Ekonomist i predsjednički kandidat Dejan Kovač dao je otkaz na prestižnom Sveučilištu Princeton i odlučio se upustiti u utrku za predsjednika države. Prema posljednjim istraživanjima javnog mišljenja, zauzima peto mjesto s tri posto podrške glasača, no on tvrdi da se ne zamara tim brojkama.
Kako kaže, vjerojatnost da iz poslijeratne Županje i skromne obitelji uspije biti prvi Hrvat u školi “Woodrow Wilson” na Sveučilištu Princeton otprilike je jedan naprema četiri milijuna, no svejedno je uspio. Upravo zato želi novim načinom razmišljanja promijeniti zemlju, jer smatra da se problem Hrvatske najbolje ocrtava u tome da se političari bave poviješću, a povjesničari ideologijom.
Jeste li zadovoljni kampanjom dosad?
- Zasad sam zadovoljan, mislim da se Hrvatska polako budi i da građani shvaćaju da je krajnje vrijeme za promjene, tako da možemo očekivati tektonske promjene na političkoj sceni. Posljednjih pet godina pomagao sam Hrvatskoj kroz istraživanja problema u ekonomiji, izbornog sustava i korupcije, sada samo to više naglašavam u svojoj kampanji.
Je li vam se život promijenio nakon što ste postali predsjednički kandidat?
- Život je više-manje ostao isti, jedino što mi nedostaju djeca posljednjih nekoliko mjeseci, jer sam stalno na putu i propuštam najbolji period njihova života. Ali vjerujem da će shvatiti kad budu stariji da se tata borio za bolje sutra.
Prema posljednjem istraživanju HRejtinga iz listopada, nalazite se na 5. mjestu s 3 posto podrške biračkog tijela. Kako komentirate te brojke?
- Riječ “istraživanje” u Hrvatskoj ne postoji, jer nam se najbolje sveučilište bori da uđe u društvo top 1000. Ali recimo da je tih 3 posto točno. Vjerojatnost da iz poslijeratne Županje i skromne obitelji uspijem biti prvi Hrvat na školi “Woodrow Wilson” na sveučilištu Princeton povijesno je otprilike jedan naprema četiri milijuna, to jest 0,000025 posto. Tako da mi ovo i neće biti neki izazov. U sve životne bitke sam uvijek ulazio sam i uspio sam. Ovaj put, iako nezavisni kandidat, nisam posve sam, jer će mi HSLS pružiti potporu u logističkom dijelu skupljanja potpisa.
Što mislite o štrajku učitelja? Treba li im dati veće plaće?
- Kao dugogodišnji djelatnik obrazovnog sustava, smatram da bi trebali dobiti veće plaće samo ako se ispoštuju određeni uvjeti. Prvi je uvjet uvođenje sustava meritokracije u obrazovni sustav, koji je, ujedno, idealan da se prvo u njega počne uvoditi meritokracija. Ne mogu dva profesora fizike u istoj školi imati jednaku plaću, gdje jednom profesoru svi redovito padaju na državnoj maturi, a drugi profesor proizvodi nove Nikole Tesle. Trenutačno su profesori plaćeni po inputima, satu provedenom na radu, a trebali bi biti plaćeni po outputu, tj. stvaranju dodane vrijednosti u znanju našoj djeci.
Puno je bitnija teza ove priče dugoročna ekonomska održivost ovakvih odluka. Nitko sretniji od mene ne bi bio da možemo profesorima, medicinskim sestrama i svim ostalima omogućiti i 20 posto veće plaće, ali, nažalost, postoje proračunska ograničenja. Kao otac dvoje male djece htio bih da moja djeca imaju najbolje učitelje. Moramo prije svega smanjiti broj zaposlenih u državnoj upravi da bismo produktivnom dijelu državnog sektora povećali plaće, jer nastavimo li povećavati proračunske rashode, privatni sektor će postati endemska vrsta.
Kako komentirate izjavu pred sjednice Grabar-Kitarović da je NK Rijeka osamdesetih godina bila rezervni klub Crvene zvezde i Partizana?
- Ona nije predsjednica svih građana Hrvatske, već samo političkog spektra koji je gura, isto kao što Zoran Milanović nije bio premijer svih građana Hrvatske. Dvije osobe, moji protukandidati, imali su dva mandata da pokažu svoje politike i Hrvatska kakvu imamo danas rezultat je njihova djelovanja odnosno nedjelovanja. I sada se nude kao rješenje problema, a njihov način razmišljanja i poimanja ekonomskog i političkog sustava je upravo problem. Za Hrvatsku budućnosti potrebne su nam nove ideje, a ne stare ideologije.
Prije početka intervjua spomenuli ste da sustav vrijednosti u Hrvatskoj ne funkcionira. Zašto to mislite?
- Političari vrlo lako preuzimaju prava, ali ne i odgovornosti. To je zaostatak u političkom razmišljanju iz bivše države, u kojem svi zahtijevamo individualna prava, a odgovornost prenosimo na kolektiv. Nažalost, naše izvršne vlasti nisu sposobne kreirati politike, što je vidljivo sa zadnjim prijedlogom Vlade po kojem planiraju angažirati strane konzultante za posao analize koeficijenata složenosti poslova u državnim i javnim službama. Vrlo lako preuzimaju izvršne pozicije, a političku odgovornost počeli smo delegirati i strancima. Zašto onda ne delegiramo da nam riješe i korupciju u pravosuđu?
Dok cijeli svijet bruji o četvrtoj industrijskoj revoluciji, umjetnoj inteligenciji i letu na Mars, Hrvatska je zarobljena u vremenskom limbu gdje se u prvi plan guraju priče o ‘41. i ‘91. Vratio sam se u Hrvatsku rješavati probleme naše djece, a ne naših djedova. Kao predsjednik ću poticati javne rasprave i inicijative koje će našoj djeci omogućiti bolje školstvo, zdravstvo i kvalitetnije uvjete za život svih građana.
Što ako ne pobijedite na izborima, hoćete li ostati u domaćoj politici ili se vraćate u znanstvene vode?
- Vjerujem da će građani prepoznati moj međunarodni uspjeh i pobjednički mentalitet te da ćemo zajedno graditi Hrvatsku budućnosti.