Prince je objašnjavao zbog čega nema ni jedan osoban predmet, nešto što bi ga podsjećalo na bližnje, na važne trenutke u životu. Ponio je mamin rubac, točnije vrstu tkanine u kakvu se žene u njegovoj rodnoj Nigeriji odijevaju, krunicu, koju mu je poklonila mama i za koju vjeruje da ga je čuvala od nevolje, i diplomu. Sve su mu to oteli klinci ne stariji od deset godina kada su mu prislonili pištolj na sljepoočnicu i opljačkali ga u Libiji na dugom i tegobnom putu od Nigerije do Hrvatske. “Živio sam kao…”, pokušavao je staloženim glasom opisati i onda je zastao. “Ja sam nitko. Možda za mene ni nema budućnosti. Vidjet ćemo što će biti”, zatvorio je svoju priču.
Prince ima 27 godina. Upoznali smo se u svibnju u Prihvatilištu za tražitelje azila u Kutini, gdje sam, kao i u Hotel Porin u zagrebačkim Dugavama u čijem su jednom dijelu također smješteni, odlazila s kolegicom Ninom Urumovom dok smo snimale kratki dokumentarni film koji je naslov dobio po tome kako je Prince u tom trenutku sažeo svoje postojanje - “I am nobody”. O ljudima koji su bili primorani pobjeći iz svoje zemlje zbog političkih, vjerskih, etničkih, rasnih ili bilo kako drugačije osnovanih progona, u Hrvatskoj se najčešće govori kroz statistiku, povremenu kritiku restriktivne državne politike prema tražiteljima azila ili incidente.
Osjećaj sigurnosti
Zbog toga smo htjele pokazati tko stoji iza tih brojki, tko su ljudi o čijoj sudbini odlučuje Republika Hrvatska. MUP, u čijoj su nadležnosti tražitelji azila, ima niz pravila koja novinari moraju poštivati: nema snimanja lica, ne smije se navoditi puni identitet, ne može se otkrivati od čega bježe. Zbog tih ograničenja odlučile smo im postaviti pitanje koje je dovoljno otvoreno da mogu ispričati što žele o sebi, a da ne ugrožavamo njihovu sigurnost: koje su privatne predmete, one koji sažimaju njihove najvažnije uspomene, ponijeli sa sobom kada su morali, najčešće preko noći, pobjeći iz svoje zemlje. Tako sam od Princea saznala da je ponio tkaninu koja ga je podsjećala na mamu i kojom se na putu noću prekrivao, krunicu koju je godinama prebirao moleći se i diplomu za koju se nadao da će mu omogućiti nastavak školovanja ili posao tamo gdje okonča zbjeg. I da se osjeća kao da ne postoji.
Kada je prije tjedan dana izbila tučnjava među tražiteljima azila u Hotelu Porin u Dugavama, a Jutarnji list o tome objavio tekst u kojem Dugavljani opisuju privremene stanovnike svoga kvarta kao “tamnopute muškarce koji besciljno lutaju kvartom i gledaju našu djecu”, “odjeveni u tradicionalne afričke nošnje, govore nerazumljivim jezikom, tumaraju našim ulicama, često se iza ponoći dovikuju kao s brda na brdo”, “unose strah u susjedstvo”, nazvala sam Princea. Vijesti iz Dugava su ga ražalostile, kao i one s kraja prošle godine kada su se neki Kutinjani pobunili zbog sve većeg broja tražitelja azila u njihovom gradu, a gradonačelnik Davor Žmegač je upozorio da građani “najavljuju da će se samoorganizirati kako bi vratili osjećaj sigurnosti u Kutini”.