ČUVARI ZANATSKIH VJEŠTINA

PETERO UČENIKA OBJASNILO ZAŠTO SU UPISALI ŠKOLE KOJE DRUGI IZBJEGAVAJU Borna: 'Znam da me posao čeka u Hrvatskoj. Sada sve ulažem u bakin auto'

    AUTOR:
    • Matija Boltižar

  • OBJAVLJENO:
  • 17.06.2018. u 22:38

Tomislav Krišto / CROPIX

Prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, u ovom trenutku nedostaje 84 vodoinstalatera, 129 aviomehaničara, 130 pekara...

Završila je još jedna školska godina, što znači da se “mali” maturanti diljem Hrvatske pripremaju za svoju prvu veliku životnu odluku - koju srednju školu upisati?

Ta odluka nikada ne prolazi bez brojnih dvojbi i preispitivanja, što nije ništa čudno jer je to prvi korak ka zanimanju kojim će se kasnije baviti. Što se tiče dvojbi, one su u pravilu uvijek iste. Gimnazija, ekonomska, upravna, medicinska, turistička, pa opet gimnazija i tako redom vrte se mogućnosti. U tom nabrajanju često se pak izostave obrtničke i uslužne škole, odnosno deficitarna zanimanja. Pekari, mesari, obućari, automehatroničari, soboslikari, zidari, staklari, vodoinstalateri, svi ti školski programi prođu ispod radara, iako se radi o zanimanjima koja su zapravo jako, jako tražena. Primjerice, prema podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje u ovom trenutku nedostaje 84 vodoinstalatera, 129 automehaničara ili pak 130 pekara. Prosječna plaća je oko 5000 kuna, posao dolazi odmah nakon završene škole, a nakon polaganja majstorskog ispita postoji mogućnost otvaranja vlastitog obrta ili firme, širenja poslovanja i puno veće zarade. Unatoč tome, učenici, ali i njihovi roditelji, izbjegavaju te škole jer ih prati stigma da takve školske programe upisuju učenici s lošijim ocjenama.

- Nama se po godini upiše samo nekoliko odlikaša. U pravilu nam dolaze učenici s vrlo dobrim, dobrim ili dovoljnim školskim uspjehom, ali zato na kraju godine mnogi od njih završe kao odlikaši. Ovdje rade ono što žele, praktični rad bez predmeta koje nisu voljeli u osnovnoj, i u tome su jako dobri - kaže Anto Delač, ravnatelj Elektrostrojarske obrtničke škole u Zagrebu.

Zbog sve manje zainteresiranosti učenika za obrtnička zanimanja, neki školski programi moraju biti ugašeni. Tako je sve manje škola koje nude školovanje za klesare, puškare i obućare jer nemaju dovoljno učenika za zadovoljenje minimalne upisne kvote. Kako bi se taj nestanak programa zaustavio, HZZ objavljuje krajem svake godine preporuke za određivanje deficitarnih zanimanja na temelju kojih Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta provodi brojne mjere kako bi privukao učenike na školovanje za ta zanimanja. Jedna od mjera je stipendiranje učenika. Gotovo svi učenici deficitarnih zanimanja primaju gradsku ili državnu stipendiju u iznosu većem od 1000 kuna, a ujedno im se plaća i rad na praksi. Svake godine im raste stipendija, kao i plaća na praksi, tako da im mjesečni džeparac na završnoj godini zna biti i 2000 kuna.

Veliku ulogu u populariziranju deficitarnih zanimanja imaju i same škole. One konstantno ulažu u poboljšanje svojih praktičnih školskih programa, pronalaze nove i kreativne načine za izučavanje zanata, a mnoge od njih spoje svoje učenike s budućim poslodavcima. Ovo zadnje im je najlakše jer, kako kažu, potražnja je velika.

- Odmah danas možemo zaposliti 70 pekara - kaže Josip Šestak, ravnatelj Prehrambeno-tehnološke škole u Zagrebu, ali dodaje da nema toliko učenika.

- Prije deset godina imali smo i po tri razreda sa 150 učenika, ali sada upišemo tek 24 đaka - kaže.

Bez učenika nema ni radnika, a bez radnika nema ni obrta, što dovodi do sve poraznijeg trenda gašenja tradicionalnih obrtničkih zanimanja. Zato u Hrvatskoj obrtničkoj komori iz godine u godine čine sve kako bi pokazali mladima da obrtništvo nije zanimanje kojeg se treba sramiti.

- Bitno je raditi na općem podizanju svijesti o važnosti praktičnih vještina još u osnovnim školama u kojima bi do izražaja došle sposobnosti, vještine i interesi učenika te svijest o značaju svakog zanimanja pojedinačno, posebno kroz isticanje pozitivnih primjera uspješnih poduzetnika koji su svojim vještinama i znanjem osigurali dobru egzistenciju za sebe, svoje obitelji, svoje radnike i njihove obitelji - kažu u HOK-u.

Donosimo pet priča zagrebačkih učenika koji su upisali deficitarna zanimanja te njihove razloge zašto su se na to odlučili.

Matija Sunek (15), vodoinstalater, Škola za montažu instalacija i metalnih konstrukcija Zagreb

Zagreb, 140618.
Sunekova 103.
Na fotografiji: Matija Sunek - buduci vodoinstalater.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Matija Sunek

 

Deficitarna zanimanja su budućnost i u njima leži novac

Plan je ovakav. Prvo namjeravam završiti tri godine za vodoinstalatera, i onda upisati četvrtu godinu za dodatnu edukaciju o drugim srodnim zanimanjima, kako bih dobio diplomu za završetak četverogodišnje škole. Nakon toga slijedi upis na vatrogasnu akademiju, čime ću steći potrebne kvalifikacije za profesionalnog vatrogasca, pa dvije godine rada u struci i konačno otvaranje vlastite vodoinstalaterske tvrtke. Deficitarna zanimanja su budućnost, i tu je novac. Znam da ciljam visoko, ali već sada sam počeo raditi na ostvarenju svog poslovnog plana. Novac od stipendije stavljam sa strane, kao i novac zarađen od prakse, a s tatom sam se dogovorio da će mi pomoći pokrenuti vlastiti posao. Ne mogu se odlučiti samo za jedan posao, jer su oba dio mog života. Od predškolske sam dobi član lokalnog dobrovoljnog vatrogasnog društva, kao i cijela moja obitelj. Tata mi je profesionalni vatrogasac pa bi on radije da imam samo jednu karijeru (vatrogasnu), ali deda kaže da mogu oboje. On je zapravo i zaslužan za moj odabir zanimanja. Kada sam bio mali, uvijek me zanimalo kako voda dolazi do naše kuće, kako zapravo putuje po cijevima. Djed je znao ponešto o tome pa mi je uvijek objašnjavao kad je popravljao neki kvar i učio me što koji alat radi. Sada tata i ja sami popravljamo kvarove po kući. Evo, baš smo neki dan zamijenili slavinu u kuhinji.

Broj škola u HR: 30

Ukupna upisna kvota: 172 učenika

Potražnja u svibnju 2018. godine: 84 radnika

Rudolf Belinić (15), autolimar, Elektrostrojarska obrtnička škola Zagreb

Zagreb, 150618.
Elektrostrojarska obrtnicka skola, Selska cesta 83.
Na fotografiji: Rudolf Belinic - ucenik.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Rudolf Belinić

 

Jednu stvar znam sigurno - želim ostati živjeti u Hrvatskoj

Jedan brat mi je soboslikar, a drugi vodoinstalater. Kada sam birao srednju školu, roditelji su mi rekli da izaberem ono što želim, nisu mi htjeli ništa nametati, kao ni braći. Zato sam upisao ono što volim raditi. Od svoje devete godine lupam čekićem po autu. Stric mi je automehaničar pa me često znao pozvati kod sebe u radnju da gledam kako radi. Tu i tamo dao je i meni alat u ruke da pokušam sam popraviti štetu ili kvar. Prvi auto na kojemu sam radio bio je Golf trojka, slagao sam vrata i branik. Poslije toga moji su izleti stricu bili sve češći i češći, sve dok nisam došao u srednju školu. Sada imam dovoljno vlastite prakse. Tri dana u tjednu radimo teoriju i dva dana praktično, a onda slijedi još jedan cijeli tjedan prakse. Ne moram učiti predmete koji mi neće kasnije trebati, nego dobivam znanje koje odmah mogu primijeniti. Škola je dobro opremljena, tako da na praksu već dođem spreman, kao gotov radnik. Puno starijih vršnjaka poslije škole ostane raditi kod obrtnika kod kojih su na praksi. Nadam se da ću tako i ja, jer jednu stvar znam sigurno - želim ostati u Hrvatskoj.

Potražnja u svibnju 2018. godine: 193 radnika

Borna Vujec (15), automehaničar, Elektrostrojarska obrtnička škola Zagreb

Zagreb, 150618.
Elektrostrojarska obrtnicka skola, Selska cesta 83.
Na fotografiji: Borna Vujec - ucenik.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Borna Vujec

 

Planiram preuzeti djedov  posao i bakin auto - za 18.  mi je obećala svoj Peugeot 106

Nastavljam obiteljsku tradiciju. Oba djeda su mi automehaničari, jedan je radio u SAD-u, drugi u Njemačkoj, i uvijek su mi govorili o radu u inozemstvu. Prvi djed mi je govorio o tome kako je popravljao automobile u američkim ludim sedamdesetima, a drugi je popravljao i vozio autobuse. Te priče samo su me još više potaknule da se primim alata i rada na autima.

Tatu je preskočila ta automehaničarska crta, ali zato mene nije, haha. Moje buduće zanimanje čak je spoj onoga što su moji djedovi izučavali - podloga je znanje klasičnog automehaničara, unaprijeđena s korištenjem novih tehnologija u detektiranju problema. Ovaj djed iz Amerike, on to koristi danas u svojoj radnji, tako da kod njega i odrađujem praksu. Plan je da jednog dana i preuzmem njegov obrt, ali to je u daljoj budućnosti. Za sada svu koncentraciju, ali i novac od stipendije i prakse, ulažem u bakin auto, Peugeot 106. S njom imam dogovor da će mi ga pokloniti za 18. rođendan. Već sam ga malo i vozio, tako da jedva čekam da postanem punoljetan kako bih dobio vozačku. Za posao znam da me čeka, i to ovdje, u Hrvatskoj, tako da se oko toga ne moram zabrinjavati.

Broj škola u HR: 18

Ukupna upisna kvota: 301 učenik

Potražnja u svibnju 2018.: 129 radnika

Adriana Vrhovec (15), pekarica, Prehrambeno-tehnološka škola Zagreb

Zagreb, 140618.
Prehrambeno tehnoloska skola, Ulica Gjure Prejca.
Na fotografiji: Adriana Vrhovec - buduca pekarica.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Adriana Vrhovec

 

Nije mi do kuhanja niti do pravljenja kolača. Volim tijesto

Oduvijek volim raditi s hranom. Još od malih nogu pomagala sam mami i sestrama pri kuhanju, radile smo sve od palačinki do lazanja. Kada je došlo vrijeme upisa, znala sam da želim nastaviti u tom smjeru. Ipak, nisam htjela biti kuharica. Nije mi toliko do kuhanja, ni do pravljenja kolača, pa sam zato upisala školu za pekara. Zapravo, volim tijesto. Može se na razne načine oblikovati i od sličnih sastojaka možeš napraviti sve od kruha do bureka. Ti si taj koji odlučuje koji će oblik poprimiti, imaš otvorene ruke da budeš kreativan i izraziš se kroz hranu. Volim to, i u ovoj školi sam shvatila da sam dobra u tome. U osnovnoj sam prolazila s četiri, ovdje mi malo nedostaje do čiste petice. Valjda zato što je više naglasak na praktičnom radu. Naime, često vježbamo u našem pekarskom kabinetu, a tu i je praksa. Radim u pekari Nella u Brestu, i u prvih godinu dana već sam mnogo toga naučila. Znam već kako zamijesiti burek, iako je to gradivo koje se uči u trećem razredu. Tamo ću raditi i preko ljeta. Plaćaju mi dvadeset kuna po satu, tako da ne moram tražiti džeparac od roditelja, a tu i je stipendija od Grada Zagreba. Moram jedino priznati da ne kuham doma. Nije mi to to, draže mi je kada sam u školi ili na praksi, na mjestu gdje sve odiše brašnom, uljem i tijestom. Zato se nadam da ću jednoga dana otvoriti i svoju pekaru, tako da nastavim dalje raditi ono u čemu sam dobra.

Broj škola u HR: 18

Ukupna upisna kvota: 170 učenika

Potražnja u svibnju 2018. godine: 130 radnika

Nika Cesar (15), galanteristica, Škola za modu i dizajn Zagreb

Zagreb, 140618.
Skola za modu i dizajn.
Na fotografiji: Nika Cesar - ucenica Skole za modu i dizajn.
Foto: Tomislav Kristo / CROPIX
Tomislav Krišto / CROPIX

Nika Cesar

 

Plan za budućnost je Njemačka. Tata mi je već tamo pa neću biti sama

Moja prabaka je znala šivati. Kao mala gledala sam je kako radi na šivaćoj mašini, uvijek mi je to bilo zanimljivo. Kada je došao osmi razred i odabir srednje škole, nisam se mogla odlučiti. U razgovoru s majkom saznala sam za Školu za modu i dizajn. Vratila mi se slika prabake i njezina šivanja, ali nisam htjela krojiti odjeću. Više sam za male stvari, poput torbica. “Možeš i to krojiti kao galanteristica”, rekla mi je majka i onda sam znala što želim upisati. Nisam požalila. Sviđa mi se ova škola, potiče te na kreativnost i predanost svom radu. Nakon dva mjeseca već sam znala šivati i krojiti, što ručno, što strojno. Za sada smo radili samo pernice, privjeske, male torbice. Male stvari, na kojima smo naučili tajne zanate. U trećem razredu čeka nas završni rad, izrada vlastite torbice ili cipele. U glavi već imam svoju torbu. Velika, crna, od prirodne kože i za svakodnevnu upotrebu. Detalje ću još razraditi do trećeg razreda. Ipak, već sada znam kako će mi izgledati budućnost nakon škole. Idem u Njemačku i tamo planiram raditi i prodavati svoje proizvode. Tata mi je već tamo, tako da neću biti sama, a uz dovoljno kreativnosti i truda, tamo mogu puno postići.

Broj škola u HR: 4

Ukupna upisna kvota: 24 učenika

Potražnja u svibnju 2018.: 18 radnika

Izdvajamo