StoryEditor
PIŠE NINO ĐULA

Predsjednik se, malo-pomalo, teškom riječju i slabim djelom brendira u demokrata sovjetskog tipa

Šef države pliva, možda bolje reći pluta, na neupravljivom valu koronaskepticizma, potresofobije i malodušnosti
 Goran Mehkek/Cropix
Objavljeno: 18. srpanj 2020. 11:12

Predsjednik Republike Zoran Milanović sigurno nije ni bez publike, ni bez istomišljenika, a nije ni posve u krivu.

Značajan dio građana misli, baš poput njega, da je nacionalni koronastožer nesavršeno i bastardno tijelo, a da mjere koje propisuju, napose način na koji ih donose i mijenjaju, često nepotrebno raspiruju psihozu u vezi s neistraženim virusom kojemu znanstvenici još nisu doskočili, a kad će - ne znamo.

Također, mnogo građana iz raznih razloga ima načelno loš stav prema medijima, na sreću i dalje bitno bolji nego prema političarima. Pa i o Jutarnjem listu, logično, dio ljudi ima negativno mišljenje.

Na koncu, stanovnici Zagreba ekstremno su osjetljivi na temu obnove svojega grada. Traumatizirani potresom koji je ostavio materijalnu štetu i psihičke tragove, čekaju kvalitetna institucionalna rješenja, koja se zasad, na žalost, i dalje svode na politizaciju i političarsko pripetavanje.

Sve su to plodna tla za razne oblike političkog lešinarenja.

Dok patronizira nad koronastožerom, državnim institucijama i medijima, predsjednik države pliva, možda bolje reći pluta, na neupravljivom valu koronaskepticizma, potresofobije i malodušnosti.

Milanović koristi taj prostor da se postavi kao tobože superiorniji, informiraniji, napredniji zastupnik uvjerenja kako je sve ovo oko korone pretjerano, nerazumno, da se treba odvažnije prepustiti struji, pa tko umre - umre, da je dosad uglavnom sve bilo krivo i da odsad sve treba regulirati. Kako regulirati, e to nije išao detaljno razlagati. Taj prostor, međutim, predsjednik dijeli s mnogim parazdravstvenim ekshibicionistima, poslovnim lobistima i gatarama.

Ne bi valjalo misliti kako je ta trendy poza s njegove strane promišljena, planirana ili principijelna. Ne, jednostavno se poklopilo da njegov temeljni politički instinkt grintanja i institucionalnog cinizma ima publiku i prođu napose u ovom vremenu teške iritacije lockdownima, zabranama, hiperregulacijama, ruševinama...

Milanović se ovako drži od početka krize, od onih prvih packi koje je dijelio koronastožeru na početku epidemije, preko kasnijih podsmjehivanja mjerama i maskama, do nesuspregnutog poriva da se rukuje pred kamerama, čak ne u inat globalnim zdravstvenim preporukama protiv širenja korone, nego zbog elementarne, pomalo drske nezainteresiranosti za tu stvar.

Predsjednik ima sve: funkciju na koju su ga pogurali Davor Bernardić, Miroslav Škoro i dio HDZ-a, dobru uličnu spiku, zapaljenu publiku kojoj je dosta i korone, i stožera, i potresa, i medija, i briga, i k tome još ima velik (prevelik) publicitet.
Jedino što Milanović nema jest - odgovornost.

On, naime, neće odgovarati, čak ni sudjelovati u odgovornosti za to hoće li se ljudi - možda i zbog primjera njegovih gesta i govorancija - prestati distancirati, hoće li odbijati maske po dućanima, što će prestravljivati ionako izložene trgovkinje i trgovce, hoće li umrijeti više ljudi nego što je trebalo, hoće li i koliko stradati ekonomija, hoće li 200.000 ljudi ili više izgubiti posao. Nema odgovornost (a čini se ni ideju) niti u vezi s tim gdje će najesen, kad padnu veće kiše, živjeti ljudi koji nisu sanirali krovove. O svemu tome brinu se neki drugi ljudi i institucije i oni za to odgovaraju, između ostalog i na izborima.

Milanović, pak, svoje dociranje pokušava s hipertrofiranim, pa i pomalo nekontroliranim emocijama prikazati kao viši cilj, principijelnu, konstruktivnu stvar. To bi bilo lijepo i ispravno. No, čini se da se ni od epidemiološke struke, ni od civilnozaštitnih tijela, ni od izvršne vlasti, ni od bilo koga drugoga tko je izabran ili relevantan to njegovo pretežno paušalno prigovaranje ne doživljava kao korisno, primjenjivo. Nešto slično svim onim brojnim beskorisnim savjetima svojih prethodnika Ive Josipovića i Kolinde Grabar-Kitarović naprosto - ne prolazi.

Možda je dodatni problem i u tome što netko tko je još jučer javno odbijao izaći na izbore teško može ikoga naknadno uvjeriti kako mu je zaista iskreno stalo do funkcioniranja institucija ili do toga što će poduzimati saborska većina i hoće li se donositi zakonska rješenja po mjeri građana.

Predsjednik se u svojim grčevitim pokušajima proboja iz zone političke inferiornosti ne zaustavlja samo na političkim konkurentima, na Vladi ili na njezinim resorima, stožerima, pojedincima iz javne vlasti. Njegova opažanja i opominjanja idu puno dalje, idu, naime, sve do trumpističkih nasrtaja na medije koji su po njemu - naravno, isključivo onda kad njega osobno iritiraju - primitivni, sovjetski, slaboumni, inferiorni, nedopustivi, jadni i glupi.

No, zašto bi se od karijernog političara očekivalo da shvaća zakonitosti tuđih poslova kad se, očito je prema svim dosadašnjim mjerljivim rezultatima s njegovih funkcija (izgubljeni izbori nakon Račanove smrti, neobranjeni premijerski mandat, rastureni SDP), naročito ne razumije ni u vlastiti.

Opsjednut u posljednje vrijeme Sovjetima i sovjetizacijom (valjda otkako mu je propao put na vojnu paradu u Moskvu jer mu se, navodno, bio pokvario avion), hrvatski predsjednik, malo-pomalo, teškom se riječju i slabim djelom brendira u demokrata sovjetskog tipa.

Kaže Milanović: Mi nismo kultura klekni, lezi - tuku mitraljezi.

Da ga malo parafraziramo: Mi nismo kultura sjedi i šuti jer se Zoki ljuti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. kolovoz 2020 05:14