StoryEditor
PIŠE JELENA VELJAČA

Podignuti srednji prst najokrutnijem patrijarhatu, prisili, robovlasničkom odnosu prema ženama

Sve te fotografije pokazuju koliko nam je dosta ratova za poziciju moći preko ženskih tijela i ženskih sudbina
Jelena Veljača
 Neja Markicevic/Cropix
Objavljeno: 21. lipanj 2020. 23:21

Bivša predsjednica Republike Hrvatske pokazala je prst Miroslavu Škori, iznervirana činjenicom, pretpostavljam, da je on i dalje bilo kakva stavka u političkom životu Hrvata. Taj dio je, priznajem, i meni bizaran, ali eto, bilo je u povijesti ove naše državice mnogih marginalaca u političkom smislu koji su tu i tamo, gonjeni narcizmom, pomislili da bi mogli biti političari. Nije to toliko važno za ovu duboku feminističku priču koja se omotala oko Škore, ni krivog ni dužnog za istu, jer on taj feminizam ne bi mogao objasniti ni u pjesmi, a kamoli u smislenom političkom istupu. Nije toliko važno ni u kojoj je stranci Škoro, jer je on svoju političku slabost pokazao odavno, i ta je priča završila već na predsjedničkim izborima, i ovo što mi sada gledamo je kao neki tužni, bespotrebni epilog loše amaterske kazališne predstave kad wannabe redatelj nije znao stati i sići sa scene. No ovaj feministički odgovor koji je počeo drskom i briljantno ljutom Dankom Derifaj i uvijek hrabrom dogradonačelnicom Osijeka Žanom Gamoš, i na koji je val ex PRH pokušala, pa čak i donekle uspješno uspjela zajahati, zanimljiviji je čak i od nadolazećih izbora, možda i zato što bi, protiv svih dosadašnjih pravila i svakako protiv desničarskih očekivanja, mogao utjecati na iste.

Kolinda Grabar-Kitarović je za vrijeme svog mandata bila najgora baš prema ženama: iako je njezin spol govorio o kvoti i o, budimo iskreni, čak i o ženskoj ambiciji, kojoj ću uvijek aplaudirati, sve što je za vrijeme svog mandata činila u praksi bilo je u suprotnosti s bilo kakvim vidom feminističkih nastojanja. U konačnici, odbijala se nazvati feministkinjom, što je u ovom dobu za jednu političarku potpuno suludo, čak i ako u jednadžbu uključimo panična nastojanja da glasači ekstremne desnice ostanu na strani atraktivne plave predsjednice koja vatreno navija za naše nogometaše. Taj lik, stvoren kao hibrid između žene/majke/kraljice naših srca koja empatično razumije sve muke koje prolaze domaćice u Slavoniji i ljubi hrvatsku zastavu dok kiša pada po njoj i HDZ-ove poslušnice koja se slika s predstavnicima udruga za zabranu pobačaja, veselo držeći fotografije nečijih ultrazvuka u rukama, uvijek je bio pomalo crtićki, nikad autentičan, i zato nikad nije bilo jasno što je prava istina, pa je to nejasno i sada, kada savršeno nalakiran srednjak podiže da bi gospodinu Škori poručila da se silovana žena ne bi trebala konzultirati s obitelji u slučaju da ostane trudna za vrijeme silovanja.

image
Žana Gamoš na Facebooku je Miroslavu Škori pokazala srednji prst nakon što je ovaj izjavio je da bi se silovana žena u vezi pobačaja trebala prvo dogovoriti s obitelji što će učiniti.
Žana Gamoš/FACEBOOK

Pa tako srednji prst koji su podigle Danka, Žana, Bojana, Tara, i mnoge druge žene u ovih nekoliko dana, nema, čini mi se, istu poruku: dok se Kolinda obraća samo Škori, obnavljajući iz samo njoj jasnih razloga (možda u nadi da će revitalizirati svoju popularnost?) njihov sukob na desnoj fronti biračkog tijela, mi, sve ostale, obraćamo se patrijarhatu u njegovom najokrutnijem obliku, obraćamo se prisili, robovlasničkom odnosu prema ženama, obraćamo se svim frajerima nakon karijera koje smo stvorile unatoč neopisivoj privilegiji muškog roda (koje često, znam, nisu svjesni), obraćamo se pay gapu, obraćamo se činjenici da su se prije nas borile naše majke, prethodnice, skrbnice, bake, sestre, kolegice, umjetnice, da su patile, da su bile poništavane, da su morale pisati pod pseudonimom da bi ih se objavljivalo, da su morale lagati da bi se djeca priznavala a ne šikanirala, da su morale ostavljati djecu da bih ih prehranile u tuđini nakon što su one same bile ostavljene, jednog dana, vrlo lako, jer, i ovo morate moći razumjeti, muškarci ne ostaju trudni, ne nose djecu, ne rađaju, ne doje, i kad odlaze - odlaze, eto, jer su slabi, jer su morali, jer su budale. Srednji prst na fotografiji se i meni prije devet godina činio silno vulgarnim: molila sam urednika ovih istih novina da ne objavi fotografiju koju smo snimili kao poruku da sam uspjela usprkos svim kajlama koje sam doživjela na svom profesionalnom putu, molila sam ga i pristao je, i drago mi je da jest: osim na fotografijama Stevena Meisela, mislila sam, nije primjereno da se tako izražavamo. Ipak, danas mislim da su sve te fotografije primjerene: pokazuju, simbolički, i to vulgarno nažalost, koliko nam je dosta ratova za poziciju moći preko ženskih tijela i ženskih sudbina.

Postoji jedna strana mene koja slavi sve te slike (zbog nje i jesam tako brzo skočila da objavim vlastite fotografije sa srednjim prstom): kao društvo smo ipak u tih devet godina napredovali do točke kad žene više ne osjećaju dužnost da budu pristojne, da budu “dame”, da ne budu vulgarne. Čini mi se bespredmetno pisati o tome trebaju li žene, bilo silovane ili ne, imati pravo na izbor, a čini mi se da je u ovom trenutku u povijesti čovječanstva, kad nam prijeti ekonomska kriza, smrtonosni virusi i potencijalna potpuna propast sustava kakav smo prihvatili kao konstrukt u koji vjerujemo, i za političare govoriti o tome bespredmetno, a za nas, njihove glasačice, ponižavajuće. Koji bi onda odgovor mogao biti na takvo novinarsko pitanje, ako ga netko poput Nina Raspudića, koji je bezobrazno ustvrdio da su žene trudne nakon silovanja maltene statistička greška, ili Škore, ili bilo kojeg drugog muškarca, opet dobije? “Poslušat ću žene u svom timu oko te teme.” “Pokušat ću razumjeti kompleksnost pozicije žrtve seksualnog nasilja.” “Kad dođem na vlast, obrazovat ću se o svim vrstama nasilja - onom na radnom mjestu, onom u obitelji, onom na ulici, pa i silovanju.” “Okružit ću se stručnjakinjama i stručnjacima. Vjerovat ću u njih.” Čak i “ne znam, ali slušat ću vas, žene, slušat ću, i pokušat ću shvatiti, iz svoje specifične ideološke pozicije, iz svojih dubokih vjerovanja, iz svojih religijskih opredjeljenja, pokušat ću razumjeti svoje građanke, i one koje su bile silovane, i sve one koje su do ove točke gdje smo danas prošle razna zlostavljanja a da nisu ništa mogle učiniti”. “Učit ću od vas, recite vi meni što trebate.” “Unaprijedit ćemo sustav tako da zaštiti žrtvu i pruži joj potporu.” “Život žene koja je proživjela traumu i njezino psihološko zdravlje je na prvom mjestu nama u našoj stranci.” Slobodno odaberite, gospodo, bilo što od ponuđenog. Besplatno je, kao i empatija. Jedino što će vas, nadam se, toplo se nadam, koštati, je vaš šovinizam i okrutnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. lipanj 2020 23:30