Gledam ta mlada lica i izgledaju mi odnekud strašno poznato. Tu su Jašo i Pavo, eno i Ivane i Danči, i Ćifa, Dude, Rade, Šere, Parlova, tu sam negdje i ja, ali se ne vidim od golemoga Đure, cijeli je 8.a razred splitske Osnovne škole Bruno Ivanović na okupu, svi obučeni u čiste i ispeglane majice, i svatko od nas među uši nevješto zakačio glupavi smješak.
Balzamirani revolucionar
Deseti je listopada, Dan SKOJ-a, a fotograf nas uhvatio prije nego što ćemo ući u autobus, pa pjevajući “U tunelu usred mraka sija zvijezda petokraka” otići na jednodnevni izlet u Podgoru. Tamo, pod spomenikom partizanskoj ratnoj mornarici, žvačući sendviče od parizera i srčući sokove Dvojni C, slušamo sat povijesti na otvorenom, balzamiranog nekog revolucionara u sivom odijelu koji je svojom rukom na Neretvi likvidirao pola SS-ove Sedme gorske divizije Prinz Eugen, pa strogog direktora škole koji će zatražiti potporu omladine politici druga Tita očuvanju bratstva i jedinstva i slavnih tekovina revolucije i idejama nesvrstanosti i slobode i mira i prijateljstva među narodima bla bla truć truć, pa onda konačno polažemo zakletvu kao novi članovi Saveza socijalističke omladine Jugoslavije.
Ubijte nas ako znamo zašto to tako treba, ali znamo da treba i nitko ne postavlja suvišna pitanja. Mnogi će kasnije ispisivati svoju naknadnu disidentsku mitologiju, znate takve i sami, svatko na poslu ima barem četvoricu što su onomad na primanju u omladince javno istupili i uzviknuli “Živila slobodna Hrvatska!” ili nešto slično, ima ih što su tom prilikom i bacili bombu na direktora škole i pobjegli miliciji i oteli avion JAT-a i emigrirali u inozemstvo i tamo ubili generalnog tajnika Ujedinjenih naroda i svašta nešto.
Lovačke priče
Svi, međutim, znamo da su to lovačke priče, i da su toga listopadskog dana i oni, kao i mi, slušajući dosadnog starog partizana tupo buljili u Danijeline sise, iznenada propupale preko ljeta hiljadu devetsto sedamdeset osme.
Gledam, rekoh, ta mlada lica i izgledaju mi odnekud strašno poznato, a opet - nismo to mi. Ovi izgledaju kao da se zaista dobrovoljno upisuju u omladince, kao da stvarno vjeruju u tu stvar. A i stroga razrednica, drugarica u sivom kostimu s nevješto zakačenim osmjehom među ušima - tek sad vidim - zapravo je predsjednica HDZ-a i hrvatske Vlade Jadranka Kosor.
Nasmijana budućnost
Tisuću i pol omladinaca upisalo se u nedjelju u Mladež Hrvatske demokratske zajednice, tisuću i pol đaka u jednom danu, tisuću i pet stotina članskih iskaznica podijelila je predsjednica HDZ-a nasmijanim omladincima, zlatnoj našoj mladosti, živoj budućnosti lijepe naše Domovine i još lijepije i našije Partije.
Gledam, dakle, ta lica, vedra i nasmijana, i tražim razliku. I oni su upravo sišli s autobusa, pjevali su valjda na stražnjem sjedištu “Bože čuvaj Hrvatsku”, pa žvačući kanape sendviče i srčući Tuđmanov omiljeni sok od grejpa odslušali prigodni govor šefice partije i počasne predsjednice Mladeži HDZ-a Jadranke Kosor, koja je zatražila potporu podmlatka stranke politici Vlade provedbi Programa gospodarskog oporavka završetku pregovora s Europskom Unijom te borbi protiv korupcije jer pred Vladom i Hadezejom još su mnoge teške odluke poput rebalansa proračuna i dovršetka pregovora o pristupanju Europskoj Uniji čime bi Hrvatska dobila mogućnost sudjelovanja u raspravi o donošenju proračuna Europske Unije bla bla truć truć sve za Hrvatsku Hrvatska ni za što.
Ovi klinci, međutim, značajno klimaju svojim pametnim glavicama i uopće nisu tupavi kao što smo bili mi. Da se sad Monica Bellucci u crnoj dekoltiranoj haljinici pojavi na primanju u omladince, nitko ne bi ni primijetio kako su joj preko ljeta iznenada propupale sise. Umjesto u njih, gledaju pametne glavice svojim pametnim okicama u svoju pametnu premijerku, svako malo zaplješću svojim pametnim ručicama, sve dok jedan od njih, budući predsjednik Uprave Hrvatskih željeznica, ne poviče “Živjela Jadranka, živijo HDZ!”, pa svi viču “Živijooo!”
Mnoge teške odluke
A onda na kraju predsjednik razreda, budući potpredsjednik Vlade i ministar zdravstva, u kratkom govoru - napamet, iz glave - obeća drugarici Jadranki da danas kad postaje član Mladeži HDZ-a daje časnu hadezeovsku riječ da će marljivo učiti i raditi i biti dobar Hrvat da će voljeti našu domovinu Hrvatsku i dati punu potporu politici Vlade provedbi Programa gospodarskog oporavka završetku pregovora s Europskom Unijom te borbi protiv korupcije jer pred Vladom i Hadezejom još su mnoge teške odluke poput rebalansa proračuna i dovršetka pregovora o pristupanju Europskoj Uniji čime bi Hrvatska dobila mogućnost sudjelovanja u raspravi o donošenju proračuna Europske Unije sve za Hrvatsku Hrvatska ni za što hvala.
Mnogi će, istina, kasnije ispisivati svoju naknadnu disidentsku mitologiju, prepoznavat ćete takve i sami, svatko će sutra na poslu, na liniji u tvornici Adidasovih lopti ili kineskih klima-uređaja, imati barem četvoricu što su onomad na primanju u omladince HDZ-a javno istupili i uzviknuli “Dolje korumpirana vlast, dolje HDZ!” ili nešto slično, bit će ih što su tom prilikom i bacili bombu na sjedište HDZ-a i pobjegli u šumu i otišli u partizane, a bit će, dakako, i onih što su te nedjelje samo tupo buljili u nečije sise, iznenada propupale preko ljeta dvije tisuće i desete.
Razlika u pogledu
A svi ćemo znati da su to lovačke priče, i da su i oni, kao i ostalih tisuću i pol omladinaca toga dana, i svih šezdeset pet hiljada članova žive budućnosti HDZ-a što ih je izbrojala ponosna i počasna predsjednica Mladeži, s nevješto zakačenim osmjehom među ušima tupo sanjali izborne liste i svoje ime na njima i svoje lice na plakatu, i saborski mandat i tri upravna odbora i crni Audi i ministarstvo državne uprave i svašta nešto.
Taj tupi pogled je ono što nas nepovratno razlikuje: klinci danas na primanju u omladince tupo bulje u svijetlu budućnost, a mi smo tupo buljili u Danijeline sise.