PROBLEM S NASILJEM

Piše Slavenka Drakulić: Zašto sumnjam da će #Metoo uspjeti na području Balkana

Kampanja osvještavanja nasilja nije dovoljna. Bez optužbe s imenom i prezimenom nema ni ozbiljne osude
#metoo na Balkanu
 Ilustracija Vesna Veselić

Jedna je hrabra glumica skupila snagu i nedavno prijavila profesora glume da ju je silovao kad je imala 17 godina, dok je išla u njegovu školu glume. On je tada imao 61 godinu. Zašto joj je bila potrebna hrabrost i snaga? Zato što je nakon toga izašla u javnost pod svojim imenom i prezimenom, Milena Radulović (26), a imenovala je i počinitelja, profesora Miroslava Aleksića.

Viši sud u Beogradu odmah mu je odredio pritvor od 30 dana. Aleksić je uhićen "zbog osnovane sumnje da je od 2012. do 2020. u prostorijama svoje škole glume u Beogradu seksualno napastovao pet svojih učenica" (dvije su u to vrijeme bile maloljetne). Za to bi mogao biti kažnjen s od pet do 15 godina zatvora.

Njen je slučaj izazvao veliku medijsku pažnju i uslijedile su brojne, za naše uvjete masovne, reakcije žena koje još uvijek traju. Nakon istupa ove srpske glumice, počele su se javljati i druge koje svoje profesore, režisere, kolege itd. optužuju za silovanje ili seksualno zlostavljanje, a pokrenuta je i Facebook grupa naziva "Nisam tražila". Grupu su pokrenule kolegice i bivše studentice na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Ana Tikvić, Nadine Mičić, Matea Mavrak i Asja Krsmanović kako bi pomogle kolegicama:

"Shvatile smo da većina žena još nije spremna izaći iz anonimnosti kad je u pitanju rodno zasnovano nasilje, ali je jako važno da stvorimo prostor za razgovor i da skrenemo pozornost na to da se ono itekako događa i u našoj sredini", izjavile su Jutarnjem listu. Pokazalo se da su u pravu, jer osim kolegica javljaju se i žene drugih profesija i anonimno pišu o svojim sličnim iskustvima.

Ovdje bi, po logici teksta, trebali slijediti primjeri. Ali kao autorica teksta namjerno izostavljam pojedinačne postove, zato što zorno i u detalje opisuju postupke uznemiravanja, zlostavljanja ili silovanja (ne, to nije isto - da, i u paklu postoje stupnjevi), kao i zato što ih je već u medijima preneseno dovoljno.

Odjek događaja

Odjek ovih događaja je velik i u susjednim državama pa je tako dekanica ADU u Zagrebu, Franka Perković Gamulin, odmah pozvala sve bivše i sadašnje studente da joj pomognu utvrditi činjenice o slučajevima zlostavljanja na Akademiji. Obećala im je da će učiniti sve da zaštiti njihovu anonimnost jer reagirati na ovu situaciju je važno ne samo za školu i profesiju nego i za društvo. Naravno da je dekanica u pravu, kao i javne ličnosti poput Jelene Veljače, Gorana Bogdana, Mirjane Karanović, Anice Dobre i još mnogih, koje su i Mileni Radulović i kampanji "Nisam tražila" pružile podršku.

Podsjeća li nas ovaj slučaj na nešto? Naravno, na kampanju koja je krajem 2017. krenula iz Hollywooda, također od glumica, i 2018. preplavila svijet pod nazivom #MeToo. Odjednom je nasilje nad ženama postalo ozbiljna tema, između ostalog jer su počele padati prve glave, od producenta Harveyja Weinsteina koji je završio u zatvoru, pa sve do onih koji nisu ni došli do suđenja, ali su izgubili posao, čast i ugled. Likovala su velika holivudska imena, poput Oprah Winfrey. "Ovo je revolucija!" obznanila je ona.

Tri godine kasnije napokon je netko i u ovom zakutku Europe progovorio o seksualnom nasilju na jednak način, glasno i jasno, imenujući počinitelja. Čini se da bismo ovo kampanju mogli nazvati zakašnjelom # MeToo reakcijom. Postavlja se i pitanje je li ovo bura u čaši vode, ili početak ozbiljne borbe protiv seksualnog nasilja i kakve ta borba ima šanse kod nas?

Možda je poučno podsjetiti se kako se #MeToo širio na zapadu, a kako u istočnoj Europi i kod nas. Naime, nakon SAD-a preplavio je zapadne zemlje, od Ujedinjenog Kraljevstva do Skandinavije, Francuske, Italije itd., poprimajući sve više lokalna svojstva. Tako su npr. Šveđani vrlo brzo promijenili zakon i svaki odnos bez izričitog pristanka proglasili nasiljem. Uslijedilo je i prvo suđenje za silovanje kao posljedica kampanje.

U nekim zemljama pravosuđe je bilo sporo, ali su padali otkazi a da muškarcu u pitanju nije dana mogućnost da se brani. Negdje su se žene podijelile oko toga, dio francuskih glumica suprotstavio se kampanji itd. Ipak, kampanja je postigla ne samo da se nasilje tematizira već i da se sve manje tolerira društveno neprihvatljivo muško ponašanje.

No treba znati i da ne mislimo svi na isto kad govorimo o uznemiravanju. Istraživanja pokazuju da žene u različitim društvima to različito doživljavaju. U istraživanju European Union Agency for Fundamental Rights 2014. se pokazalo da je velika većina Skandinavki doživjela uznemiravanje, prema samo trećini onih iz istočne Europe. Razlika je toliko nevjerojatna da se nameće pitanje kako je to uopće moguće?

Kratak i vrlo pojednostavljen odgovor glasi - zbog kulturne razlike u percepciji nasilja, zbog zakonskog okvira i povjerenja u institucije i, napokon, zbog reakcije okoline na takve slučajeve. Drugim riječima, Skandinavke se ne boje prijaviti takva iskustva, dok istočnoeuropskim ženama to rijetko, vrlo rijetko pada na pamet. Što pokazuje i odjek #MeToo koji je bio skroman ili - nikakav. Uključujući i našu zemlju.

Važni glasovi

Zbog toga su ovi novi glasovi izuzetno važni. No jesu li i zakašnjeli? Naravno da nisu, dobro je da se čuju bilo kada.

"Znalo se, šutjelo se", napisala je jedna žrtva i tako najkraće moguće opisala jednu situaciju koja bi se mogla definirati kao život žena u kulturi nasilja. Kultura nasilja, međutim, ne odnosi se samo na žene i nije samo seksualna. Jer svi zajedno generacijama prolazimo kroz nasilje u ratu, u obitelji, na ulici, u školi, na radnom mjestu... i svi ga zajedno, i muškarci i žene, uglavnom toleriramo, a i djecu (naročito djevojčice) učimo da ga trpe kao i mi.

Kultura seksualnog nasilja samo je dio toga. Ovdje djevojčice odrastaju gledajući kako društvo tolerira seksualno uznemiravanje. Uz jedan specifičan dodatak, svijest kojoj je porijeklo još u socijalizmu, da počinitelja nema smisla prijavljivati. Jer čak i kad slučaj dođe do suda, dobit će kaznu manju od maksimalne, a možda i sa suđenja odšetati slobodan.

U najnovijim slučajevima je dobro da žene napokon progovore o tome da bi se stekla slika o veličini, zapravo prevladavanju fenomena. Na taj način one osvještavaju dvije važne stvari, prvo da nisu jedine koje su to iskusile i drugo, jednako važno, da je osjećaj krivnje društvena stigma koje se mogu i moraju osloboditi.

"Osjećala sam se krivom jer se nisam uspjela obraniti od napada. Bojala sam se reći roditeljima, pitala se hoću li ih time povrijediti i upropastiti im živote", opisuje, tipično, svoju situaciju jedna žrtva. Za osjećaje žrtvine vlastite odgovornosti, krivnje i samoće koja se javlja kao posljedica ključna je pomoć kolektivne Facebook terapije koja se, kako vidimo, upravo odvija. Žrtvama se rijetko vjeruje i svjesne su da će, u slučaju izlaženja u javnost, dio sumnje u "krivnju" pasti i na njih. Zbog toga doživljavaju još veću traumu.

Junakinja ove #MeToo kampanje, Milena Radulović, junakinja je zato što je, nakon pokretanja pravnog procesa, to javno obznanila. Moramo naučiti jedno, da je nasilnike potrebno prijaviti, ili nadležnima ili policiji. I to što prije, dok nije kasno. Žene pišu statuse na Facebooku, dijele svoja iskustva, ali svoje nasilnike uglavnom ne prijavljuju nikome, niti ih tuže. Muči ih, posve razumljivo, strah od osude okoline, nepovjerenje u institucije, nepovjerenje institucija u njih, rezignacija i sve to zajedno.

Tu nespremnost na izlaganje, na rizik, može se sigurno pravdati činjenicom da su već dovoljno prošle, ali nema ozbiljne osude bez ozbiljne optužbe s imenom i prezimenom, na sudu. Niti ozbiljnog pomaka na bolje u pravnom sustavu i društvu uopće. Naime, kampanja osvještava nasilje u kojem živimo i pokušava utjecati na javnu atmosferu, što je neizmjerno važno, ali ne i dovoljno. Jer bez prijavljivanja nasilnika nema ni mogućnosti kažnjavanja ni njihova straha od osude ne samo suda nego i društva - dakle nema preventivnog djelovanja. Preostaje terapeutski i pedagoški efekt, pomoć i osvještavanje.

I, konačno, pitanje koje mnoge muči: zašto su se Milena Radulović i druge anonimne žene sa sličnim pričama javile tek sada? Prije nego što ga postavite, sjetite se situacija u kojima ste i vi radije šutjeli, iako ste možda svjedočili džeparenju, krađi, korupciji, pa i seksualnom uznemiravanju. "... Mi šutimo kada ne bismo smjeli. I zato nemojte nikada više pitati žrtve zašto šute, nemate na to pravo. Podržite ih da progovore kad god da su za to spremne", poručila je televizijska voditeljica Jelena Obućina nakon podulje neugodne šutnje na početku emisije na Newsmax Adriji, pridružujući se kampanji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. siječanj 2022 12:13