Karlovački liječnički tim predvođen danas pokojnim dr. Ninom Šikićem i anesteziologom dr. Josipom Žunićem u Topuskom je 1. kolovoza 1991. godine formirao prvu ratnu bolnicu, koja je do pada mjesta u naredna 44 dana zbrinula više od 400 bolesnika i 80 ranjenika, a po uzoru na njihove metode rada formirale su se buduće takve ratne zdravstvene ustanove.
Na današnji dan, 30. kolovoza, prije točno 30 godina izvedeno je prvo helikoptersko spašavanje ranjenika iz bolnice koja je bila u potpunom okruženju, a jučer su se na istom mjestu prvi put nakon tog događaja susreli svi sudionici tog velikog pothvata.
Izvlačenje mrtvih vojnika
Reporteri Jutarnjeg lista svjedočili su tom jedinstvenom, na trenutke i emotivnom događaju kada su si nakon toliko vremena prvi put ruke pružili tadašnji ranjenici, pripadnici ZNG-a, Dugorešani Miroslav Pavletić i Juraj Pavletić s jedne strane te dr. Josip Žunić, liječnik koji ih je ispratio do MUP-ova helikoptera, i liječnica dr. Denis Guštin, koja ih je tamo dočekala s druge strane, da bi im se pridružila i tadašnja helikopterska posada MUP-a, pilot Julijan Matejčić, kopilot Ivan Bagarić i helikopterski mehaničar Dragutin Terihaj.
Branitelji istoga prezimena koji nisu ni u kakvom srodstvu, tada 24-godišnjaci, našli su se u istoj postrojbi, na istom terenu te na istom vojničkom zadatku - morali su izvući naše mrtve vojnike s "ničije" zemlje. Juraj je stigao do jednog tijela, ali ga nije mogao izvući sam, pa je zatražio pomoć. Zapovjednik mu je u pomoć uputio Miroslava, jer je jedan od vojnika odbio zapovijed. Bilo je točno 15.20 sati.
- Nas devet je formiralo u taj vod za izvlačenje u Ponikvarima, gdje je u jutarnjim satima tog 29. kolovoza poginulo dosta naših ljudi između dvije linije. Imao sam pušku na leđima, u spirali sam pretrčao cestu i uskočio u kanal na drugoj strani. Došao sam do Jurja Pavletića, koji je već bio tamo, a poginuli je ležao na leđima. Dogovorili smo se da ćemo ga uhvatiti svatko za jednu nogu i izvući. Spustili smo se u čučanj, po dogovoru ga uhvatili rukama svatko ispod svojeg pazuha i povukli - priča nam Miroslav Pavletić.
Ispod tijela tog vojnika, međutim, bila je nagazna mina, koju su oni pomicanjem tijela aktivirali te ih je ona teško izranjavala.
- Nakon eksplozije samo smo osjetili toplinu po cijelom tijelu, bili smo crni i onda je počela curiti krv. Meni je 'izbilo' obje noge, popucali su mi svi zglobovi. Ostao sam tamo te su po mene došli, uhvatili me za opasač i izvukli me - prisjeća se Juraj Pavletić.
- Ja sam dobio po glavi, leđima i nozi, krenuo sam puzati na laktovima i uspio sam doći do prvog rova, zapravo sam tu vidio da sam krvav - dodaje Miroslav.
Ranjenici za evakuaciju
Primio ih je danas pokojni dr. Šikić, a preuzeo dr. Žunić, koji se prisjeća da je toga dana bilo dosta ranjenika.
- Njihove ozljede su bile teške i da se nisu hitno medicinski zbrinule, završile bi smrću. Odlučili smo da ih moramo hitno transportirati, ali Topusko je bilo u okruženju i zemaljskim putem to nije bilo moguće, pa su vraćeni u naš prostor. Tijekom noćnih sati radiovezom smo dogovorili helikopterski prijevoz za Zagreb. Pripremili smo rukometno igralište za slijetanje, označili smo ga vatrom. Bila je izrazito gusta magla, u jednom trenutku smo začuli zvuk helikoptera, ali i rafalne paljbe. Očito su ga gađali, a vjerojatno ga zbog magle nisu uspjeli pogoditi. Helikopter se spustio, trčeći smo dovezli ranjenike, gdje ih je dr. Guštin preuzela, a ja sam joj ukratko prenio njihovo stanje. Helikopter se digao u maglu, a potom su se opet začuli rafalni pucnji - kaže dr. Žunić.
Ranjenik Juraj sjeća se unošenja u letjelicu, magle i vatre kojom su označili improvizirani helidrom, njegov teže ranjeni suborac ne, jer je često padao u nesvijest.
Liječnica Denis Guštin radila je na Rebru te su tamo zbrinjavali velik broj ranjenika, na tome je svakodnevno radilo više od 10 timova. Sale su radile po cijele dane i noći, njezina je završila s poslom u 3 sata u noći na 30. kolovoza. Otišla je u sobu i zaspala. No, samo dva sata kasnije zazvonio je telefon. Zvao je dežurni kirurg i rekao da su ostala dva ranjenika za evakuaciju.
- Rekao je da je helikopter na bolničkom helidromu i da je već upalio elise. To su bila vremena kada se nisu postavljala pitanja, shvaćali smo takve situacije kao zapovijedi te smo se ponašali poput vojnika, izvršavali svoje zadaće. Nije mi palo na pamet da pitam - zašto baš ja? Uzletjeli smo oko 5.30. Nastajao je prekrasan dan s velikim suncem na istoku, no kako smo se približavali Topuskom, sve više smo ulazili u maglu. Bila je strašna buka, nisam razmišljala o strahu, već o onome što me čeka, istovremeno se diveći pilotu kako manevrira po instrumentima - govori doktorica Guštin, dodajući da zbog buke nisu čuli paljbu po helikopteru.
Papirić s brojem telefona
Osim što ju je brzinski izvijestio o stanju pacijenata, dr. Žunić u ruku joj je gurnuo papirić s brojem svojeg kućnog telefona i zamolio je da mu javi supruzi da je živ i da je sve u redu.
- Ta slika mi je vrlo živa - govori dr. Guštin.
- A kad smo vidjeli doktoricu svu u bijelom u helikopteru, izgledala nam je poput anđela - dodaje dr. Žunić
Posada se prisjeća vatre kojom je bila označena pista, kažu da su liječnici vatru naložili u kuharskim tavama.
- Digli smo se s helikopterom Bell 212, jedini toga tipa koji smo imali. Ne mogu reći da je to bio prezahtjevan let, poznavao sam teren jer smo i kopilot i ja od sedamdesetih godina letjeli tim područjem u klubu, malo su bili složeniji vremenski uvjeti, ali vidjeli smo dim i vatru. Jedino nismo znali na kojem su položaju neprijateljski vojnici - govori nam pilot Julijan Matejčić.
Nakon razgovora s nama sudionici pothvata sjeli su na još jednu zajedničku kavu te se prisjetili i drugih detalja iz tih ratnih vremena.