U ovom slučaju "poboljšanja" školskih ocjena nakon intervencije supruge predsjednika Republike najžalosnije je što se spominje maloljetno školsko dijete. Nemoguće ga je posve izostaviti, prešutjeti, jer ga je u centar akcije, po nama etički nedopustive, stavila osoba koja je intervenirala, osoba koja je prije svih morala misliti i na njegovu etičku zaštitu, a ne prvenstveno na kozmetički popravak njegova školskog uspjeha. Svaka akcija ima i svoje posljedice, za koje je odgovoran onaj tko je akciju poduzeo, a ne onaj tko je objekt akcije ili onaj tko o njoj referira.
Da se samo dijete pozvalo na autoritet predsjednika Republike, direktno ili indirektno, novine bi bile dužne naći način da zaštitite njegov identitet, makar prikratile čitatelje za pojedinosti koje su ipak nužne da se shvati što je posrijedi.
U ovom žalosnom slučaju ništa etički dvojbeno nije poduzelo dijete, barem koliko znamo. Poduzela je odrasla osoba. Za koju postoji i tvrdnja da je recidivist.
Ako je djetetu time nanesena šteta - nju mu je nanijela odrasla osoba svojom akcijom u njegovoj školi. Nije etički dopustivo da se njezina akcija prešuti, ako bi posegnula za djetetovom malodobnošću kao štitom.
Nije posrijedi samo nedopustiv pritisak na učitelje, koji je već neko vrijeme endemski problem u hrvatskom školstvu, dodatno potaknut naopakim sustavom ocjenjivanja u kojemu su gotovo svi odlikaši.
Posrijedi je i zloporaba utjecaja, kojom se narušava ustavno pravo na ravnopravnost. Ta je zloporaba utoliko opakija što je primijenjena vis-à-vis školske djece, hrvatskih građana u formativnim godinama, što je njima upućena antipedagoška poruka da je važnije čiji si, nego kakav si učenik.
Hrvatska je članica Vijeća Evrope, a to je bila i 1994, kada je to Vijeće u Pragu deklaracijom obznanilo da "održavanje i razvitak izvorne demokracije iziskuju postojanje i jačanje slobodnoga, neovisnoga, pluralističkoga i odgovornog novinstva", a novinstvu je stavilo u zadaću da "informira pojedince o djelovanju javne vlasti […]" te da "[…] podvrgava djelovanje različitih tipova vlasti stalnome kritičkom preispitivanju". To se samorazumljivo odnosi i na vlast koju predstavlja i provodi predsjednik Republike.
Što je vlast jača, to je i veći oprez potrebniji u njezinu provođenju, a to obavezuje ne samo državnog poglavara, nego i one koji se, izravno ili neizravno, pozivaju na njegov autoritet. Novine ne bi obavile svoju dužnost, zadanu deklaracijom Evropskog vijeća, kada bi za zloporabu doznale pa je prešutjele.
Eto, u takvu slučaju je društveni interes zaštite ravnopravnosti građana etički preči od privatnosti, a u ovom slučaju i od zaštite lika maloljetnika od posljedica akcije osobe iz okruženja predsjednika Republike.