Prema nepotvrđenim informacijama, prvi put u protekle četiri i pol godine rata u Siriji pretprošlog tjedna su borci tzv. Islamske države zauzeli Inino postrojenje za proizvodnju nafte i plina na polju Džihar, udaljenom 40-ak kilometara od Palmire koja je također pala u njihove ruke.
Sirijska se vojska povukla pred naletom IS-ovaca koji su navalili s istoka, iz smjera Deir ez-Zora. Shvativši što se događa, zaposlenici naftno-plinskog postrojenja, koje je Ina prije desetak godina sagradila usred sirijske pustinje, u posljednji su trenutak napustili svoje radno mjesto i bijegom prema Homsu spasili žive glave.
Prije napuštanje Džihara isključili su crpke i ugasili glavne kontrolne uređaje te tako obustavili proizvodnju kako bi osvajačima onemogućili da u skorije vrijeme pokrenu vađenje i preradu nafte i plina.
Nakon pregrupiranja, snage sirijske vlade su uzvratile protuudarom, pa se na cijelom području sad vode intenzivne borbe. Razlog tome je jasan. Padom Džihara Sirija, točnije dio države pod kontrolom predsjednika Bašara al-Asada, ostao bi bez daleko najvećeg, odnosno strateškog izvora energenata kojima su se napajale elektrane za proizvodnju struje. Dnevno se tamo crpilo oko četiri milijuna kubičnih metara plina i 2000 kubika nafte koja se glavnim vodovima transportirala do elektrana i stoga je taj objekt od samog početaka rata bio pod posebnom zaštitom sirijske vojske.
Ruski saveznici
Tim više je teško razumljivo da su se Asadovi vojnici, ali i njihovi ruski saveznici, predali gotovo bez ispaljenog metka i povukli prema zapadu zauzevši nove položaje kod 20-ak kilometara udaljenog naftno-plinskog terminala T4 pokraj kojega se nalazi i strateški veoma važan vojni aerodrom.
Situacija kod Džihara još je jedan pokazatelj kako je situacija u Siriji usprkos posljednjim pobjedama režimske vojske komplicirana, a eventualni Inin povratak na polja koja je otkrila i razvijala dug i kompliciran proces.
Iako su grad Palmira i pustinjska prostranstva u njegovu okruženju, na kojima se nalaze Inine bušotine, i prije bili pod kontrolom IS-a, sirijska je vojska sve dosad nekako uspijevala obraniti postrojenje kojim je upravljala tvrtka Hayan Petroleum Company koju su 2004. osnovali Ina i sirijska država te vlasništvo podijelile popola. Ubrzo se tamo počinju skupljati i prerađivati goleme količine nafte i plina koji je dolazio iz nekoliko desetaka bušotina s najvećeg polja Džihar te s manjih polja Džazal i al-Mahar.
Energetski kolaps
Samo postrojenje Ina je gradila oko dvije godine i u njega je uložila oko 350 milijuna američkih dolara, što je otprilike trećina iznosa ukupne investicije hrvatske naftne kompanije u Siriji koja se do početka rata nije ni približno isplatila.
Zadnji Inini radnici Džihar su napustili u siječnju 2012., no tamo su nastavili raditi njihovi sirijski kolege, njih zasigurno više od stotinu, smješteni u apartmanima koju su sagrađeni kada i postrojenje.
Prije otprilike dvije godine, u jeku najvećeg širenja IS-a prema zapadu, islamistički su teroristi zauzeli polja Palmira i Mustadira desetak kilometara istočno od grada iz kojih je Ina crpila energente za preradu u postrojenju Arak koje su uništili te je otad izvan funkcije.
No, tamo su se crpile zanemarivo male količine u usporedbi s Džiharom iz kojega je, u skladu s ugovorom, sirijska država preko svoje naftne kompanije General Petroleum Company otkupljivala svu naftu i plin.
Sirijski su dužnosnici, predvođeni ministrom energetike, prošli tjedan priznali da je Džihar bio izvor nafte i plina u vrijednosti od oko milijardu sirijskih lira, što je oko dva milijuna dolara dnevno. Ratom razorenu zemlju to bi moglo baciti u energetski kolaps jer je i dosad opskrba strujom u najvećim gradovima poput Damaska, Homsa i Latakije bila obilježena velikim redukcijama pa je struje bilo najviše šest do osam sati dnevno, a ponekad i manje. Na benzinskim su pumpama i dosad bili kilometarski redovi u kojima su ljudi čekali satima kako bi natočili gorivo, iako mu je cijena narasla otprilike deset puta u odnosu na prijeratno vrijeme. Toliko je, naime, pala vrijednost sirijske lire, što je mnoge Sirijce dovelo na rub gladi.
Glavni okidač
Upravo su siromaštvo i loša opskrba strujom i vodom mnogim Sirijcima, uz ratna razaranja, bili glavni okidač da spas potraže u izbjeglištvu. A da stvar bude gora, Hayan Petroleum Company je i vodeći opskrbljivač stanovništva LPG tekućim plinom u bocama koji se također proizvodio na Džiharu, a koji kućanstva u Siriji masovno koriste za kuhanje te u posljednje vrijeme, u nedostatku struje i drugih energenata, i za grijanje.
Dok su oči svjetske javnosti usmjerene prema Alepu, IS je sada u ofenzivi koja je trajala samo nekoliko dana ponovno osvojio Palmiru koju je nakon skoro jednogodišnje okupacije sirijska vojska, uz značajnu podršku ruskih zračnih snaga.
Ohrabreni novim vojnim uspjehom u Palmiri, IS-ovi su vođe najavili da se ovaj put neće zaustaviti dok ne uđu u Homs, nakon Alepa i Damaska treći najveći sirijski grad u kojemu su se već vodile silovite borbe između Asadove vojske i raznih pobunjeničkih skupina zbog čega je većim dijelom pretvoren u ruševine.
No, na putu od Palmire do Homsa stoji im T4, poznat i kao Tayfor - zadnja stanica velikog naftovoda koji se na istok proteže sve do Iraka. Tamo je i velika stanica za prodaju nafte prema kojoj je otjecala i nafta iz Džihara.
Teoretski, kada bi je osvojili, IS-ovci bi, da osposobe Inine bušotine, mogli iz njih vaditi i prodavati naftu. I s tog se mjesta opskrbljuje i velika rafinerija u Homsu, a manji naftovodi odande vode sve do Mediterana, odnosno Tartusa u čijoj je blizini također rafinerija.
S obzirom na stanje u Siriji u kojoj se, unatoč upravo okončanoj ofenzivi u Alepu, kraj rata još ne nazire, veoma je nezahvalno prognozirati koja je sudbina Džihara i drugih Ininih postrojenja u toj zemlji.
Viša sila
U prosincu 2011. Hrvatska se Vladinom odlukom pridružila zemljama EU koje su Siriji nametnule sankcije, a krajem veljače 2012. Ina je obavijestila sirijsku nacionalnu naftnu kompaniju General Petroleum Company o proglašenju više sile u primjeni potpisanih ugovora, što automatski, ustvrdili su tada u Ini, ne znači i izlazak iz projekta, nego je riječ o zaštitnom mehanizmu koji se primjenjuje kada nastupe nepredviđene okolnosti, u konkretnom slučaju rat i sankcije.
Iz Ine su izvijestili kako do daljnjega, odnosno do okončanja više sile, ne očekuju ostvarenje prihoda ili svog udjela u proizvodnji od sirijskog projekta. Ina je prije rata u Siriji bila jedna od 14 stranih kompanija iz područja energetike koja je u toj zemlji sudjelovala u poslovima istraživanja i proizvodnje nafte i plina. Među njima su bili i Shell, Total, Petro-Canada, Enna, Gulfsands, EPR te Tatneft, koje su se otprilike u isto vrijeme kao i Ina većinom povukle iz Sirije ili obustavile proizvodnju.
U kompaniji, pak, tvrde kako zasad prate razvoj situacije.
- Kao što smo isticali dosad, osnovni preduvjet za nastavak Ininih prekinutih aktivnosti vezanih uz istraživanje i proizvodnju nafte i plina u Siriji je potpuni prestanak svih ratnih operacija u Siriji te uspostavljanje stabilnih političkih i sigurnosnih prilika, pri čemu se podrazumijeva ukidanje sankcija koje su trenutno na snazi. U međuvremenu, INA pomno prati razvoj situacije - priopćili su iz Ine.