PISMO 12 EKONOMISTA I PRAVNIKA IVANU LOVRINOVIĆU Zašto je zamrzavanje uplata u 2. stup opasna i štetna ideja?

Član Mosta prof. dr. Ivan Lovrinović, u intervjuu za Jutarnji list od 17. siječnja 2016. godine, iznio je prijedloge za vođenje ekonomske politike, ali i smanjivanje proračunskog deficita koje, mi dolje potpisani ekonomisti i pravnici, smatramo potpuno nedjelotvornima i, štoviše, iznimno štetnima za pretežit dio hrvatskih građana. U tom se pogledu posebno ističu prijedlozi vezani uz zamrzavanje uplata u 2. mirovinski stup i njihovo preusmjeravanje u državni proračun. Mi, dolje potpisani, iskazujemo javno protivljenje ovakvom prijedlogu prof. dr. Ivana Lovrinovića, i to iz sljedećih razloga:

Zaustavljanje uplata u 2. stup i usmjeravanje toga novca u proračun je kratkoročna knjigovodstvena operacija koja bi samo prividno stabilizirala proračun. Takva bi operacija, međutim, stvorila nove obveze za proračun u budućnosti - obveze koje se odnose na isplatu većih mirovina iz državnog proračuna svim budućim umirovljenicima. Ovakav rezultat je upravo suprotan onome što je potrebno za trajno stabiliziranje proračuna i snižavanje javnog duga, a to je trajno smanjenje rashodnih pritisaka na proračun.

“Rješenje” koje trenutačno snižavanje deficita vidi kroz zamrzavanje uplata u 2. stup je samo privid zato što ukupni deficit proračuna ostaje nepromijenjen. Ukupni deficit ostaje nepromijenjen zato što bi proračun stekao nove prihode (oduzimanjem 5 posto bruto plaća koje danas čine štednju i vlasništvo svih sadašnjih radnika mlađih od 52 godine), ali bi stekao i nove obveze, tj. obveze isplate većih iznosa budućih mirovina iz proračuna. Stvarnog i trajnog sniženja deficita kroz ovaj prijedlog nema.

Stiže na naplatu

Kako zamrztavanje uplata u 2. stup ne može osigurati stvarno snižavanje deficita, onda se na taj način ne može osigurati niti trajno snižavanje potrebe za zaduživanjem države. U najboljem slučaju ovaj prijedlog vodi tek u drugačiju raspodjelu zaduženja u vremenu. U kratkom roku, koji se eventualno može izjednačiti s mandatom Vlade koja se upravo pokušava formirati, potrebe za zaduživanjem bi se mogle prividno smanjiti. Ali već nakon toga bi potrebe za zaduživanjem i/ili povećanjem doprinosa za mirovinsko osiguranje ponovo počele rasti jer bi proračunu na “naplatu” počele stizati novo preuzete obveze o isplati mirovina iz državnog proračuna.

Prijedlog o zamrzavanju uplata u 2. stup je prijedlog za stvaranje kratkotrajne iluzije kako proračun raspolaže s više novca nego što je to stvarno i realno slučaj. Predlaganje ovakvih ideja je istovremeno i stvaranje privida da potreba za reformama javnog sektora baš i nije tako urgentna jer postoji rješenje koje će bezbolno i bez velikih napora ukloniti deficit i dug s dnevnog reda. Rješenje kojeg se začudo do sada nitko nije sjetio! Međutim, takvo “čarobno” rješenje ne postoji već se ovdje samo radi o prebacivanju problema u ne tako daleku budućnost, a koji će tada zbog nepovoljne demografske slike biti još teži i još veći. Hrvatskoj trebaju iskrene reforme, a ne zamagljivanje stvarnosti knjigovodstvenim operacijama.

Poguban utjecaj

Zamrzavanje uplata u 2. stup i usmjeravanje budućih umirovljenika na proračun vodit će daljnjem poskupljenju cijene rada jer će nužno dovesti do potrebe za povećanjem doprinosa za mirovinsko osiguranje. Pogubni socijalni učinak takvih prijedloga znači povećanje poreznog pritiska na mlade generacije koje zbog toga ne mogu ostvariti pravo na rad i roditeljstvo te su u krajnjem slučaju prisiljene na iseljenje. Ponovo upravo suprotan rezultat od onoga koji je Hrvatskoj stvarno potreban! Štoviše, u izrazito negativnim demografskim uvjetima s kojima se suočava Hrvatska tvrditi da štednja za mirovinu nije potrebna nego da će država iz proračuna osigurati primjerene buduće mirovine velika je zabluda i znak nerazumijevanja načina na koji su međusobno povezani i uvjetovani nagomilani problemi s kojima bi se trebala uhvatiti u koštac buduća Vlada.

Drugi se mirovinski stup može unaprijediti u pogledu smanjenja njegovih troškova i poboljšanja odnosa strukture ulaganja i rizika. Međutim, takva se unapređenja moraju postići bez narušavanja temeljne koncepcije mirovinske reforme, jedne od rijetkih velikih reformi koje je Hrvatska uspjela provesti u posljednjih 15 godina.

“Rješenja” koja iznosi prof. dr. Lovrinović znače napuštanje koncepcije mirovinske reforme. Ali, ona znače i još jedan primjer narušavanja povjerenja u Hrvatsku kao pravnu državu te rad i štednju kao načine rješavanja gospodarskih problema u kojima se nalazimo. O pogubnom utjecaju na stabilnost i razvoj financijskog tržišta te na povjerenje investitora ne treba čak ni posebno upozoravati.

Zato na kraju valja postaviti pitanje: Je li napuštanje i onih rijetkih reformi koje su u kakvom takvom obliku uspjele preživjeti do danas u stvari taj “reformski” put za bogatiju i uspješniju Hrvatsku o kojem se na političko-retoričkoj razini tako često i rado govori? Odgovor na ovo pitanje moraju napokon jasno i nedvosmisleno dati politički prvaci Mosta i HDZ-a, gospodin Petrov i gospodin Karamarko. Ali, isto tako odgovor mora dati i gospodin Orešković čijoj se Vladi ovakvi prijedlozi stavljaju u zadatak.