napretku u profesionalnom smislu. Imam planirane angažmane za 2020.,  nastavljam sa predstavama u Scali i čekaju me još neki angažmani o kojima još ne mogu govoriti, ali bit će to ispunjena godina i tome se veselim - rekao nam je Nežić. (Lana Mindoljević)

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo