Pred petnaestak godina političkom je i medijskom sferom kolala jedna zanimljiva riječ koja je danas gotovo zaboravljena. Ta riječ je bila "normalizacija".
Riječ "normalizacija" pri tom je imala dva potpuno različita značenja: jedno u post-sovjetskoj srednjoj Europi, a drugo u post-jugoslavenskim zemljama. U Češkoj, Mađarskoj ili Slovačkoj, "normalizacija" je bila zloglasna riječ, istoznačnica za periode nakon sovjetskih intervencija, kad su vanjski okupatori nakon liberalnih socijalističkih vlasti privodili te zemlje natrag u režim "normalnog" lenjinizma. U Hrvatskoj, Srbiji i BiH, riječ "normalizacija" imala je po ideološkom predznaku potpuno oprečno značenje. Označavala je proces u kojem su poratna, disfunkcionalna, šovinistička, korumpirana i pravno neredna društva postupno postajala - "normalna". Normalizacija je bila nešto poput sociopolitičke verzije katoličkog iskupljenja. Malo se patiš, postiš, trapiš, a onda te na kraju puta čeka spasenje. To spasenje je, naravno, ulazak kroz rajska vrata: ulazak u EU.
Tako je pred desetljeće i pol ili dva izgledala naša normalizacija. Iza ovog duboko kolonijalnog termina krio se put transformacije iz nenormalnog u normalno. Hrvatska je na tom putu uređivala tržište, poljoprivredu i lokalnu samoupravu, hitro izglasala famozne "e-zakone", ustavno zaštitila manjine, blindirala trodiobu vlasti, izručila Haagu ratne velmože i u ime korupcijske borbe pohapsila manji autobus ministara. Kroz taj dugi i tegobni put vodila nas je brižna učiteljska ruka, prolazili su se i padali "razredi" (benchmarci), otvarala i zatvarala poglavlja, da bi potom mi, ali i ne samo mi, dobili diplomu. Ušli smo. Postali smo "normalni".
Moš mislit.
Još pred desetak godina kolegica Ines Sabalić u jednom je zabavnom tekstu opisala prepast europskih institucija kad su se suočile s "odnormalizacijom" tada već pripitomljene i "normalizirane" srednje i istočne Europe. Primite ih u EU, pisala je ako dobro pamtim. Sve razrede polože s pet. Izgledaju kao perfektni odlikaši. A onda - najednom, čim su u Uniji, kuku jao i pomagaj: svi se pretvore u Borate. Počnu kinjiti manjine, nasrću na sudstvo, guše medije i film, uvode No-LGBT zone, mlate pajserom imigrante, dižu žilet-žice i manifestima šire "iliberalnu demokraciju". Zemlje tzv. nove Europe uspjele su tijekom posljednjih deset godina posve raspršiti jednolinijsku, eshatološku sliku "normalizacije" kao vektora koji počinje nenormalnošću, a završava rajskim vratima. Pri tom je najveća muka bila to što na tom testu nisu skliznuli uvriježeni dovoljnaši, nego upravo sjajni i uglancani odlikaši. Pravoslavni "dovoljnaši" iz jugoistočne Europe imaju svojih problema, ali još ne spaljuju manjinske novine, ne proglašuju antipederske zone niti manifestima objavljuju rat liberalizmu. Naprotiv: među članicama EU, nevolje liberalima zadaju upravo bivši, katolički "odlikaši"- male, perfektne operetne državice s baroknim tornjićima i popločanim trgovima koje su u tržišno društvo uskočile bešavno i brzo, u hipu pokupovale svoje IKEA-e, iPhone i Audije, posisale savjesno i halapljivo europske fondove, a onda se dosjetile da im je dosta mrske liberalne tiranije. Kao da autobalkanistički stereotipi ovaj put idu na ruku Balkancima koji ih perpetuiraju. Kad u Splitu, Beogradu ili Sofiji netko tuče gej-prajd, barem možeš reći "koji ste vi Balkanci!" i "nikad od nas Evropa!". Kad netko to radi u Budimpešti ili Varšavi, onda on misli da od lezbača brani europsku uljudbu.
Problem koji Unija ima s novim "nenormalnima" zapravo je bolno jednostavan. "Iliberalni" poput Orbana ne žele izići iz EU, zato što im se sviđa europski novac. Ne možete ih izbaciti, jer takvo pravilo nitko nije smislio. Ne možete im postavljati benčmarke i poglavlja, jer su već odavno diplomirali cum laude. Što onda možete? Pa, ono što obično radite ne-članicama. Možete se igrati batine i mrkve. Ucjenjivati ih novcem.
Možete - ukratko - novac za razvoj i strukturne fondove uvjetovati političkim paketom: slobodom tiska, borbom protiv korupcije, neovisnošću sudstva i ljudskim pravima. Možete mladog diplomanta vratiti u školske klupe, da još malo uči. Ili vrati stipendiju.
Već i zamisao o takvom vezivanju izazvala je, dakako, diluvijalni gnjev potencijalnih "ponavljača", istočnoeuropskih članica koje rado bi transfer para, ali ne bi transfer ideologije. Njihovi lideri odmah su glasno dali do znanja da im takav povratak u školu nije ni najmanje po volji. Stoga je bilo zanimljivo saznati što o takvom režimu mrkve i batine misle oni koje političari predstavljaju: dakle, državljani članica EU.
Danas to znamo. Europski parlament nedavno je publicirao i sa slavodobitnim trijumfalizmom objavio istraživanje javnog mišljenja koje pokazuje da znatna većina - 77% - građana EU podržava vezivanje "batine" i "mrkve". Bilo je razumno očekivati da će takav ideološko-financijski set-up podržavati građani zemalja u kojima su liberalne vrijednosti čvrste. Tako i jest: 86% Luksemburžana, 83% Austrijanaca, te 79% Nijemaca ili Iraca "podržava" ili "totalno podržava" ovaj vid ideološke kontrole. No, moguće iznenađenje krije se u činjenici da takav režim tutorstva mrkvom i batinom podržava i većina građana istočne Europe. U čitavoj EU samo je jedna zemlja u kojoj pristaše mrkve i batine nisu apsolutna većina: to je Češka u kojoj - međutim - jesu relativna: pristaša je 49%, protivnika 24%. Intrigantna je činjenica da ovu vrstu liberalnog idejnog tutorstva podržavaju i građani onih zemalja koje inače na izborima biraju bitno drukčije vladare. Aranžman u kojem bi financijska pomoć bila uvjetovana "ideološkom čistoćom" tako podržava 82% Rumunja, 78% Slovaka, te po 72% Poljaka i Mađara. Poljska je zemlja koja je relativno nedavno odabrala vlast koja bi prva trebala biti meta ovakvog set-upa: ipak, gotovo tričetvrt Poljaka ga podržava. Mađarska je zemlja u kojoj na izborima plebiscitarno pobjeđuje ideolog borbe protiv liberalnog tutorstva: a opet, 72% Mađara podržava to tutorstvo. Teško je to objasniti. Možda je riječ o tome da glasači Orbána i Dude na vide u njihovoj politici ništa protivno vladavini prava i ljudskim pravima, pa misle da se briselska batina odnosi na nekog tamo drugoga. Ili je riječ o svojevrsnoj političkoj shizofreniji, želji da se sva jaja ne drži u istoj košari. Ili - naprosto, o kolonijalnom refleksu, o rezonu "znam ja nas" po kojem je bolje da netko pametniji mentorira "ove naše" da ne uprskaju do balčaka.
Kako u toj priči stoji Hrvatska? Nimalo uzbudljivo, treba reći. Tipično domobranski, Hrvatska je i u ovom srazu "europeista" i "suverenista" u opreznoj sredini. Među našim sugrađanima, 74% ih "totalno podržava" ili "podržava" vezivanje novca uz "common values". Njih 17% je "protiv" ili "totalno protiv", a 9% neodlučno. Hrvatski odgovori - valjda je stvar u mentalitetu - teže opreznim srednjim opredjeljivanjima. Hrvatska ima neke od najnižih brojki onih koji se "totalno" slažu (30%) ili "totalno" ne slažu (5%), ali je 44% naših sugrađana "sklono složiti se" s režimom batine i mrkve. Ukupno gledano, naši su podaci vrlo slično onima u Latviji, Slovačkoj, Poljskoj i Mađarskoj.
Što pokazuju ovi podaci? Oni pokazuju da je i desetljeće nakon ulaska u EU u Hrvatskoj, ili i ne samo u Hrvatskoj, još uvijek snažan paternalistički osjećaj prema Europi - gledanje na EU kao na dobrostivog, mudrog roditelja koji kori, kudi, ali pomaže i vodi na pravi put. Nakon deset godina Hrvatska već ima stanovito iskustvo Unije, a imaju ga još više Poljska ili Slovačka. Sad otprilike znamo kako je to dobivati europske pare, kako se radi s europskim fondovima, kako se na njih može osloniti javna potrošnja, kako od njih iskamčiti tematski park ili biciklističku stazu, kako meandrirati kroz prijeteća pravila tržišnog natjecanja. Deset godina nakon "ulaska u raj" građani (očito, ne samo) Hrvatske daleko su od zadovoljstva svojim društvom, vjeruju da je ono kvarno, korumpirano i neuspješno. No, pri tom i dalje vjeruju u Europu kao prosvjetiteljsku političku fantaziju, mentorsku ruku koja nam treba da ne bismo pojeli sami sebe, da se ne bi baš do kraja izvrgnuli u borate. Kulturalni kritičari vjerojatno bi gunđali kako je to osjećanje autokolonijalno i djetinjasto, kako počiva na kičastoj i lažnoj predodžbi politički ulaštenog Zapada, kako ukazuje na dubinsku postkolonijalnu nesigurnost, nevjericu građana da poboljšanje mogu izvojštiti sami.
Vjerojatno su takvi prigovori točni. No, čini mi se da iza te kolonijalne fantazije, iza te djetinje težnje za pokroviteljstvom postoji nešto dobro: želja da se stvari popravljaju, makar ih popravljao i interventni hegemon. Istočnoeuropski glasači pomalo su nalik samoubojici koji se objesi o konop, pa zove hitnu da ga skinu s vješala. Biraju korumpirane, nedemokratske, klerikalne i iliberalne velmože. A onda zovu Bruxelles da im odriješi omču.
