Ako je suditi po zahtjevima sindikata za povećanje plaća i prijetnjama štrajkovima, Hrvatska je već duboko zagazila u izborno razdoblje. Kao i uoči svakih izbora, sindikati - prvo zaposlenih u zdravstvu, a za njima i onih u školstvu, policiji, državnim službama i drugi, od poslodavca - države očekuju da im poveća plaće. I to zamjetno.
- U Hrvatskoj je to već klasika. Uvijek pred izbore korisnici proračuna traže povećanje plaća i uglavnom im Vlada izlazi ususret - konstatira Anto Bajo iz Instituta za javne financije.
Raspodjela rasta
Taj će se scenarij, vjeruju stručnjaci, i ovaj put ponoviti: pitanje sada, kažu, nije hoće li doći do rasta plaća u javnom sektoru, već koliko će on iznositi i kako će se taj rast raspodijeliti. Ipak, upozoravaju, manevarski prostor vladajućih ovoga puta je manji nego uoči prijašnjih izbornih ciklusa. Razlog je cilj Hrvatske da se priključi eurozoni, što za sobom povlači i uredne javne financije. Hrvatska, doduše, u ovom trenutku nema problem s proračunom, no prihvaćanje sindikalnih zahtjeva za povećavanje plaća kakvo traže sindikalci - a koje bi, procjenjuju, u punom obimu bilo teško više od milijardu kuna - u moru drugih obveza koje su iskrsnule, poput plaćanja dugova Uljanika ili sada spašavanja 3. maja, lako bi moglo narušiti proračunsku sliku zemlje.
- Zahtjevi za povećanje plaća u ovom trenutku idu protiv proklamirane politike Vlade da se priključimo zoni eura - ističe Bajo.
Hrvatski je problem i statistika: nitko sa sigurnošću i ne može reći koliko se u nas izdvaja za plaće u javnom sektoru. Proračunski su podaci, prema kojima bi ukupni rashodi za zaposlene u javnom sektoru ove godine trebali iznositi nešto više od 29 milijardi kuna, manjkavi jer u njima, upozoravaju analitičari, nedostaje niz kategorija, poput liječnika, ali i zaposlenika u javnim poduzećima i ustanovama. Kada bi se i oni uzeli u obzir, ističe dio ekonomista, masa plaća u javnom sektoru dosegla bi i 40 milijardi kuna, što su, uostalom, pokazali i ranije objavljeni podaci Eurostata. Nadalje, Hrvatska se po visini izdvajanja za plaće u javnom sektoru nalazi iznad prosjeka EU, ali i ispred ostalih zemalja s kojima se obično uspoređujemo, a to su nove, tranzicijske članice Unije.
Primjerice, još 2013. godine ukupni su izdaci za plaće u javnom sektoru u nas dosezali 12 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP), dok je prosjek na razini EU iznosio 10,6 posto BDP-a. Istodobno, masa plaća u javnom sekotru u Mađarskoj je iznosila 10,1 posto BDP-a, a u Češkoj samo 7,6 posto. Stručnjak za tržište Danijel Nestić iz zagrebačkog Ekonomskog instituta ističe da nam je javni sektor prevelik, a pokušaj outsourcinga dijela uslužnih službi nije uspio.
U mnogim drugim zemljama to je uobičajeni model: posljedica toga je i manji broj ljudi na platnom popisu države. Dodatni problem u politici plaća u hrvatskom javnom sektoru je i nepostojanje sustava nagrađivanja i kažnjavanja ovisno o rezultatima rada. Iako su to najavljivale, ni jedna Vlada dosad to nije uspjela provesti u djelo. Posljedica toga je, napominje Iva Tomić iz Ekonomskog instituta, da se plaće svima povećavaju linearno, bez obzira na to kakvi su stvarni učinci njegova rada i bez obzira na to što rade u kojem sustavu.
Rast troškova
Uzimajući sve u obzir, ekonomisti smatraju da će se pregovori Vlade i sindikata o rastu plaća nastaviti. Dio razloga za rast nesumnjivo leži i u okolnostima u kojima bi se on trebao dogoditi - od masovnog iseljavanja, preko rasta troškova života pa do kolektivnih ugovora. U prilog tome govori i današnja runda pregovora. Naime, pregovarački odbor Vlade i sindikata zdravstva danas su opet započeli pregovore. Predsjednik Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Stjepan Topolnjak rekao je da je naglasak bio na upoznavanju.
- Za desetak dana će na dnevni red doći plaće pa ćemo sigurno znati na čemu smo, a o tome ovise naši daljnji koraci - kaže Topolnjak. Navodi i da su njihovi stavovi jasni i da od njih ne odustaju, a to znači povećanje plaće za tri posto na uvjete rada i četiri posto na odgovornost za život i zdravlje ljudi. Ne dođe li do toga - najavljuju štrajk.
Zdravstvu je Kolektivni ugovor istekao 26. ožujka 2018. i tada je potpisan privremeni na godinu dana. Razlog tome je ležao u činjenici da zbog malog broja članova Hrvatski sindikat liječnika, kao nositelj djelatnosti, ne smije biti dijelom pregovaračkog tima jer nije reprezentativan, tako da se zapravo Vladi dala godina dana da se zakon izmijeni. Kako do toga nije došlo, potpisan je novi ugovor na tri mjeseca. Zadnji potpisani ugovor vrijedi do 21. listopada.
Obećao povišicu
- Taj datum je kraj - kaže Topolnjak, koji podsjeća da je njima ministar već obećao povišicu. - Nikada se do sada u povijesti nije dogodilo da ministar parafira ugovor i onda da ga Vlada odbije, to je nevjerojatno - zaključuje. Traženo povećanje za državu bi značilo izdatak od 400 milijuna kuna godišnje, a ljudima to znači sljedeće: u prosjeku bi spremačica imala 80 kuna više, medicinske sestre, laboranti, tehničari oko 250 kuna, a liječnici u prosjeku 600 kuna više na mjesec.Za razliku od sindikata u zdravstvu, koji pregovaraju o kolektivnim ugovorima, ostali sindikati nemaju otvorene mehanizme pregovora.
Većinski sindikati u obrazovanju u svibnju prošle godine potpisali su kolektivne ugovore na rok od četiri godine, pa Vlada u ovom trenutku nema obvezu pregovaranja o većim plaćama u prosvjeti, upozorava dugogodišnji sindikalac (Preporod) Željko Stipić. Većinski sindikati traže povećanje koeficijenata složenosti poslova od 6,11 posto, čime bi se nastavničke plaće izjednačile s plaćama asistenata na visokim učilištima. Motiv za povišicu vide u povećanom opsegu posla koji učitelje i nastavnike očekuje od rujna zbog ulaska reforme u škole.
Kreće reforma
- Nije danas ministrica Divjak neka nova ministrica niti su došli novi sindikalci. Znali su da kreće reforma i dolaze nove obveze zaposlenicima, no nisu ništa učinili kako bi se to vidjelo u kolektivnim ugovorima. Time su sindikati zacementirali sramotan položaj obrazovanja i sada ovise direktno o milosti resorne ministrice jer nisu u prilici pregovarati - kaže.
Zahtjev za 6,11 posto višim koeficijentima Stipić smatra simboličnim. Lani je njegov sindikat štrajkom u školama tražio rast plaća od 18,9 posto, smatrajući to jedinim pravim rješenjem.
Mijenjanje koeficijenata u skladu sa složenosti posla zatražio je i sindikat policije, a pridružio im se i Radnički sindikat Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, na čijem je čelu donedavno bio aktualni ministar rada Josip Aladrović. Naveli su da je u današnje vrijeme zaposlenje u javnim i državnim službama za mlade zadnja opcija jer su plaće katastrofalno male, uvjeti rada izuzetno loši, a ljudi ih doživljavaju kao uhljebe koji ništa ne rade, a primaju velike plaće.
Kažu i da za razliku od njih, u provedbenim procesima, bilo u HZMO-u, HZZO-u, Zavodu za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Poreznoj upravi, socijalnoj skrbi ili MUP-u, plaće su ispod hrvatskog prosjeka. Plaće početnika u javnim i državnim službama, kažu, sa srednjom stručnom spremom jedva su veće od minimalne plaće, a pravnici tek nakon 20 godina staža doguraju do prosječne plaće u Hrvatskoj.