StoryEditor
VIJESTI IZ LILIPUTA

Pohvala turizmu 60%: Je li to mjera da turizam postoji, a da usput ne sprži sav ostali život?

Lijep je taj jadranski turizam od 60%. Lijep toliko da se čovjek u nekom trenutku zapita: pa dobro, je li možda to stvarno naša mjera?
Mali broj turista na Peristilu
 Dk
Objavljeno: 08. kolovoz 2020. 23:18

Spadam u posljednje, rijetke mohikance koji su svih ovih godina, i ljeti i zimi, odlazili u povijesni centar Splita. Poput tvrdoglavog magarca, odlazim u centar i zimi, kad je sav utihnuo i mrtav, pod ceradama i iza zabravljenih metalnih rešetki. Odlazio sam u centar i ljeti, kad je pred stihijskom gomilom turizma i pred užeglim mirisom prženih kozica iz centra bježao svatko.

Kako odlazim u splitski centar redovito i uvijek, tako sam se i pred nekoliko dana zaputio “u grad” na nekakav dogovor. Napravio sam uvriježeni đir preko Zlatnih vrata, Peristila i Pjace, promatrajući kako grad izgleda u prvim danima kolovoza. I najednom sam počeo primjećivati nešto neobično.

Naime - susrećem poznata lica. Susrećem ljude koji me pozdravljaju. I ja pozdravljam njih.

Još prošle godine, takvo je što u kolovozu bilo nemoguće. Svakog od proteklih ljeta, centar bi se Splita negdje od Ultre pa do početka rujna pretvorio u zonu lišenu domorodaca. Tijekom tih ljetnih 70 dana, od Splićana bi u splitski centar odlazio samo onaj tko mora - tko konobari, razvozi namirnice, vodi turiste ili prodaje džemove.

Svi ostali lokalci tijekom ljeta su se držali što dalje od tog vrelog i užasavajućeg mjesta, mjesta koje puca pod ljudskom gomilom, na kojem se iz restoranskih napa šire najužasniji miomirisi, a u kanalizacijski se slivnik na radost glodavaca i kukaca slijevaju spržena ulja iz tisuća friteza.

Još prošlog kolovoza, mogli ste tjednima lutati centrom Splita, češati se o rame s tom prijetećom gomilom tijela, a da osim par poznanika ugostitelja i vodiča ne spazite ni jedno jedino prepoznatljivo lice. Na trenutak vam se moglo učiniti da turisti nisu svi ti ljudi, nego da ste turist vi: da vi boravite u nepoznatom, novom gradu.


Ovog kolovoza spuštam se “u grad” i najednom spoznajem da nije tako. Susretnem prvog poznatog, pa drugog, trećeg. Jedan se vraća s tržnice, drugi iz apoteke, treći mi u prolazu kimne s bicikla. S ponekim porazgovorim. Baš kao, eto, u ona druga, stara vremena. Vremena prije turizma.


Pri tom turizma, dakako, ima. Statistike hrvatske turističke zajednice kazuju da je u ovom trenutku u Hrvatskoj turizma oko 60% lanjskog, više od najoptimističnijih očekivanja. U Istri i Kvarneru taj je postotak nešto veći, u Dubrovniku - kao globalnoj i aviodestinaciji - drastično je manji. U Splitu je, vele, također negdje oko nacionalnog prosjeka od oko 60%. Stoga je zanimljivo gledati kako moj grad i moja regija žive s tim turizmom od 60% lanjskog.


Za početak, sve je otvoreno - sve suvenirnice, sve agencije, bike-rentali, vege-fusioni i five island toursi. Štekati su puni.

Restorani - vele mi ljudi - rade slabije, a oni bez otvorenih terasa čak i dosta slabo. Ali, otvoreni su, rade.

U nautičkim valama nema neizdržive gužve, nema treštanja muzike i razularenih yacht toura. Ali, u svakoj je vali par jedrilica, pokoji veći katamaran, svi na komfornoj distanci, ne petljaju im se sidra, neće se svi polomiti zapuše li pulentada.

Na plažama je živo, no gužva nije dramatična, a čak su se i koncesionari primirili, pa su ležaljke smještene na dopuštenih 30% površine, miruju i čekaju goste, dok je ostatak plaže slobodan i dostupan za muktaše.

Na gradskim je ulicama šušur. Sva ikonografija turizma je tu: familije koje ližu sladoled, štandovi s prašnjavom starudijom, kovčežići na kotače koji klokoću po kogulama, pijani Britanci koje se obnoć zavidaju i pomlate s domaćim idiotima. Sve - ukratko - izgleda baš onako ljetno normalno, uz jednu blagu nijansu razlike.


Naime, nije nepodnošljivo. Ne osjećaš se fizički ugroženo. Ne smrdi do neba. Dok prohodaš sto metara po kaletama povijesne jezgre, nećeš osjetiti genocidne porive, niti želju da te ljude uokolo počneš bjesomučno gristi. Ne osjećaš poriv da pobjegneš s tog mjesta što dalje. A po svemu sudeći, ni drugi tvoji sugrađani ne osjećaju taj isti poriv.

Ni oni se više ne osjećaju ugroženo, pa se i oni spuštaju u centar, gdje čak i više od turista izgledaju kao turisti. Osvrću se, proučavaju nove fine-dininge, wrap burgere i Croatian design boutiquee. Otkrivaju novu “destinaciju“ koju nisu posjetili godinama: a to je njihov vlastiti grad usred ljeta.


I kad čovjek sve to gleda i promisli, najednom dođe do neobičnog, iznenađujućeg zaključka. Naime - lijep je taj jadranski turizam od 60%.


Lijep toliko da se čovjek u nekom trenutku zapita: pa dobro, pobogu, je li možda to stvarno naša mjera? Je li tih 60% točno onoliko koliko mi turizma možemo izdržati? Je li to onoliko turizma koliko mogu izdržati naša smetlišta, naše kanalizacije, naša trajektna pristaništa, naše kalete, parkinzi, uvale, crne jame, trafo-stanice, sidrišta i murinzi? Je li to - na koncu - mjera koliko turizma mogu izdržati naši domoroci? Je li tih 60% ona čarobne mjera - tajna alkemijska formula - da turizam postoji, a da usput ne sprži sav ostali okolni život, svu ostalu ekonomiju, svu ostalu kulturu?


Ukratko - bi li umjesto opsesije rastom i vrtoglavim brojkama hrvatskom turizmu trebao razboriti “de-growth”, set ciljanih politika da se vršno opterećenje turizma svede na održivu mjeru - blizu, ili tek nešto višu onoj koju živimo ovih dana? Bi li ljetni život na 60% - uz, dakako, produženje sezone - trebao postati proklamirani cilj, a ne gorka nužda, recesijska pokora koju nam je nametnuo virus?


Ne treba biti ekonomski veleum da bi se znalo da stvari, dakako, nisu tako jednostavne. Jer, taj nestanak 40% “suvišnih” turista ova će zemlja ekonomski osjetiti na puno mjesta. Osjetit će po manjim prihodima od PDV-a i trošarine na benzin, po manje natočenih litara, kupljenih konzervi pelata i ulaznica za muzej.

Osjetit će po manje pojedenih i naplaćenih pizza quattro stagioni i rižota s plodovima mora, po manje prodanih raftinga ili adventure toura, po kriljskim drvenim kruzerima koji ove godine nisu ni izišli iz porta. Još lani, istarski je ili dalmatinski student mogao probirljivo premišljati koji da od ljetnih part-time-jobova uzme ako je u lipnju očistio godinu.

Konobar je u Istri ili Hvaru zarađivao poput sveučilišnog nastavnika, a picarijola ili koktel majstora tražili ste od Filipina do Srbije. Sad tog svijeta baš i nema. Jer, 40% manje turista znači 40% manje skuhanih frutti di mare i posluženih piva, 40% manje taksi tura i šatlova za aerodrom. U zemlji koja se poput adiktivnog đankija navukla na dop turizma to znači 40% manje kisika, manje životne supstance.


Ali, tih 40% nestalih znači i nešto drugo. Da će onih 60% turista koji sada jesu tu nakon dugo godina uživati u ljetnom Jadranu, a da nisu u Papinovom loncu gužve. Jer, ljudska stihija koja je bila nepodnošljiva nama morala je biti nepodnošljiva i njima. I oni su se morali osjećati loše dok su se ramenima trljali uz prijeteću ljudsku masu na Pilama i Pločama, ili dok su satima čekali u fili za ulazak na Skradinski buk. I oni su morali pomisliti kako bi ljepše bilo vidjeti Modru špilju bez 200 turista unutra, te kako bi ova vala bila divna da u njoj nema 40 jedrilica Yacht Weeka.

Oni među njima koji su ove godine riskirali epidemiološke mjere i prešli tranzitom leopardovu kožu virusnih granica najednom su doživjeli “bonus track”, nagradu za avanturizam. Naime, istočni će Jadran prvi i možda jedini put vidjeti osunčan ljetom, a podnošljiv, normalan, bez pucanja po šavovima. Možda će - ali samo možda - osjetiti kako je Stradun izgledao kad je doista bio ulica.

Kako izgleda Modra špilja dok si u njoj u tišini i sam. Kako izgleda Stiniva bez trideset gumenjaka na žalu. Kako izgleda Motovun bez dnevnih povorki autobusa. Dobit će - reći će mudri turistički stručnjaci - “puno iskustvo destinacije”. Dobit će nešto što godinama nisu mogli oćutjeti - bar ne ljeti. Nisu, jer je iskustvo destinacije bilo devalvirano i smoždeno, isprženo na masnom ulju friteze.


I zato: volimo ovaj turizam 60%. Volimo ga, jer to je turizam koji bi - možda, eventualno - ipak mogao imati rok trajanja. To je - istina - turizam od kojeg nećemo moći svi živjeti. To je turizam u kojem će mnogi otpasti, s kojim će nestati jedan dio iznajmljivača, jedan dio kvazi-ugostitelja i jedan dio rentijerskih nazovi-turističkih radnika. Ali, to je turizam koji možda na duge staze neće pojesti i spržiti sam sebe, koji neće uništiti ono što kao proizvod prodaje. Taj turizam - možda - neće biti kao alien koji time što naraste ubija vlastitog tjelesnog domaćina. Turizam 60% bi možda mogao biti turizam koji je kadar svom domaćinu biti pristojni sustanar, a ne predatorska taksifolija koja će ga prekriti i ugušiti.


Zato nije možda loše da smo doživjeli ovo ljeto 2020., ljeto od 60%. Upravo u ovom trenutku živimo možda u velikoj, pulsirajućoj retorti u kojoj se odvija socioekonomski eksperiment. Na kraju ljeta, kad se sve zbroji i povuče crta u Excelu, znat ćemo. Može li turizam 60% biti manji, ali bolji. I koliko to košta. Koliko boli. Te - što s tim na drugoj strani tezulje dobivamo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. kolovoz 2020 23:18