Govorili su o njoj da je vrijedna, brižna i samozatajna. Bila je i na televiziji. Snimali su starce po Baniji koje obilazi, pružajući im njegu i utjehu. A sama je već bolovala od karcinoma.
Cijeli život patronažna sestra Nena, kako gospođu Nedjeljku Todorović (58) poznaje čitava Banija, pomaže drugima - posljednja gotovo četiri desetljeća bolesnima. Dodijelili su joj i nagradu "Ponos Hrvatske". Ništa od toga nije tražila niti očekivala. Nije joj, ruku na srce, ni trebalo.
Sada više ne radi. Bolest je uznapredovala. Metastaze su se s lijevog plućnog krila proširile do limfnog čvora ispod desnog pazuha, a potom i do mozga. "Ne daj Bože", govori nam sestra Nena, "da me uhvati kakva vrtoglavica dok vozim i unesrećim nekoga na cesti." Zato je radije ostala doma. Brine se o polupokretnoj majci Stanici, 88-godišnjakinji sa 17 dijagnoza, s kojom živi.
"Ne činim ovo samo zbog sebe"
U kolovozu ove godine formalno je otišla na bolovanje. Od tada joj je država isplatila 370 eura. Ni za lijek, reklo bi se. Nažalost, doslovno ni za lijek. Prošlog rujna podnijela je zahtjev za inkluzivni dodatak - naknadu koju država daje bolesnim osobama da lakše prebrode svoje poteškoće. Kao onkološka bolesnica visoko je na listi prioriteta. Ali, kako bi se ono reklo - nit‘ pisma, nit‘ razglednice.
Prošlo je gotovo 15 mjeseci. Nema odgovora. Dopunjavala je sestra Nena dokumentaciju, slala požurnice. Ništa. Centar za socijalnu skrb poslao je još jednu u njezino ime, ali sestra Nena još uvijek čeka. Za razliku od njezina karcinoma, koji nema toliko strpljenja. On napreduje iz dana u dan.
Sestra Nena novinare nije zvala. Tek je nevoljko pristala na razgovor nakon što je njezinu priču na Facebooku podijelila Suzana Rešetar iz udruge Sjene, koja dobro zna kako izgleda borba s bešćutnom hrvatskom administracijom. Dvaput nam je rekla jednu stvar: "Ne činim ovo samo za sebe, koliko je bolesnih u istoj situaciji."
I čovjeku prođe kroz glavu - što mogu očekivati od te Hrvatske svi ti drugi o kojima govori sestra Nena, sve one bezimene bake po napuštenim selima, kada netko poput nje, tko nosi i službenu titulu "Ponosa Hrvatske", od te Hrvatske 15 mjeseci čeka na jedan jedini e-mail?! Patronažnoj sestri Neni i onim bakama s Banije došao je samo jedan odgovor, i to HDZ-ova Ante Sanadera, koji je iz svoje klupe u Hrvatskom saboru poručio: "Pa hvala Bogu da netko mora umrijeti." Pričao je o inkluzivnom dodatku. Jasno je na koga je mislio.
Sestra Nena donedavno je s majkom živjela u Donjoj Čemernici, 15 kilometara dalje prema Topuskom, ali kći joj više nije dozvolila da tamo samuju pa ih je primila kod sebe u Glinu. U preuređenoj dvorišnoj zgradi imaju mali, topao stan. Baka Stanica sjedi na otomanu. Ruke su joj sklopljene, a prsti ukršteni. Ispred nje je hodalica. Bez riječi i blagim pogledom promatra svoju Nenu, koju smo zamolili da nam ispriča kako je bilo.
"Kemo na Jordanovac, imuno na Rebro"
- Ma, ja sam u svom poslu uživala. Dnevno sam radila i po 200 kilometara da obiđem sve pacijente. Znate kako je to - netko treba kućnu njegu nakon operacije, pa ih previjam i kupam, a nekome je dovoljna i topla riječ. Usput im donesem kruh, kavu, šećer. Znate i sami kako je živjeti po tim zabačenim selima. To je zona sumraka. Nema nikoga - kaže Nena.
Čim je napunila 18 godina, počela je raditi u tadašnjoj Glinskoj bolnici, potom u domu zdravlja, a zadnje tri godine bila je u patronaži. Nije se osjećala loše, ali je kašljala. Kolegica je pomislila da se Nena zarazila od djeda koji je imao koronu, kojeg je obilazila, pa ju je savjetovala da obavi pregled.
- Javila sam se doktorici, a ona me poslala na slikanje pluća. Tada su ga uočili. Već je imao tri, skoro četiri centimetra. Ironija je u tome što sam šest mjeseci prije toga bila na rendgenu pluća - nije se ništa vidjelo. Ali to je taj mikrocelularni karcinom, on jako brzo napreduje, metastazira, nije operabilan, ali dobro reagira na zračenje i kemoterapiju. Od tada je, eto, tri godine - objašnjava nam sestra Nena.
I dok je radila, putovala je u Zagreb na kemoterapije i gama nož: - Svaka tri tjedna kemo na Jordanovac, svaka četiri tjedna imuno na Rebru.
- Kći me odveze kad može. Kad ne može, putujem sama. Vozim do parkirališta kod Super Nove, onda uzmem taksi do bolnice. Ne usudim se voziti po gradu - objašnjava.
Zahtjev za inkluzivni dodatak podnijela je 9. rujna prošle godine.
- Slala sam dodatne nalaze, tako da imaju sve kompletirano, pa sam slala i požurnice. Mislila sam da možda nemam to pravo jer sam radila, ali su mi u Centru za socijalnu skrb rekli da imam pravo, pa su i oni slali požurnicu. Nismo nikada dobili odgovor. Ne znam, možda nemaju novca - sliježe ramenima sestra Nena.
- Ali barem neki odgovor da čovjek dobije, da zna na čemu je. Ovako ne znaš ni kome se više obratiti. Koliko ih je samo umrlo čekajući taj dodatak? - pita se sestra Nena.
Borba
Nevolja nikada ne dolazi sama. Nedjeljka Todorović kao patronažna sestra ima samostalnu djelatnost, kao oblik privatne prakse. Od otvaranja bolovanja 1. kolovoza, pa naredna 42 dana, nema pravo ni na kakvu naknadu, a istovremeno državi mora plaćati doprinose i sve ono što se traži.
- Nakon 3. listopada predala sam doznake i za preostali dio rujna primila sam 370 eura. Kako će to ići dalje i koliko ću dobivati naknadu s bolovanja, ne znam, ne mogu ni procijeniti - kaže.
Pitamo ju kako se osjeća. Govori da ju ciklus kemoterapije dosta iscrpi, osjeća se jako slabom. Tada uzima suplemente koji joj podižu imunitet.
- Uzimam Biobran. Ima 30 vrećica. Košta 160 eura. Moram ga uzimati tri mjeseca. Kemoterapija i jačanje imuniteta - to je jedini način liječenja karcinoma, tako da mi Biobran praktički spašava život. Uzimala sam i ljekovite gljive Myko San. Doza za mjesec dana košta 1600 eura. Uzela sam tri doze. Nekako ide. Imam bolove od limfnog čvora. Boli. Peče - pokazuje Nena prema pazuhu.
- Borba - dodaje s laganim osmijehom.
Bila je i među skupinom pacijenata kojoj su hakirani nalazi na Rebru. Ostala je bez nalaza CT-a. Do sljedećeg je morala čekati tri mjeseca pa je toliko bila bez terapije.
- Sada se spremam na kemoterapiju, nakon toga će me slati na magnetsku rezonancu mozga, pa onda na neurokirurgiju na pregled, a nakon toga, ako bude trebalo, ponovno na gama nož. Tako da gotovo svaki tjedan moram ići u Zagreb - govori.
Silno joj nedostaje posao.
- Kada imate neku rutinu skoro 40 godina, a onda dođe dan kada to više ne možete ili ne smijete raditi - to je bio jednako veliki psihički udarac za mene. Taj posao me držao. Ja sam pričala s mojim bakama. Ja sam tješila njih, a one mene. Svaki dan je nosio svoju tužnu priču, ali to je bila moja svakodnevica. Sada više nije i silno mi je žao - kaže Nena.
"Na čekanju"
- Nadate li se da ćete se jednom vratiti svome poslu? - pitamo ju.
- Mislim da ne. Da se mene pita, vratila bih se sutra, dala bih sve da se mogu vratiti na posao, vjerujte. Ali, s obzirom na to da su metastaze sada na mozgu..., mislim da to nije realno - odgovara.
Nena tako ostaje - na čekanju: hoće li karcinom napredovati ili ne, a čekat će do daljnjega i onaj e-mail s odgovorom za inkluzivni dodatak. Jednom će valjda doći.
- Najviše me možda boli činjenica da na sve te mailove, nalaze i požurnice nitko nikada nije reagirao. Ni slova. Da su mi rekli ‘nemaš pravo‘, ja bih zatvorila tu stranicu. Čovjeku u mojoj situaciji tako nešto puno bi značilo. A iskreno, značio bi mi i taj novac s obzirom na situaciju u kojoj sam se našla. Ali evo, 15 mjeseci ništa. Možda čekaju da i mi postanemo statistika - zaključuje Nena, nekad vrijedna patronažna sestra s Banije, a danas samo broj u nizu koji je država stavila na čekanje.