Mihaela Periš mlađa je sestra Kristiana Josipa Periša. Ima 25 godina, studentica je, uz fakultet i radi. Ekskluzivno za Jutarnji list ispričala je što se te kobne srijede, 21. listopada, događalo s njezinim bratom, što je obitelj proživljavala kad im je javljeno da je Kristian preminuo. Glas joj je miran, ali kad govori o tome kakav je bio Kike, kako su ga zvali, suze joj se slijevaju niz lice. Na trenutke zastaje, nastoji se sjetiti svakog detalja, ali ponekad ne može precizno odrediti kad se što dogodilo. S njom je zaručnik, koji je nju i njezine roditelje te večeri vozio u Kliniku "Sveti Ivan", gdje je već bila Kristianova zaručnica s roditeljima. Ovo je Mihaelina priča.
Poziv u 23.14
- Mi smo se vidjeli u nedjelju i govorio mi je kako me voli, bio je baš jako emotivan. Jako se radovao tome što će postati otac - priča Mihaela. Suze joj teku niz lice. Pribrala se i nastavila.
- I onda se dogodila ta srijeda kada su ga odvezli u bolnicu i mama mi je rekla da će ga vjerojatno zadržati. Ali, ispričala mi je i da ju je Kike poslije nazvao s mobitela nekog tehničara i rekao joj da će ga vjerojatno pustiti doma i da će netko morati doći po njega. U 23.14 nazvala me mama i rekla da Kristiana više nema. A njoj je to javila Kristianova zaručnica - kaže Mihaela Periš.
Potom priča kako ih je njezin zaručnik vozio u Jankomir, gdje ih je već čekala Kristianova zaručnica s roditeljima.
- Dok smo se vozili, mislila sam da ću doživjeti infarkt. Kad smo došli, na porti su bili jedna uplakana medicinska sestra i portir. Kad sam rekla da smo došli zbog preminulog Kristiana Josipa Periša, izrazila mi je sućut i rekla da ide po liječnicu. I ubrzo je došla dr. Silvana Jelavić. Izrazila nam je sućut. Rekla je da joj je strašno žao, da je Kristian bio iznimno agresivan, da je sa sebe trgao odjeću, da su ga medicinski tehničari pokušavali smiriti i da je, nakon što su mu dali lijek za smirenje, on prestao disati. Doslovce tako nam je rekla.
‘Pa kako je to moguće, on je bio fizički zdrav, ne može dečku od 32 godine samo tako stati srce od lijekova za smirenje. Gdje je on, možemo li ga vidjeti?‘ govorila je mama.
Odgovorili su da ne možemo jer je u sobi s drugim pacijentima i da to ne bi bilo u redu. ‘Pa kako će mrtav čovjek biti s drugim pacijentima?‘ pomislila sam. Bilo je već oko 23.40. I onda smo pitali što se dogodilo. Liječnica nam je rekla da se probudio i počeo vikati da želi ići kući, trgao odjeću, rastrgao remenje, napadao tehničare. I da mu je stalo srce. Nama je to bilo previše čudno. Tada sam nazvala sestru koja je liječnica i rekla sam joj što su nam rekli kao uzrok smrti i da nam ne daju vidjeti tijelo. Ona mi je rekla da zakonski imamo pravo vidjeti ga te tražila da joj dam prisutnu liječnicu na mobitel. I onda su one razgovarale desetak minuta. Ispitivala ju je što se dogodilo, koje lijekove su mu dali i pitala zašto mu nisu dali jedan lijek koji puno brže djeluje u smirivanju pacijenata, na što je dobila odgovor da oni taj lijek za primjenu u mišić nemaju, nego samo tablete. Tek nakon razgovora s mojom sestrom nas je dr. Jelavić pustila da vidimo tijelo. Kad smo ušli u sobu, Kristian je ležao gol na krevetu prekriven plahtom, imao je samo pelenu. Zaručnica ga je vidjela prije nas, ali ona je bila izvan sebe, ništa nije primijetila, vjerojatno zbog šoka - priča Mihaela. Zastaje na trenutak pa nastavlja.
Rane na usnici, tragovi na vratu...
- Kad smo mi došli u sobu na prvom katu, maknula sam plahtu kojom je bio pokriven. Tata je odmah rekao: ‘Oni su njega ugušili.‘ Pitala sam zašto Kristian ima ranice ispod usta, zašto ima krv u zubima. I otiske na vratu od gušenja, ogromne. Tada je dr. Jelavić rekla da je to od intubacije. U sobi je bio još jedan visoki liječnik, smeđokos, prepoznala bih ga, medicinska sestra koja je bila na porti, medicinski tehničar i dr. Jelavić. Mislim da je već bila prošla ponoć. Sjećam se da sam u jednom trenutku sjela na pod i plakala, pa ga grlila, gledala u tijelo. Mama je govorila: ‘Vi ste njega ubili! Nećete proći nekažnjeno. Vi ste ubili mog 32-godišnjeg sina.‘ I počela im je govoriti o tome koliko su se oni kao roditelji posvetili bratu, meni i sestri da nas dignu na noge, obrazuju, a da su oni uništili njezina sina. I ja sam tada opet pitala o pojedinostima bratove smrti, a taj liječnik mi je odgovorio: ‘Doktorica vam je sve rekla!‘ I ništa više. A dr. Jelavić mi je, prije nego što smo otišli u sobu, rekla da ne zna pojedinosti jer je tek stigla u noćnu smjenu. Poslije, kad smo se spustili s prvog kata gdje je u sobi ležao Kristian, dr. Jelavić mi je uzela ruku u svoje ruke i rekla: ‘Samo da ti kažem, kad prođe ova velika tuga, ti i ja ćemo popiti kavu u Splitu. Da ti prepričam kakav sam ja divan dan imala s Kristianom. Bio je jedan predivan i prelijep dečko‘ - kaže mi Mihaela.
- Netom prije rekla je da je tek došla u smjenu. Dakle, ne poklapa se - napominje Mihaela i nastavlja: - Je li mislila da smo toliko potreseni da nećemo spojiti dva i dva? - pita se Mihaela.
Na trenutak zastane pa nastavi: - Jedina je naša greška možda što tog trenutka nismo pozvali policiju. Međutim, razgovarali smo s liječnicom. Zar i ona nije trebala prijaviti sumnju na ubojstvo? Slikala sam bratovo tijelo iako su mi govorili da to ne smijem. Nisu mi dali da fotografiram cijelo tijelo - kaže Mihaela i pokazuje nam fotografiju. Na Kristianovoj glavi vide se tragovi krvi, na vratu modrice, na prsima tragovi za koje će sudski medicinari u preliminarnom izvješću napisati da su tragovi udaraca, a i tužitelji to navesti u rješenju o provođenju istrage. Otišli su kući.
Nalaz obdukcije
Ujutro su kontaktirali obiteljskog odvjetnika Leona Zrnića, koji je bio u Splitu. Mihaela je, prema njegovoj uputi, otišla u II. policijsku postaju Črnomerec, koja je teritorijalno nadležna za Kliniku "Sveti Ivan". O tome što je bilo na policiji Mihaela, priča:
- Došla sam oko 13.05 u prizemlje. Primila me jedna mlađa krim-službenica, plavokosa. Ispričala sam joj sve što se dogodilo. I rekla sam joj da je brat imao masnice oko vrata koje su izgledale kao tragovi gušenja, krv na zubima. I da mi je odvjetnik rekao da dođem podnijeti kaznenu prijavu zbog sumnje da je počinjeno kazneno djelo nesavjesnog liječenja sa smrtnom posljedicom.
‘Da vam je taj odvjetnik toliko dobar, on bi se tu sad pojavio i on bi napravio prijavu, a ne vi.‘ Na neki način je bila suosjećajna, ali je govorila da imaju puno posla i da joj je potreban nalaz obdukcije da bi se započela istraga - govori nam sestra Kristiana Josipa Periša. O tome je obavijestila odvjetnika Zrnića, koji je rekao da treba pribaviti svu dokumentaciju i da nema smisla čekati policiju.
I to popodne 22. listopada, oko 13.30, Mihaela se vratila u Kliniku "Sveti Ivan", gdje ju je već čekala sestra.
- Odvjetniku Zrniću je 22. listopada i 23. listopada dostavljena dokumentacija koju smo dobili te nas je obavijestio da je 23. listopada popodne podnio kaznenu prijavu tužiteljstvu i policiji zbog sumnje u nesavjesno liječenje sa smrtnom posljedicom uz zahtjev da se hitno izuzmu snimke videonadzora, kao i zahtjev Klinici ‘Sveti Ivan‘ da sačuva snimke videonadzora, a u konačnici i zahtjev Ministarstvu da pokrene izvanredni inspekcijski nadzor nad ustanovom zbog sumnje da je počinjeno kazneno djelo.
Mihaela nam opisuje što se događalo kada je obitelj tražila dokumentaciju.
- Na šalteru smo rekle da smo došle zbog preminulog Kristiana Josipa Periša. Došao je po nas medicinski tehničar i odveo nas na prvi kat. Dao nam je samo njegove stvari i otpusno pismo.
‘Gdje je nalaz hitne pomoći koja ga je dovezla, gdje je nalaz reanimacije, gdje je sva njegova medicinska dokumentacija?‘ pitala je moja sestra.
‘Ja sam samo medicinski tehničar i ovo je sve što sam dobio‘, odgovorio nam je.
‘Kad će biti obdukcija?‘ pitale smo.
‘Sutra ujutro (petak, 23. listopada - nap. a.)‘, odgovorio nam je. Rekao nam je, ako želimo čuti o tome što se dogodilo sinoć, da moramo pričekati voditeljicu odjela Mirelu Ćelić Ružić. Čekali smo je sat vremena. Došla je niz hodnik ispred zatvorenog odjela. Izrazila nam je sućut. Sve se to odvijalo na hodniku. Sestra joj je rekla da želi svu dokumentaciju o bratovu liječenju, očitovanje medicinskih sestara i tehničara i izvještaj Hitne pomoći koja ga je reanimirala.
Dokumentacija u arhivi
‘Nemamo izvještaj Hitne!‘ odgovorila joj je.
‘Kako nemate? Hitna svaki put ostavlja izvještaj kad dođe u bolnicu‘, odgovorila joj je moja sestra.
‘Mi vam te nalaze nemamo, svi njegovi dokumenti su poslani u arhivu!‘ - prenosi mi Mihaela psihijatričine riječi i naglašava: - Meni je to fascinantno. Dan nakon bratove smrti već je sva dokumentacija bila u arhivi! I svi njegovi dokumenti su već poslani u arhivu. Znači, dan poslije svi su njegovi nalazi u arhivi!
U petak, 23. listopada, Mihaela i sestra otišle su u Zavod za sudsku medicinu kako bi se raspitale za obdukciju nakon što nisu mogle dobiti nikoga na telefon. Bilo je to, prisjeća se, između 12 i 13 sati.
- Rekli su nam da je obdukcija obavljena jučer, u četvrtak 22. listopada, čim je tijelo dovezeno i da će nalazi biti gotovi za četiri do pet mjeseci i da će ih prvo dobiti bolnica. Otišle smo - kaže Mihaela.
Potvrđuje samo da je policija s njom obavila razgovor, ali, prema dogovoru s odvjetnikom, kaže da o tome ne može govoriti, osim da je u tom razgovoru iznijela sve što je već rekla prilikom prvog dolaska u policijsku postaju na Črnomercu i da joj se čini da su policajci bili užasnuti onime što su od nje čuli.
I priča nam još o Kristianu, a suze joj naviru.
- Ja sam tek saznala da je on vozio osobe s invaliditetom, djecu. Znala sam da ih je trenirao, ali nisam znala da ih je i vozio. Nije se on htio time hvaliti, a ispunjavalo ga je da čini dobra djela. Razgovarali bismo o tome kako smo proveli tjedan. On je bio jako skroman. On je nama sestrama bio baš stariji brat, čuvao nas, pomagao što je god trebalo. Bio je naš motivator. Uvijek mi je govorio da ja mogu sve što poželim, da sam pametna. Za ilustraciju ću vam navesti kako bih ja plakala prije ispita, i tako za jedan ispit, Biokemija 2, koji je bio najteži kolegij, nisam mogla riješiti jedan zadatak. ‘Di si, što radiš?‘ pisao mi je. On je bio s dečkima u kafiću. ‘Slikaj mi taj zadatak i ja ću ti pomoći!‘ I on ga je riješio te večeri. Čega god se primio, bio je najbolji u tome. Svirao je klavir, gitaru, mandolinu. Završio je glazbenu školu. Mi smo se toliko veselile da ćemo postati tete. Znale smo da će postati najbolji tata. Sad ni to više nemamo - govori Mihaela kroz suze.
Poruka za okupljanje u subotu
Za kraj kaže kako se osoblje u sobi, kada su došli vidjeti Kristiana, ponašalo kao da se s Kristianom prethodno nije dogodilo ništa zlo.
- Nadam se pravdi za Kristiana i da se više nikad nikome neće dogoditi ono što se dogodilo njemu, da će se sustav promijeniti i da Kristianova žrtva neće biti uzaludna. Zahvalna sam što smo bili uporni i što se nismo pomirili s time da mu je stalo srce. Ja sam se te večeri, sve vrijeme dok smo se vozili prema bolnici, zavaravala i mislila: ‘Ma nije Kike mrtav, reanimirat će ga, ovo je krivo, bit će živ.‘ I onda dođeš i vidiš tijelo inače snažne i hrabre osobe tako bespomoćno. Jer on je uvijek bio samo kao neki dobri medo! - kaže Mihaela.
Mihaela Periš, u ime obitelji, ima i poruku za subotnje okupljanje u 18.30 sati kod Manduševca na Trgu bana Jelačića.
- Želimo da to okupljanje prođe mirno i dostojanstveno i da se oprostimo s njim na najbolji mogući način. Pozvani su svi koji su se zgrozili njegovom smrću i koji žele biti s nama u ovoj tuzi. Nas sestre i roditelje politika ne zanima. Samo bih htjela da se svi nadležni pobrinu da se riješe problemi u zdravstvenom sustavu, u staračkim domovima i bolnicama, kako se ovako nešto nikad i nikome više ne bi dogodilo - poručuje sestra Kristiana Josipa Periša.