Prije tri godine na Baniji nije bilo potresa, ali je bijede bilo i više nego danas. Pišući o ljudima koji su se s njom borili iz dana u dana bili smo u kući bake Ljube Obradović (90), starice koja je bez struje živjela u svojem trošnom drvenom kućerku. Danas nema ni kuće ni nje. Drvenjara je izgorjela, još se dimi na zgarištu, a baka je nestala. Možemo se nadati da se jadna Ljuba negdje sklonila i da će je netko pronaći, međutim, nažalost, šanse za tako nešto nisu velike. Puno veće su one da je njezina životna priča završila danas, jednako tužno i ružno kako je jadnica živjela svih ovih godina.
- Danas poslijepodne je u selu Listovača/Donji Klasnić, potpuno izgorjela stara izbica od bake Ljube Obradović, bake kojoj smo proteklih godina mnogo pomagali. Baku Ljubu nisu uspjeli pronaći na zgarištu. Policija i vatrogasci su tamo. Molimo se da je još živa ali.. - javili su kratko iz Udruge Ludi za ljude, koju vodi glinska dogradonačelnica Branka Bakšić Mitić i koji su godinama o njoj brinuli. Njihovi su volonteri danas prvi naišli na stravični prizor.
S Brankom smo se čuli telefonom. Teško joj je i nada se da se nije dogodilo najgore, ali najvjerojatnije jest. Policija će znati više nakon što napravi očevid na zgarištu.
Struju koristila za žarulju
Nakon naše reportaže objavljene u Magazinu Jutarnjeg lista i baki Ljubi i ostalim banijskim siromasima, sutradan je Branku nazvao jedan Splićanin koji radi u Peruu, te je donirao iznos da se baki Ljubi ugrade solarni paneli. Tada je prvi puta u životu dobila struju. Koristila ju je samo za jednu žarulju. Ni radio nije željela, rekla je da ne može slušati muziku jer joj je umro nećak. Nikoga svoga osim njega nije imala.
U nastavku pročitajte dio naše reportaže iz 2019. godine. Tih 15, 20 rečenica dočarat će svu njezinu nesreću, bijedu i tugu. Tužnije je i jadnije, međutim, ovo naše društvo u kojemu je živjela.
..."Zdjela kupusa od jučer i lonac vode koji uvijek stoji u kutu njegove ploče jedino je što još može zagrijati stari šporet bake Ljube Obradović (88) iz Listovače. Gotovo se može čuti hladnoća koju joj snažna bura unosi kroz okno i preko praga, iako su i prozor i vrata zatvoreni. Na zidu su dva kalendara, jedan iz 2007., a drugi je od prošle godine. Između njih petrolejska lampa. Kredenac je od zemljanog poda izdignut ciglama. U njemu su tri sata, sve jedan prati drugoga. Krevet u kutu uredno je složen.
Pogrbljena starica slabo vidi, a čuje samo ako joj se zadere na uho. Na glavi joj dvije marame, a s po jednom je povezala nožne zglobove. Majica na sebi ima četiri ili pet. Struje nema. Po vodu ide u bunar u susjedstvo gdje su nekada živjela braća njenog pokojnog muža, ali samo kada nema snijega. Do nje se autom može samo kada nisu jake kiše, jer mjesni put siječe rječicu preko koje nema mosta. Ima jedan pješački, ali se treba dobro paziti na koju od njegovih daščica nagaziti.
Obilazio je baku Ljubu nećak Mile Krnjaja, ali je i on nedavno umro, isto kao i njezina sestra, muž i gotovo svi u selu. To si i ona želi, da je više nema. To joj je, doduše, jedna od dvije želje koje ima.
Druga je da se nekako riješi puhova koji su u staroj naherenoj straćari pronašli dom, pa po cijele noći putuju, škripe i ispuštaju zvukove koje nam je baka Ljuba pokušala prenijeti, ali nije uspjela jer je zaplakala.
'Idu satovi pravo, bako...'
Tješi je Branka Bakšić Mitić, glinska dogradonačelnica koja nas je k njoj dovela. Pokušava joj nabaviti solarne panele za nekih 4300 kuna koji bi joj omogućili da ima žarulju i električnu napravu za tjeranje puhova. Za troje je starčadi to već uspjela pribaviti, ostalo ih je još pet kritičnih, bilo ih je šest, ali je jedna baka u međuvremenu umrla. Nada se da će ova poživjeti makar toliko.
Baka Ljuba živi 80 kilometara od Trga bana Jelačića u Zagrebu i 10 kilometara od Gline. Zamjenici gradonačelnika obično pomažu gradonačelniku, jedan oko gospodarstva, a drugi je zadužen za društvene djelatnosti. U Glini ne, tamo je jedan zadužen za Hrvate, a drugi, u ovom slučaju je to Branka, za Srbe, jer je i izabrana iz redova srpske nacionalne manjine.
U razbacanim banijskim zaseocima živi ih još nekoliko stotina, na Brankinu su popisu socijalnih slučajeva 204 imena. Nekima je nabavila peći, drugim osigurala socijalu, neki nisu imali zdravstveno osiguranje, a neki čak ni osobne iskaznice. Svoj je stari Mercedes već razderala ovim putevima, a službeni koji ima pogon na sva četiri kotača dobije ponekad, kada joj gradonačelnik pozitivno odgovori na njezinu pisanu zamolbu.
- Koji je danas dan - pita baka Ljuba Branku.
- Danas je četvrtak, u nedjelju je Badnji dan, a u ponedjeljak je Božić, Ljubo - odgovara joj strpljiva žena.
- A je li mi ti satovi idu pravo? - pita zabrinuto pokazujući prema trima budilicama čije kazaljke ionako ne vidi.
- Idu, bako, idu - umirujemo staricu.
Ovdje je od šezdesete godine, otkako se iz sirotinje, kaže, udala u sirotinju. Nikada i nisu imali struje, iako je žica prolazila kroz selo, jer im nije trebala. Za blago su mogli brinuti i bez nje. A dok joj je čovjek bio živ, govori, brinuo se o imanju, sada više nema tko, jer su svi pomrli. Priča nam to dok nas ispraća ganjkom pokušavajući valjda objasniti zašto je naheren, a drvena stepeništa klimava. Mahnula nam je na odlasku, a njezine dobre želje i blagoslovi s posljednje stepenice pratili su nas preko dvorišta"...