Ahmednur Abdalla iz Somalije ima 25 godina i trenutno živi u hotelu Porin, u kojem svakodnevicu dijelu s mnogim drugim ilegalnim imigrantima. Većini njih, kao ni njemu, Hrvatska nije bila cilj nego samo usputna postaja na putu do željene zemlje. Ahmednur ima jasan cilj - Švedska. Tamo živi njegova kćerka Hannah. Njoj je sada godinu dana. Otac je uživo još nije vidio.
- Rodila se u vrijeme kada sam bio skriven u brodu i prelazio iz Turske u Grčku. Njena majka, moja žena, poslala mi je fotografiju. No želim je vidjeti uživo, želim je zagrliti, hoću biti dio njenoga života. Zato mi teško padaju dani koje provodim u Zagrebu, jer želim biti sa svojom kćeri i ženom - počinje svoju priču Ahmedinur sa suzama u očima.
Bijeg od rata
Iz svoje je zemlje pobjegao zbog rata, kaže. Oca su mu ubili, a za sobom je ostavio majku i dvije sestre. One nisu ugrožene jer su žene, objašnjava, a sudjelovanje u ratu je muška stvar. Pred njim je bio jasan izbor: ubiti ili biti ubijen.
Nije želio nijedno i shvatio je da nema odgađanja: ako ne pobjegne, rat će ga progutati. Spremio je osnovne stvari, kupio avionsku kartu za Tursku i krenuo. Let je iz Mogadishua, glavnog grada Somalije, išao preko etiopske Adis Abebe do Istanbula. To je bio jedini legalan dio njegova putovanja. - Znao sam što me dalje čeka, i da, znao sam da kršim zakon. Nisam imao izbora. Došao sam sam, ali sam se povezao s nekim ljudima i krenuo dalje. Najprije brodom do Grčke, dalje prema Italiji. Potrošio sam sav novac koji sam imao, jer svi oni koji su mi pomogli da pređem granicu to su dobro i naplatili - dodaje Ahmednur.
Brodom je iz Istanbula krenuo do Atene, zajedno s još sedam ilegalaca. Sakrili su ih u potpalublje jednog teretnog broda. Bilo je to očajno - bučno, smrdljivo - i zbog toga se osjećao tjeskobno. Vožnja je dugo trajala, bila je noć, sjeća se, a nekima od njegovih suputnika bilo je zlo od vožnje.
- Sjećam se da sam pomislio: a što ako brod potone? Nitko neće ni znati da smo bili u njemu, nikad više neću vidjeti svoju ženu ni kćer. Imao sam grozne misli tih nekoliko sati, ali kad smo izašli u Ateni, shvatio sam da sam ipak preživio. Nisam htio razmišljati koliko je puta ispred mene, bio sam samo sretan što sam živ - kaže.
Nikad bliže sreći
Tada je primio poruku: njegova supruga poslala mu je sliku novorođenčeta. Njegova kći. Još davno su se dogovorili da će se djevojčica, ako je ikad budu imali, zvati Hannah. Bio je to najljepši trenutak u njegovu životu.
- Počeo sam plakati. Nisam ni mogao razmišljati koliko je krivo što nisam uz njih dvije - te će misli doći kasnije. U tom sam času jednostavno bio sretan čovjek - prisjeća se. Gotovo tri mjeseca čekao je vezu koja će ga prebaciti u Italiju, u luku Bari.
Ukrcao se na brod s još deset ljudi. Bila je to stara i škripava barka, a svi putnici odmah su potjerani u potpalublje. Sjedili su u tišini, među mrežama. Kaže da ne zna koliko su se vozili - on je satima gledao na mobitelu nove slike svoje kćeri, koje mu je žena poslala, i bio je blaženo sretan.
- Iz Barija su nas prebacili u Rim autom, a to su nam naplatili još 100 eura. Bio sam bijesan, ali nisam imao izbora. Tješilo me što sam Švedskoj bliži nego ikad - prisjeća se.
Doći u Hrvatsku nikad nije bio plan. No u Rimu se povezao se s nekim ljudima, za njih je obavljao sitne fizičke poslove i oni su mu objasnili kako je to najlakši put: doći u Hrvatsku, zatražiti azil i nakon toga - Švedska. Tako je uzeo zadnjih 700 eura, platio vozaču i s još četvero ljudi sjeo u automobil. Ruta je bila Trst-Rijeka-Zagreb.
Legalno u Švedsku
Tako je završio u hotelu u Dugavama - gdje još 70-ak ljudi dijeli slične sudbine.
Brojke nisu ohrabrujuće: u našoj je zemlji ove godine dodijeljeno samo 16 azila. No Ahmednur ne gubi nadu i vjeruje da će uskoro biti legalno u našoj zemlji, a onda će otputovati u Švedsku i prvi put vidjeti Hannin osmijeh uživo. Za to bi, kaže, vrijedilo pretrpjeti sve patnje ovog svijeta.