Prije deset godina krenuli su u biznis i otada se samo šire. I to u vrlo zahtjevnoj grani poljoprivrede kada govorimo o Istri. Vanja Fabijančić i njegova supruga Nikolina iz Marčeneškog Polja kraj Buzeta odlučili su se za voćarstvo. Uzgajaju trešnje, breskve, marelice, kruške, jabuke, šljive, lubenice na oko 8 hektara zemljišta. I zasad sve u uskom krugu obitelji.
Kako voćarstvo nije uobičajena grana poljoprivrede u Buzeštini, pitamo 36-godišnjeg Vanju, poljoprivrednog tehničara po struci, kako se rodila ideja da se bave voćem. Tom se granom poljoprivrede tradicionalno u Istri uglavnom bave ljudi s područja Kaldira kod Motovuna zbog idealne klime koja pogoduje svim vrstama voćaka. Poveznica je, otkriva nam, njegova supruga.
- Oduvijek sam u poljoprivredi, moja se obitelj uvijek time bavila kako bi podmirila vlastite potrebe, a višak smo, naravno, prodavali. No, nikada nismo bili u voćarstvu. Doduše, moj je otac imao dva breskvika sa stotinjak stabala, ali to je to. Uvijek smo imali svinje, deset krava, uzgajali smo povrće i krumpir, imamo vinograde. Moj se otac, naime, bavi vinarstvom i vinogradarstvo te ima svoj OPG. Voćarstvom sam se počeo baviti kad sam upoznao suprugu čija se obitelj u Kaldiru bavi time - otkriva nam Vanja dok sjedimo s njime i Nikolinom u njihovoj konobi na obiteljskom imanju u idiličnom dijelu Istre.
Težak početak
Marčeneško Polje nalazi se između brdašaca buzetskog kraja koja gledaju na jezero Butonigu. Njihove parcele s voćnjacima razasute su po brdima, njivama i dolinama oko tog malog sela do kojega vodi uska cestica iz Buzeta. Sve je puno maslinika, a kako se približavamo Marčeneškom Polju, sve je više voćaka. Vanja i Nikolina nam otkrivaju da su njihova zemljišta mala, pa sade gdje god ima mjesta. I svake se godine šire, kako raste potražnja za njihovim voćem.
- Nije bilo lako jer smo krenuli od početka. U tome se bitno razlikujemo od poljoprivrednika čija se obitelj generaciju prije počela baviti takvim poslovima. Puno je lakše s plasmanom proizvoda kada već imaš tradiciju iza sebe. Nama je na početku bilo teško, u pomoć nam je priskakala i suprugina obitelj koja je u voćarstvu dugo te, naravno, moja obitelj. I dan-danas si međusobno pomažemo jer nemamo zaposlene radnike, već u OPG-u radimo samo mi, članovi obitelji. To je posao koji zapravo nikada ne prestaje. Jedno završi, a drugo počne. Vidjet ćemo kako će se dalje razvijati taj posao - govori nam Vanja koji je i strastveni lovac, tartufar i pljočkar. Pljočkanje je stara istarska tradicionalna igra, a ovaj kraj poznat je po njoj. On i njegov otac prilično su aktivni u tome, što potvrđuje i zavidan broj pehara i medalja izloženih u njihovoj konobi. Ima ih na stotine.
- A tek oni koji nisu tu - smije se Vanja koji jedva stigne provesti nešto slobodnog vremena kada nije u voćnjacima. Jer posla ima stalno, posebno od svibnja do kraja jeseni. To je doba berbe. Imaju oko 600 stabla trešnje, 1000 breskve, 1500 jabuka, 500 krušaka i oko 400 šljiva. Zasad godišnje u prosjeku uberu oko tri tone trešanja, od 15 do 20 tona jabuka, pet tona bresaka. Godišnje proizvedu i 7 do 8 tona lubenica koje sade uz jezero Butoniga gdje ima više vode. Imaju i 300 stabala maslina koje im daju oko 250 litara ulja, ali i to nije primarna djelatnost. A krenuli su prve godine sa 70 stabala trešanja i isto toliko marelica te 50 stabala breskvi. Htjeli su najprije vidjeti kako će roditi. I pokazalo se odličnim pa su već sljedeće godine imali 300 stabala breskvi i 200 marelica.
Beru ručno
- Prvo kreću trešnje, marelice i breskve, pa šljive, jabuke. Tu su i kruške. Bere se stalno i sve beremo ručno. Breskve i marelice, na primjer, beremo samo ja i supruga jer su jako osjetljive i na to jako pazimo. Uz to sami plasiramo voće, kako na kućnom pragu, tako i na tržnicama. Ne prodajemo preko preprodavača. Već smo sada prepoznatljiviji jer smo uspjeli izgraditi svoj renome, pa nas ljudi zovu i naručuju. A nakon korone bitno se promijenilo razmišljanje kupaca o domaćem voću. Puno se više traži i cijeni nego prije. Prisutni smo na tržnici u Rijeci i u Buzetu, a planiramo biti prisutni i u Kopru - kaže Vanja o svemu što rade na ovo malom obiteljskom imanju.
Pola ne nedostaje
U vrijeme našeg dolaska taman je bio u breskviku.
- Sada, prije nego što počne berba, posla ne nedostaje. Kontroliraju se stabla, čisti se lišće koje je napala bolest, zimi se šprica, orezuju se stabla. Malo je vremena za odmor. Uspijemo naći nešto vremena u rujnu kada si uzmemo mali predah, ali to je to. No jako volimo taj posao i samo se time bavimo. Nekad je to rizično, posebno kada se bavite samo voćarstvom. One godine kada je bio veliki mraz i snijeg u Istri u travnju, na primjer, nije nam ostalo ništa. Morao sam te godine ići raditi drugi posao, bagerom, kako bismo izvukli godinu. Ali to je poljoprivreda, rad pod vedrim nebom i nikad ne znaš kakva će ti biti godina - dodaje Vanja. Ove će godine urod trešanja biti manji. Glavni razlog su kiše u vrijeme cvatnje te cvjetanje u dvije različite lune.
- Baka mi je govorila da kada neka voćka cvjeta u dvije različite lune, tada je urod manji. I to je istina. No, manjak trešanja nadoknadit ćemo drugim voćem - naglašava. Želje za šire imanje su velike, iako je i sada puno posla. No, ako budu i dalje sadili nove nasade, namjeravaju zaposliti radnike. Već im sada nedostaje barem jedan. - Nažalost, nemamo mnogo svoje zemlje. No, to smo nadoknadili zemljom u zakupu. Uzeli smo od privatnih vlasnika parcele u zakup na 15 godina. Na ovim području nema države poljoprivredne zemlje da bismo je mogli zakupiti, a o kupnji ne razmišljamo jer su cijene poljoprivrednog zemljišta u Istri jako visoke, pa je to velika investicija. Bilo bi predivno i lakše imati voćnjake u komadu, a ne na nekoliko različitih lokacija, ali to je takvo područje. Zanima nas i dalje saditi. I ove smo godine posadili 250 novih stabala breskvi - priča Vanja dok obilazimo njihove trešnje i breskve u okolici sela. Voljeli bi i modernizirati opremu, ali i proširiti djelatnost.
- Trenutačno si ne možemo priuštiti neka velika ulaganja u opremu jer nam to ne dopuštaju prihodi. No, zato se namjeravamo natjecati na svim natječajima za fondove koji budu otvoreni za voćarstvo. Razmišljamo o preradi voća u marmelade i sokove. To smo već radili prije nekoliko godina kad nismo imali toliko nasada, no sada se zbog berbe time ne stignemo baviti. No, bilo bi nam od velike pomoći kada bismo imali liniju za preradu jer bismo tada mogli više iskoristi voće iz naših voćnjaka - priznaje nam ovaj 36-godišnji poljoprivrednik.
Jedine poticaje koje su zasad dobili su oni za kupnju sadnica. Njih s 30 posto poticaja sufinancira Grad Buzet.
- To nam je zbilja velika pomoć i podrška u našem poslu. Šteta da nema više poticaja za ovu našu djelatnost. No, mi ćemo se bez obzira na to i dalje širiti na isti način. Sadit ćemo svake godine gdje god budemo uspjeli dobiti zemlju pa ćemo vidjeti dokud će nas to dovesti. Teško nam je sada reći koji nam je plan s razvojem OPG-a. Saditi i to je to - smije se Vanja. U proizvodnju žestokih pića od voća se ne bi upuštao. - Ne, to nas ne zanima. Imamo određeni boj proizvođača koji od nas otkupljuju šljive ili kruške viljamovke za rakije i to je to. Mi nemamo takvih ambicija. Zanima nas prije svega proizvodnja svježeg voća. Jedino smo još razmišljali o uvođenju još jedne vrste voća, a to je smokva - zaključuje Vanja.
Komentari
0