Ništa novo niti frapantno nismo saznali iz snimke razgovora ministra zdravstva Vilija Beroša i bivše zamjenice ravnatelja KBC-a Sestre milosrdnice Dijane Zadravec. Razgovor koji je to dvoje ljudi vodilo početkom lipnja, u vrijeme kampanje za parlamentarne izbore, ne može se osobito dojmiti ni voajera koji uživaju u prilici da zavire u privatne odnose ljudi na pozicijama moći.
Ambiciozna i javnosti po konfliktima poznata gospođa Zadravec silno želi biti ravnateljica Vinogradske bolnice i ne bira sredstva. Koristi poznanstvo s ministrom iz vremena kada su zajedno radili, pripadnost HDZ-u i radi pritisak da zasjedne na željenu poziciju. Pritom se obilno koristi imenom premijera i predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Jer, “Andrej” je taj koji treba prelomiti i njegova valja biti zadnja o tome tko će biti šef bolnice.
Ništa novo. Opće je poznato da se godinama u cijelom zdravstvenom sustavu kadrovira po političkom ključu. Dok je HDZ na vlasti, na čelo bolnica stavlja svoje ljude, a kad zavlada SDP, na isti način istura svoje.
Ma koliko natječaji na kojima se izabiru ravnatelji bili legalni, a ljudi koji dolaze na vodeće pozicije stručni i sposobni, kriterij stranačke podobnosti pretvorio je sustav imenovanja u zdravstvu, kao i u svemu ostalome na čemu država (politika) drži šapu, dijelom sistemske korupcije koja suvereno vlada Hrvatskom.
A to je ono što nas najviše vuče na dno i ujedno najveći izazov Andreju Plenkoviću. Premijer je uspio skrenuti HDZ s krajnje desnog ideološkog smjera i pozicionirati na smjer umjerene stranke desnice koja dobiva podršku birača centra. Ostaje, međutim, drugi problem o kojemu Plenković nikada nije javno i otvoreno progovorio kao problemu HDZ-a, a to su klijentelizam i sklonost korupciji koji su u krvotoku stranke.
Premijer se do sada jako teško nosio s time. Dovoljno se prisjetiti kako se u prošlome mandatu morao riješiti gotovo polovice svoje Vlade jer su se ministri našli u sukobu interesa, a imetak izgradili na sumnjivim poslovima. Svih se njih, od Gabrijele Žalac, preko Milana Kujundžića, Gorana Marića, Lovre Kuščevića, Tomislava Tolušića i drugih, teško odricao i teško priznavao njihove grijehe.
No, u prošlome mandatu bio je u bitno drugačijoj situaciji. Vlada je bila sastavljena od unutarstranačkih kompromisa, a saborska većina počivala na milosti politički izgubljenih duša poput Tomislava Sauche i “žetončića” Milana Bandića.
Upitno je koliko se Plenković u toj borbi za opstanak i političko preživljavanje, sve da je i htio, mogao boriti protiv unutarstranačkog klijentelizma.
Sada je, međutim, situacija drugačija. Plenković je na unutarstranačkim izborima doslovno pomeo konkurenciju, izborne liste preko kojih je delegirao svoje saborske zastupnike slagao je bez unutarstranačkih kompromisa i dealova, sastavio je jednostranačku Vladu, a većinu osigurava samo uz podršku manjinskih zastupnika.
Dakle, premijer ima slobodne ruke da do kraja reformira HDZ i razbije duboko ukorijenjenu klijentelističku mrežu. Ako ćemo biti optimisti (odnosno naivci), možemo zamisliti da je snimka razgovora Dijane Zadravec i ministra Beroša, koja svjedoči kako joj pozivanje na “Andreja” nije pomoglo da postane šefica bolnice, puštena kako bi bila poruka svima ostalima koji žele napredovati na isti način.
Jednostranačka vlada i slabašna oporba strašan su mamac za razbuktavanje korupcije, što pred Plenkovića stavlja ogroman izazov. Sjetimo se, Ivo Sanader je u prvom mandatu ideološki unormalio HDZ, a u drugom ogrezao u lopovluk.