NAPAD NA DEMOKRACIJU

PRAVOSUDNI UDAR NA MEDIJE: UREDNICI VODEĆIH LISTOVA I PORTALA ZA JUTARNJI O SPORNIM PRESUDAMA Zbog duševnih boli amputira se sloboda izražavanja

s lijeva na desno: Nikola Bajto, Miodrag Šajatović, Dražen Klarić, Neven Barković, Goran Ogurlić; dolje s lijeva na desno: Danko Končar, Velimir Bujanec, Željka Markić, Neven Cambj, Milijan Brkić

Hrvatski mediji će 2018. godinu pamtiti po ekstremnom broju, često potpuno bizarnih, osuđujućih presuda zbog klevete i to temeljem tužbi visokih državnih dužnosnika. A čini se da ni 2019. neće biti bolja...

Hrvatski mediji neće po dobrom pamtiti 2018. godinu. Jer nikad do sada, čak ni u (po)ratnim devedesetima, nije dosuđivano ovoliko presuda protiv novinara i redakcija, i to, sve češće, suprotnih elementarnoj logici. Situacija je eskalirala do razine u kojoj je zbog sudačkih odluka ugrožen rad brojnih redakcija, a neke presude su tako nelogične da se doslovno mogu ocijeniti udarom na slobodu medija.

Primjera je sasvim dovoljno. Potpredsjednik Sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić nepravomoćno je dobio spor protiv izdavača političkog tjednika Lider jer su ga, prema presudi, oklevetali u jednom svom tekstu iz 2014. godine. Stoga je Općinski građanski sud u Zagreb dosudio Brkiću 15 tisuća kuna odštete jer je autor teksta Goran Litvan, pod naslovom “Politika je ipak kurva” pisao kako je Brkić prepisao diplomski rad, a pripadnicima Antiterorističke jedinice Lučko javio kako će biti uhićeni zbog sumnje da su povezani s ratnim zločinom u Gruborima, koji se dogodio poslije akcije Oluja. Iako je ranije dokazano da je Milijan Brkić prepisao diplomski (zato je, napokon, morao napisati novi), a na suđenju za Grubore je priznao da je javio što se sprema članovima AT Lučko, redakcija Lidera je ta koja je ispala kriva. Naime, sutkinja Sabina Dugonjić je zaključila da sadrže uvredljive informacije o Milijanu Brkiću iz kojih se kod čitatelja može stvoriti logičan zaključak o njegovoj moralnoj kvaliteti.

Ovo je, inače, bila prva tužba protiv tjednika Lider u gotovo 15-godišnjem izlaženju. I prva presuda, iako još uvijek nepravomoćna, zbog čega glavni urednik Miodrag Šajatović nije želio komentirati odluku sutkinje, osim najave da će redakcijski odvjetnici sasvim sigurno uložiti žalbu. Međutim, po njegovom mišljenju, učestali sudski postupci protiv medija morali bi izazvati reakciju novinarskih krugova:

“Novinarstvo u sebi uključuje rizik jer uvijek morate računati da će vas netko tužiti zbog mišljenja koje ste iznijeli. Ali, danas je položaj hrvatskih medija kao u poslovici u kojoj postolarova djeca hodaju u najlošijim cipelama, tako su ovdašnji novinari i mediji ukazivanjem na nepravde često utjecali da vlasti mijenjaju nepravedne zakone, a to jedino nisu uradili kada je u pitanju novinarstvo. Jednostavno, zakoni omogućavaju progone novinara, tako da čak neću kriviti suce jer oni se moraju držati zakona, takvih kakvi jesu. Zato mislim da je kucnuo čas da se novinari i redakcije ujedine i izvrše pritisak da se zakoni izmijene, a bilo bi najbolje ako bi akciju pokrenula Udruga izdavača koja djeluje u sklopu Hrvatske udruge poslodavaca”, drži Šajatović.

Loš Kazneni zakon iz 2013.

Međutim, to je proces, a za to vrijeme sudovi donose presude protiv medija, koje bi u normalnim vremenima završavale u rubrikama tipa “vjerovali ili ne”, poput prošlotjedne kada je Općinski sud u Zagrebu na dvanaest tisuća kuna odštete osudio satirični portal NewsBar, koji je Velimir Bujanec tužio zbog teksta pod naslovom “Hitna pomoć oživljavala Bujanca nakon vijesti o zapljeni kokaina vrijednog 44 milijuna eura”. Bujanec je u tužbi ustvrdio kako je “čitav članak netočan”, i sud mu je dao za pravo.

Pobornici pravosudnog udara na novinare i redakcije pozivaju se na Kazneni zakon koji je na snazi od 1. siječnja 2013. godine, u kojem su zadržana ranija kaznena djela uvrede i klevete, a uvedeno novo kazneno djelo, sramoćenja. Kada sud procijeni da je novinar nekoga sramotio “putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili neki drugi način zbog kojeg je postalo pristupačno većem broju osoba predstavlja kvalificirani oblik tog djela, s kaznom od 360 dnevnih iznosa”. Dakako, sudovi odlučuju je li činjenična tvrdnja prenesena u javnom interesu ili je li novinar namjeravao povrijediti čast i ugled osoba ili institucija o kojima je pisao. Nogometnim rječnikom, riječ je o slobodnom sudačkom uvjerenju.

U slučaju klevete predviđa se novčana kazna od 500 dnevnih iznosa, a tu se mora raditi o činjeničnoj tvrdnji, a ne o vrijednosnom sudu. Ako netko iznosi vrijednosni sud zbog kojeg se osoba o kojoj se radi osjeća omalovažavano, radit će se o kaznenom djelu uvrede.

Tako je u studenom, Neven Cambj, sudac splitskog Županijskog suda i član DSV-a, od Jutarnjeg lista dobio 50.000 kuna na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu. Radilo se o autoriziranom intervjuu sa saborskim zastupnikom Mosta Nikolom Grmojom u kojem je taj političar izjavio: “Državno sudbeno vijeće je izvor korupcije. Ne mogu nam korumpirani ljudi birati suce”. Grmoja pritom nije naveo ime ni jednog člana DSV-a, pa ni Cambjevo, no taj sudac je podigao privatnu tužbu protiv Jutarnjeg lista i u njoj ustvrdio da su tvrdnje u intervjuu upravljene baš protiv njega. Uvjeravao je sud da ga je objavljeni tekst u toj mjeri povrijedio da je “par dana koristio lijekove za smirenje” i tražio da mu Jutarnji list kao naknadu za pretrpljene duševne boli plati 50.000 kuna.

Iako je Grmoja na sudu potvrdio da je intervju autorizirao i da iza iznesenih tvrdnji stoji, sud je konstatirao da su iznesene optužbe tako teške i uvredljive da slijedi kazna, ali ne onome tko je to izjavio nego Jutarnjem listu.

Ovaj slučaj otvara suštinsko pitanje funkcioniranja medija jer ako će se novine kažnjavati zbog autoriziranih intervjua, tada će svatko tko se osjeti prozvanim, moći podignuti tužbu i uzeti novac od izdavača. Po takvoj logici, ministar obrane Damir Krstičević ovih dana bi mogao postati prilično bogat kada bi tužio redakcije koje su objavile ili prenijele intervjue sa stručnjacima koji su doveli u sumnju kupovinu borbenih zrakoplova od Izraela. U Hrvatskoj je situacija dovedena do paradoksa i sudskom progonu su izloženi mediji koji profesionalno prenesu nečija razmišljanja, a takvo stanje zove se - cenzura.

Potpuno isto pitanje otvara presuda zbog članka u Lideru jer što je kazna za objavu istinitih podataka nego eklatantan primjer cenzure?

Iza najvećeg broja tužbi protiv medija stoje Milijan Brkić i Željka Markić. Novosti su sredinom prošle godine objavile kako su Željka Markić i njezina udruga U ime obitelji podnijele 16 tužbi i jednu kaznenu prijavu protiv novinara i izdavača najmanje deset hrvatskih medija, a mete su bili Večernji list, Jutarnji list, Novosti, Express, N1 i RTL televizija, portali Telegram.hr, Net.hr, Index.hr, Crol.hr i H-Alter. Recimo, zbog teksta Milana Ivkošića iz 2016. godine Željka Markić tužila je Večernji list za naknadu štete u iznosu od 40 tisuća kuna, a nepravomoćnom presudom dodijeljeno joj je 15 tisuća kuna.

Čak sedam tužbi iz razdoblja od 11. do 19. travnja 2018. podignuto je u danima kada su se zahuktavale pripreme za kampanju takozvane građanske inicijative Narod odlučuje koja je završavala s dvotjednim prikupljanjem potpisa za pokretanje antimanjinskog referenduma. U ime obitelji podigla je 11. travnja tužbu protiv Udruge za nezavisnu medijsku kulturu kao nakladnika portala H-Alter, potražujući 40 tisuća kuna na Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi se navodi da je problematična objava teksta “Nasilje - svuda oko nas”, točnije rečenica: “U ime obitelji koja je, iako milozvučna, nenasilna imena, sama pokrenula jedan od najvećih poteza strukturnog nasilja u Hrvatskoj”.

Uostalom i protiv tjednika i portala Novosti, od 2015. do danas podignuto je tridesetak tužbi, a u tijeku je 15-ak procesa. Tužitelji su raznorazni, od spomenute Željke Markić, koja je podignula četiri tužbe zbog kolumne koju joj je posvetio Boris Dežulović pa do poduzetnika Danka Končara koji traži 100 tisuća kuna iako su Novosti objavile manje-više poznate informacije o ovom biznismenu: da je bio osuđen u Jugoslaviji, kako je u Finskoj suočen s ozbiljnim optužbama i da je blisko surađivao s Ivanom Jakovčićem.

Nikola Bajto, glavni urednik Novosti, kaže da tužbe otežavaju rad redakcije, a tu je i problem sudaca koji vode postupke. “Često se događa da suci nisu adekvatno educirani i jednostavno ne razumiju o čemu je riječ pa dosuđuju visoke odštete zbog navodnih kleveta. Sedamdeset posto tužbi protiv nas je zbog satiričnih tekstova koje objavljujemo, ali svejedno moramo dokazivati kako to nisu klevete.”

Tužena je i Telegram Media Grupa zbog teksta objavljenog na portalu Telegram.hr pod naslovom “Znanstvenici s prava pokušali su odgovoriti na pitanje kako je Željka Markić uspjela. Pa, uglavnom lažima i manipulacijama”. U tužbi se tvrdi da su objavljene “neistinite, netočne i izrazito štetne informacije” koje za “cilj imaju jedino javno klevetanje, vrijeđanje i difamiranje tužitelja te je predmetnim objavljenim informacijama tužitelju nanesena velika neimovinska šteta u vidu povreda prava osobnosti koje se očituju u povredi imena, časti, ugleda i dostojanstva tužitelja te posljedično duševnim bolima, nesanicom, osjećajem nelagode i preispitivanjem vlastite vrijednosti”, a cijena spomenute duševne boli iznosi 40 tisuća kuna.

Ipak, desni radikali povremeno nisu uspješni. U studenom 2017., zagrebački Županijski sud odbacio je tužbu katoličkih udruga na čelu sa Željkom Markić i Vicom Batarelom da je Indeks diskriminirao katolike u tekstovima “Mrtvaci uživo: Katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u”, “Što slušati dok čekate u redu za diranje mrtvaca” i “Katolici se razbjesnili i počeli prijetiti - što bi rekao sveti Leopold”. Spomenuta tri teksta objavljena su na portalu Index.hr dok je Hrvatskom putovalo tijelo svetog Leopolda Mandića, a sutkinja Lidija Jelavić ocijenila je da ovi tekstovi “nisu imali za cilj povredu dostojanstva osoba katoličke vjeroispovijedi kojima bi uzrokovali strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje”.

“Tužbe ne utječu na naš rad, niti nas mogu promijeniti. Što god oni poduzeli, nastavit ćemo raditi profesionalno i odgovorno kao i do sada”, pojasnit će Neven Barković, zamjenik glavne urednice Indexa. Njegov prijedlog na koji način promijeniti sadašnju situaciju prilično je originalan: “Nije dovoljno izmijeniti Zakon o medijima, nego treba promijeniti kompletno hrvatsko pravosuđe. I suce i tužitelje i zakonodavstvo”.

Od bombardiranja sudskim tužbama nisu pošteđene ni najutjecajnije dnevne novine kao što su Jutarnji list i Večernji list. Večernjak se godišnje suočava s tridesetak zahtjeva za naknadu štete zbog duševnih boli i sramoćenja, a najčešći tužitelj zove se - Milijan Brkić. Situacija je takva da će glavni urednik Dražen Klarić ironično konstatirati kako “i primjeri presuda koje se ovih dana objavljuju potvrđuju da su tužbe protiv medija jedan od rijetkih segmenata pravosuđa koji odlično funkcionira, iznadprosječno ažurno i izrazito učinkovito ako je uloga suda isključivo discipliniranje medija. Hrvatska bi bila vrlo uređena zemlja kad bi pravna država i na navodne pogreške političara, dužnosnika, gospodarstvenika i drugih moćnika s jednakom lakoćom potezala oružje koje ima u svojim rukama”.

Odštetni zahtjevi protiv Večernjeg lista iznose 20, 30, 50 tisuća kuna i više, a redakcija je nedavno platila 60.000 za članak objavljen 2014. godine. Klarić smatra da je zabrinjavajuće što neki suci očigledno ne razumiju ulogu medija u demokratskom društvu, a osobito kad je riječ o slobodi govora u političkom diskursu. “Posve je neprihvatljivo da se medije i novinare, unatoč promjenama koje je donio tehnički napredak, kad informacija sve više postaje opće dobro, još uvijek kao u vrijeme klasičnog novinarstva osuđuje kao prijenosnike tuđih političkih izjava, ili da nakladnici medija i dalje plaćaju visoke odštetne zahtjeve za tzv. duševne boli političara i državnih dužnosnika.

Očigledno je da bi u skladu s promjenama koje su se dogodile i medijsko zakonodavstvo trebalo modernizirati, osobito imajući u vidu da se mediji i u daleko većim i bogatijim zemljama nose s teškim egzistencijalnim pitanjima. Samo što u tim zemljama mediji nisu suočeni još i sa sudskim neshvaćanjem njihove uloge u društvu, već naprotiv, postoji tradicija zaštite slobode govora i pravna sigurnost”, rekao je Dražen Klarić.

Udar na egzistenciju novina

Suci na ime neimovinske štete - naknade za duševne boli gotovo nikad ne dosuđuju odštete u iznosima manjim od 50.000 kuna, a oni su izravni udar na egzistenciju dnevnih novina. Osim toga, sudovi u takvim slučajevima uopće ne vode računa o Zakonu o obveznim odnosima koji kaže da sud pri odlučivanju o visini naknade mora voditi računa o jačini i trajanju duševnih boli te cilju radi kojega se određuje naknada. Svrha odredbe je sprječavanje lukrativnosti, ali je suci zaobilaze.

Ima više slučajeva da suci, ali i drugi “masovni” tužitelji zbog iste informacije koju je objavilo više medija tuže svakog ponaosob. Najsvježiji je slučaj Milijana Brkića koji je podnio desetke tužbi protiv različitih medija zbog iste informacije. To je način (koji prolazi na sudovima) da za istu duševnu bol koju tvrdi da je pretrpio dobije više novca. Ispada da tužitelju, primjerice, u utorak ujutro duševne boli nanio portal Index, u srijedu popodne s istom informacijom Jutarnji list, a dva sata nakon njega Večernji list. Zakon o obveznim odnosima nalaže da se u takvim slučajevima sve solidarno tuži istom tužbom, no tužitelji to ne čine jer ovako mogu višestruko naplatiti štetu. A to čine zato što mogu. Sudovi im dopuštaju.

“Politika kažnjavanja medija izlazi iz okvira koji se primjenjuju u ostalim slučajevima, višestruko je stroža i nerazmjerna s težinom djela koje su novinari, po ocjeni sudaca, počinili. Pritom se suci ne drže orijentacijskih kriterija koje je usvojio Vrhovni sud pri dodjeli neimovinske štete, nego iznosi ovise o proizvoljnoj ocjeni svakog od sudaca”, upozorit će Goran Ogurlić, glavni urednik Jutarnjeg lista. Tako se iznosi naknada za duševne boli koje su izazvali novinari kreću u istim rasponima u kojima se dosuđuje neimovinska šteta za duševne boli zbog skrivljene smrti bliske osobe. To bi značilo da je sudac Cambj radi intervjua koji je zastupnik Grmoja dao Jutarnjem listu i kazao “da je DSV izvor korupcije” patio skoro toliko kao da mu je netko usmrtio jednog od roditelja, brata, sestru ili suprugu.

Svi traže novac

Ogurlić objašnjava da je ovakva sudska praksa protivna članku 38. Ustava Republike Hrvatske koji “jamči slobodu mišljenja i izražavanja misli, pri čemu sloboda izražavanja misli obuhvaća osobito slobodu tiska i drugih sredstava priopćavanja”. Ustav izričito navodi da se zabranjuje cenzura, a novinari imaju pravo na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji.

“Hrvatski sudovi su, međutim, slobodu izražavanja podredili pravu na čast i ugled. Smatraju da novinari, kada iznose svoje vrijednosne sudove, moraju paziti kako to čine i birati riječi te upotrijebiti samo one kojima će poštovati čast, ugled i dostojanstvo osobe o kojoj pišu. U presudama, dakle, izravno nalažu cenzuru. Osim prema njima samima, suci traže da se biranim riječima novinari izražavaju i o nositeljima druge dvije grane vlasti što u praksi znači da i političari jednako uspješno prolaze na sudovima s tužbama protiv novinara te dobivaju izdašne odštete za duševne boli.

O svrsi tužbi protiv medija puno govori i podatak da gotovo svi uglednici tužbama traže isključivo novac kao naknadu za neimovinsku štetu. Ne tuže za objavu ispravka, a čak uz tužbu radi naknade štete ne podignu istodobno i tužbu radi objave ispravka. Zanima ih samo novac!”, iskustvo je glavnog urednika Jutarnjeg lista.

Uostalom, dok hrvatski sudovi olako dosuđuju kazne zbog kleveta, nedavno je Europski sud za ljudska prava zauzeo suprotno stajalište. Sud u Strasbourgu je konstatirao da “novinari i mediji imaju pravo iznositi čak i uvredljive vrijednosne sudove ako za to postoji dostatna činjenična osnova i ako se radi o temama od javnog interesa”.

Ali, ovdašnje suce ne zanima što misle u Strasbourgu, a na udaru više nisu isključivo nacionalni nego sve češće i lokalni mediji. Najnoviji je slučaj Sanje Lacković, supruge saborskog zastupnika i gradonačelnika Đurđevca Željka Lackovića, koja tužila Podravski list jer su na svom portalu interpretirali Lackovićevu izjavu o svojoj supruzi nakon što je ona zaposlena u Gradskoj knjižnici u gradu u kojem je on bio gradonačelnik, a sada je predsjednik Gradskog vijeća. To što su u Podravskom listu stavili naslov: “Kad je drugi nisu htjeli...”, sucu Alenu Golubu bilo je dovoljno da dosudi 40.000 kuna odštete Sanji Lacković koja je na sudu izjavila da je bila tretirana kao predmet sprdnje s namjerom da je se duševno povrijedi.

Izgleda kako se zaustavljanje pravosudne represije pretvara u borbu za opstanak medija u Hrvatskoj. Došlo je vrijeme da se Vlada počne baviti ovom temom jer šutnja znači da podržavaju sve što se događa.


Besplatno se prijavite na portala Jutarnji.hr

Izdvajamo