U Radnoj skupini koja je pripremila sporni zakon bili su savjetnica ministra pravosuđa Melanija Grgić, njezin kolega iz Ministarstva, inače sudac Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Mladen Žeravica, Marijo Rošić iz MUP-a, sudac istrage i glasnogovornik zagrebačkog Županijskog suda Krešimir Devčić, zamjenik glavnog državnog odvjetnika Josip Čule, te njegova kolegica Danka Hržina, i profesorica s Pravnog fakulteta Zlata Đurđević. Sve redom stručnjaci, predstavnici MUP-a, DORH-a, Ministarstva pravosuđa, suci i zaista je teško prihvatiti obrazloženje da baš nitko od njih nije znao da će se ograničenje koje su predložili odnositi i na Perkovića. Na čiju je konkretno inicijativu takav prijedlog ušao u Zakon teško je utvrditi, kao i tko je uopće sudjelovao na njihovim sjednicama koje su se održavale svakog četvrtka od 21. 3 do 23.4. Ispada da su imali sedam sastanaka.
Prof. Đurđević jedina je javno priznala da uopće nije sudjelovala u radu Radne skupine jer joj termin održavanja nije odgovarao. Ona je jedina i javno progovorila o svim manjkavostima Zakona koji smo odlučili promijeniti doslovce u zadnji čas. Prof. Đurđević smatra da ograničenje nismo smjeli ugraditi sada ako već nismo tijekom pregovora te kako smo odredbom da je zastara obvezujući razlog za odbijanje izručenja prekršili obveze prema EU.
Pet razloga zašto Vlada nije u pravu
1. Klauzula o vremenskom ograničenju mogla je biti stavljena tijekom pregovora. Tada bi EK odlučio da li prihvaća ovakvo bitno ograničenje najvažnijeg instrumenta kaznenopravne suradnje u EU ili ne. Izmjene glavnih odrednica bilo kojeg propisa EU nakon što je EK utvrdio da je Hrvatska ispunila obvezu otvaraju ne samo ponovno pitanje njezina ispunjenja već i vjerodostojnosti Vlade.
2. Vlada je odredbe da se uhidbeni nalog može odbiti ako je nastupila zastara - a koje su bile samo mogućnost - sada učinila obvezujućim. Takvo tumačenje je pogrešno i krši Odluku o europskom uhidbenom nalogu, a Hrvatska krši obveze prema pravu Europske unije koje je ispunila tijekom pristupnih pregovora.
3. Zakon o pravosudnoj suradnji s državama članicama EU donesen je 2010. godine u okviru ispunjavanja mjerila za 24. poglavlje pravne stečevine i sada je vidljivo da je zakonodavcu bio prioritet ispuniti mjerilo za zatvaranje poglavlja, a ne i stvarna provedba zakona u praksi.
4. Umjesto da se od njegovog donošenja 2010. radilo na njegovoj praktičnoj provedivosti, na njega se posve zaboravilo do zadnjeg trenutka ulaska u EU, kada se ukazao kao neprimjenjiv i stoga se ušlo u njegovu brzinsku izmjenu. Razlozi koji se navode u obrazloženju zašto se donose izmjene u zadnji tren postojali su i u vrijeme donošenja prvotnog zakonskog teksta 2010., a s druge strane potvrđuju da Vlada nije radila na implementaciji ovog zakona.
5. Ako se nadležnost za postupanje prema uhidbenim nalozima sa četiri županijska suda (Bjelovar, Velika Gorica, Vukovar i Zadar) proširuje na 21 županijski (koliko ih je ukupno), to dokazuje da Vlada nije pripremala praktičnu provedbu ovog zakona.