Tek nešto više od polovice radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj, njih 55 posto, radilo je prošle godine - i to prema definiciji Ankete o radnoj snazi, koja zaposlenom smatra svaku osobu koja je u tjednu ispitivanja radila bilo kakav posao (legalno ili na crno) za koji je plaćena u novcu i naturi - pa makar je tek pokosila dvorište susjedu i za to dobila besplatan ručak. Onih koji su legalno prijavljeni te plaćaju poreze i doprinose - dakle, onih koji pune proračun - bilo je znatno manje.
Takva stopa zaposlenosti jedna je od najnižih u Europskoj uniji - nižu ima samo Grčka - i bez premca predstavlja najveći hrvatski problem: tek njegovo rješenje može postupno dovoditi do rješenja svih ostalih problema.
Prosječna stopa zaposlenosti u Europskoj uniji na godišnjoj razini iznosi oko 65 posto. Statistički izražena razlika u postotku stope između Hrvatske i prosjeka Europske unije (Hrvatska 55 posto, a EU 65 posto) ne daje svima uvid u stvarne razmjere te razlike jer se tih desetak postotnih poena ne čini tako puno, niti je svima jasno što bi to točno za Hrvatsku značilo.
A kad bi Hrvatska imala stopu zaposlenosti jednaku prosječnoj stopi zaposlenosti u EU (ne stopu najrazvijenijih zemalja, u kojima ona prelazi 70, a u nekima, poput Švicarske, doseže i 80 posto), to bi značilo da bi u ovom trenutku u državi radilo 300.000 osoba više - petina više nego što ih doista radi, brojka koja je čak nešto veća od broja nezaposlenih prijavljenih na Hrvatski zavod za zapošljavanje.
Manji izdaci
Uzmemo li podatke Porezne uprave o zaradi i plaćenom porezu i doprinosima iz 2013. godine, posljednje za koju posjedujemo kompletirane podatke, ovakva bi zaposlenost značila da bi zaposlenici primali oko 15 milijardi kuna više nego sada: to bi - krajnje pojednostavljeno kako bi se opisalo o koliko se novca radi - značilo da bi svako hrvatsko kućanstvo godišnje raspolagalo s oko 10.000 kuna više.
U državni i lokalne proračune slilo bi se, pak, oko 2,5 milijardi kuna poreza i prireza više na godišnjoj razini. Na ime poreza i prireza u 2013. godini, prema podacima Porezne uprave, zaposlenici i obrtnici uplatili su oko 11,8 milijardi kuna. Uplate za doprinose povećale bi se za oko 4,5 milijardi kuna, a bitno bi se povećao i iznos uplaćenog poreza na dodanu vrijednost (koji sada iznosi oko 40 milijardi kuna godišnje) jer bi građani naprosto više trošili. Proračunski izdatak za nezaposlene i za mjere aktivne politike zapošljavanja, za što se godišnje troši oko dvije milijarde kuna, bili bi, naravno, znatno manji.
Tradicija neaktivnosti
Ovo je samo sličica, ilustracija o tome kako bi izgledalo živjeti u Hrvatskoj u kojoj radi 300.000 osoba više nego sada. Međutim, takav je scenarij sasvim nerealan, osobito kad se radi o ukupnom broju zaposlenih: stopa zaposlenosti u narednim bi se godinama, naime, mogla početi povećavati, iako, kažu stručnjaci, sasvim sigurno neće doći do prosjeka Europske unije, koji bi do 2020. godine trebao dostići 75 posto. Broj zaposlenih, pak, sasvim sigurno neće ovako narasti.
Stopa, koja pokazuje udio zaposlenih u radnosposobnoj dobi, povećavat će se iz krajnje nepovoljnog razloga: iz godine u godinu smanjuje se broj osoba u toj dobi. Neće li biti bitnog smanjenja broja zaposlenih, njihov udio u općoj populaciji automatski će rasti. Naime, u sljedećim godinama veliki će broj osoba prijeći 65. rođendan i izaći iz grupe radnosposobnih jer će tu dob dosezati osobe baby-boom generacije, rođene 50-ih godina prošlog stoljeća, kad se u Hrvatskoj godišnje rađalo više od 90.000 djece (usporedbe radi, 2015. je rođeno manje od 39.000 djece). Mlade generacije koje dolaze u radnosposobnu dob neće ih moći nadoknaditi, jer se radi o rođenima početkom dvijetisućitih, odnosno u doba kad je broj novorođenih pao na oko 45.000. Svake će godine ukupni broj radnosposobnih biti sve manji, što će statistički dovoditi do povećanja udjela onih koji rade - a će zapravo rasti broj onih koji ne rade.
Ma kako u doba krize, velike nezaposlenosti i malog broja raspoloživih radnih mjesta takva tvrdnja zvučala apsurdno, upravo je neaktivnost, odnosno ogroman broj onih u dobi kada su radno sposobni koji iz nekog razloga (školovanje, umirovljenje, invalidnost, obeshrabrenost, ne žele raditi) ne rade i ne traže posao, kaže dr. Iva Tomić, stručnjakinja za tržište rada iz Ekonomskog instituta Zagreb, glavni uzrok tako niske zaposlenosti. Više od milijun ljudi u dobi od 20 do 64 godine lani nije radilo - njih 300 tisuća tražilo je posao, a 750 tisuća bilo je potpuno neaktivno.
- Niska stopa zaposlenosti u Hrvatskoj nije isključivo posljedica krize, iako je nepobitno da smo tijekom kriznih godina izgubili gotovo 200.000 radnih mjesta. Međutim, i prije krize, u doba znatno niže nezaposlenosti, Hrvatska je imala jednu od najnižih stopa zaposlenosti, upravo zbog tradicije visoke neaktivnosti - objašnjava dr. Tomić.
Takva ogromna stopa neaktivnosti, također jedna od najvećih u EU, kaže dr. Tomić, djelomično je posljedica tradicije, oslanjanja na vanjske dotacije, neusklađivanje radnog i obiteljskog života, no prije svega to je pretjerano visok udio onih koji su u mirovini prije navršene dobi za starosnu mirovinu. Gotovo je svaka druga neaktivna osoba u dobi od 20 do 64 godine umirovljena.
U konkretnim brojkama, radi se o više od 300.000 osoba od 20 do 64 godine koje su u mirovini - ima ih točno onoliko koliko bi ih trebalo raditi ne bi li Hrvatska dostigla prosječnu stopu zaposlenosti EU.
Trajno izgubljeni
Pribrojimo li im i one koji ne rade i ne traže posao zbog bolesti ili invalidnosti, udio onih koji su nepovratno izgubljeni za tržište rada ogroman je: kad se izuzmu svi trajno udaljeni s tržišta rada i ako se pretpostavi da bi se svi ostali - svi nezaposleni te svi oni koji nisu u penziji, sustavu obrazovanja niti nesposobni za rad zbog invalidnosti - odjednom zaposlili, Hrvatska bi uspjela ostvariti stopu od 79 posto zaposlenih u dobi od 20 do 64 godine. Pokazala je to analiza dr. Tomić i njezina kolege dr. Danijela Nestića. Ta stopa izgleda iznimno visoka. No, kad bi se isti uvjeti primijenili na sve ostale države EU, Hrvatska bi opet imala najnižu stopu zaposlenosti.
Slično stanje stvari konstatirano je i u Gospodarskoj reformskoj agendi za Hrvatsku, koju je, po narudžbi HDZ-ove Zaklade hrvatskog državnog zavjeta, izradio njemački Ifo Institut. Malo je rješenja koja se mogu ponuditi kako bi se smanjila postojeća neaktivnost, no nude mjere da se zaustavi takav trend, osobito prijevremeno umirovljenje. Stoga stručnjaci predlažu povećanje dobi za odlazak u mirovinu, ubrzavanje izjednačavanja dobi za žene i muškarce, povećanje dobi u kojoj je moguće otići u prijevremenu mirovinu, jače penaliziranje takvog odlaska te čvršće preispitivanje uvjeta za invalidske mirovine.
Prijedlozi za reforme
Kako bi se, pak, lakše u zaposlenost prebacili nezaposleni, nude kao prijedlog i ukidanje jedinstvene minimalne plaće i uvođenje minimalca posebno za svaku granu djelatnosti i regiju, a još nižu za mlade i dugotrajno nezaposlene, koji su među nezaposlenima najteže zapošljive skupine.
- Ovo je dobar materijal za promišljanje ozbiljnije reforme tržišta rada u Hrvatskoj. U pogledu specifičnih preporuka, čini mi se da su prijedlozi oko ograničavanje ranog umirovljenja dobri, ali se s prijedlozima za uvođenje sektorskih ili regionalnih minimalnih plaća ne slažem. Mislim da u tom slučaju autori nisu do kraja shvatili dosege kolektivnog pregovaranja u privatnom sektoru u Hrvatskoj i njihov utjecaj na plaće. Ali, to ne znači da se o sustavu minimalne plaće ne treba razgovarati, a o prijedlozima da minimalna plaća bude niža za mlade ili dugotrajno nezaposlene treba ozbiljno razmisliti - kaže dr. Danijel Nestić iz Ekonomskog instituta.