Političari podijeljeni, HOS-ova ploča ostaje

Definitivno nije poznato što će biti s HOS-ovom tablom na kojoj piše “Za dom spremni” u Jasenovcu, ali niti brojnim sličnim spomeničkim obilježjima u Hrvatskoj.

Andrej Plenković, predsjednik Vlade, najavio je da će se “tražiti zakonsko rješenje koje će regulirati pitanja koja se odnose na totalitarne režime jer do sada to nije bilo riješeno na odgovarajući način”, a iz SDP-a je uslijedio prijedlog Peđe Grbina da “makne ploču sa spornim pozdravom i da nakon toga stavi ploču, koja će honorirati te branitelje, ali bez da se u nju upisuju riječi i pozdravi koji su u Hrvatskoj ne samo neprimjereni, nego na temelju vrlo jasne sudske prakse i nedopušteni”.

Već se mogu naslutiti novi sukobi jer u HDZ-u pod egidom totalitarizma podrazumijevaju i spomenike i ulice posvećene komunistima (J. B. Tito) ili partizanskim brigadama, dok se u SDP-u misli na osobe povezane s režimom NDH. Dok ne stigne zakon koji je najavio Plenković, interesantno je vidjeti kako ovu temu rješavaju države koje su također imale iskustvo totalitarnih režima.

Poljski primjer

Na primjer, u često apostrofiranoj rezoluciji Europskog parlamenta iz 2009. nigdje se ne spominje zabrana komunističkih simbola, nego se traži sjećanje na žrtve komunizma, verbalne osude počinitelja zločina i da se počnu otvarati tajni arhivi, a 23. kolovoza proglašen je Danom spomena na žrtve autoritarnih i totalitarnih režima. Nije čudo da su desni politički krugovi bili nezadovoljni rezolucijom iako se desnica u Hrvatskoj često poziva na ovaj dokument. Unatoč Europskom parlamentu, Poljaci su 2009. zabranili komunističke simbole, mađarski parlament ove je godine usvojio zabranu javnog pokazivanja komunističke simbolike, a u Litvi postoji zakon o kažnjavanju isticanja simbola i za njihovo isticanje u javnosti plaćaju se novčane kazne.

I ukrajinski parlament ove je godine zabranio bilo kakvu nacističku i komunističku totalitarnu simboliku. Zabrana uključuje i propagandu te sve što je u prošlosti predstavljalo navedene režime, od imena ulica, spomenika do promidžbenih materijala. Sankcije su opake - od pet do deset godina zatvora.

Situacija u Hrvatskoj najsličnija je s onom u Poljskoj, objasnila je hrvatsko-poljska povjesničarka Magdalena Najbar-Agičić.

Sredstvo obračuna

- U Poljskoj je pogled na nacizam i komunizam prilično simetričan, a od pada komunističkog režima načelno je u većini društva postojao visok stupanj konsenzusa o osudi obaju totalitarizama. Druga je stvar tendencija prisutna na desnoj strani poljskog političkog spektra od 1990-ih, a izrazito prisutna danas zbog toga što je upravo ta opcija na vlasti, da se osude i na neki način kazne ljudi aktivni u politici i različitim službama Narodne Republike Poljske. O tome nema konsenzusa, odnosno postoji otpor prema tome ne samo na ljevici nego i u političkom centru. To je, primjerice, vidljivo vezano uz rasprave o oduzimanju beneficiranih mirovina svim pripadnicima milicije i vojske iz razdoblja prije 1989. godine, koje su upravo sada aktualne - ispričala je Magdalena Najbar-Agičić.

Zanimljive su se situacije događale prije desetak godina, kada su Pravo i pravednost prvi put došli na vlast i krenuli s lustracijom. Arhivski materijali počeli su se koristiti za obračune s političkim protivnicima i kada je nekoga trebalo diskvalificirati, pojavio bi se fascikl s kompromitirajućim podacima.

Na Zapadu postoje različita rješenja. Primjerice, Velika Britanija zakonski je protiv nacizma ako je u službi mržnje i netolerancije, dok se u Italiji dopušta isticanje totalitarnih simbola, ali ne i pismeno podržavanje takvih pokreta. U Njemačkoj svatko tko javno negira ili umanjuje službene brojke ili metode masovne eksterminacije Židova tijekom nacističkog režima može biti osuđen na zatvorsku kaznu do pet godina zatvora. Odluči li Vlada HDZ-a i Mosta donijeti zakon o totalitarnim režimima, imat će brojna rješenja, no pitanje je koliko su kvalitetna.