KLASA OPTIMIST

Prije biste razumijeli nekoga koga uzbuđuje da žena mokri po njemu nego onoga koji je kupio devet stanova

Zar to nije i tragično, i besmisleno i glupo? Zar je to, molim vas, čovjek? Devet stanova on ima, a spava u zatvoru
Slovenska 9 i Dragan Kovačević
 Ronald Gorsic/Željko Puhovski/Cropix
Objavljeno: 10. listopad 2020. 22:56

Službe reda i zakona našle su da Dragan Kovačević, šef javnog poduzeća osumnjičen za krađu golemih razmjera, u Zagrebu ima devet stanova. Dio je na njega, dio na ženu, dio na poduzeća, od Maksimira do Črnomerca, od Trešnjevke do Centra, posijano po cijelom gradu. Negdje mu je raskošan i prostran četverosobni od sto deset kvadrata, negdje skromna studentska garsonijera od dvadeset osam.

Devet komada, ponovimo još jednom taj zapanjujući podatak, kao devet muza, devet mačjih života, devet krugova pakla i devetero braće Jugovića. Jedan mučni grbavi put kojim nitko od nas ne bi ponovno krenuo, biranje pločica, kada, parketa, sagova, zavjesa, kvaka, lustera i naslonjača, višemjesečne potjere za lažljivim, lijenim i pijanima majstorima i beznadna duga popodneva u čekanju da dođe kamion s kuhinjom, sve je to Kovačević prošao nevjerojatnih devet puta. I šta je bilo, upravo kad je sve završio?

Došli su da ga uhapse. Zar to nije i tragično, i besmisleno i glupo? Zar je to, molim vas, čovjek? Devet stanova on ima, a spava u zatvoru. Iskrcao je milijune za stambene kvadrate u otmjenim kvartovima, a sad je na smještaju Ministarstva pravosuđa, na dalekoj periferiji u savskim vrbicima, u bijednoj četverokrevetnoj ćeliji dopola obojenoj masnom zelenom bojom, kroz rešetke bulji u žuti mjesec, prevrćući se na madracu na kojemu je prije njega spavao neki džepar ili provalnik, slušajući kako čuvari psuju trčeći spasiti pedofila koji se dolje niz hodnik, na broju sedamnaest, u dva po ponoći objesio o vodokotlić.

Kakva to luđačka želja mora biti, upitate se, kakva vas divlja, kompulzivna strast odvede u takvo gomilanje nekretnina? Da je netko alkoholičar, heroinski ovisnik, kockar ili da ga uzbuđuje da žena mokri po njemu, čini vam se da biste ga prije razumjeli nego onoga koji je kupio devet stanova. Službe reda i zakona od vremena do vremena otkriju takvoga nekog besramno nezasitnog ministra, zastupnika ili šefa javnog poduzeća.

Ne prestaju ih zapravo hapsiti, sve jednake, kao izlivene iz jednog kalupa, i bilo ih u posljednjih nekoliko desetljeća mnogo, dovoljno da ih upoznate i naviknete se, ali opet se nekako, svaki put iznova čudite. “Bože dragi, pa gdje ti živiš?” govore vam prijatelji dobronamjerno se smiješeći, ali vama, eto, zbilja ne ide u glavu, svi ti sanaderi, vidoševići, kujundžići i kuščevići kao da žive u usporednoj stvarnosti. Sasvim nezavisno od vas. Ako nikad nijednom javnom ili državnom službeniku niste dali mito, ni liječniku, ni policajcu, ni građevinskom inspektoru, ni nastavniku, to je kao nekakav svijet s druge strane ogledala. Cijelo je vrijeme tu, no vi ga ne vidite.

U svome budalastom poštenju vama bi se koji put učinilo da ste se zaustavili pred visokom, strmom liticom, pred golim kamenom, da nema dalje od toga. Prometni vas je policajac, na primjer, zaustavio zbog prebrze vožnje i vama ne preostaje drugo nego platiti visoku novčanu kaznu, možda i ostati pola godine bez vozačke dozvole, i ljuti ste zbog toga, očajni, frustrirani, svađali biste se.

To je, međutim, nepotrebno i glupo. Treba samo prepoznati priliku obrati li vam se policajac blagim, prijateljskim tonom. “I, što ćemo mi sada, moj gospodine?” upita li on, kao da mu je iskreno žao što vas je uhvatio u prekršaju, kao da mu je neugodnije nego vama, slobodno se nasmiješite i vi njemu. Jer, “Što ćemo mi sada, moj gospodine?” tajne su riječi koje će vas uvesti u jedan skriveni svijet. “Što ćemo mi sada, moj gospodine?” razmiče kamenje. Kao u bajci. Visoka se strma litica otvara otkrivajući spilju s razbojničkim blagom.

To je korupcija. Skriveni svijet u kojemu vlada posvećeno bratstvo vedrih lopova. Svi su oni uvijek dobre volje. Nisu ni očajni, ni frustrirani, niti bi se svađali. Ljubazni su, dragi, smiješe se prijazno, vragolasto namiguju jedan drugome, oko svega se mogu lijepo, ljudski dogovoriti.

Oko kupovine automobila za ministarstvo, medicinske opreme za bolnicu ili kompjutera za školu, oko oslobađajuće presude za ubojstvo iz nehata, oko prenamjene poljoprivrednog u građevinsko zemljište, oko humorističke serije koju će vam naručiti odužite li se manjom, takoreći simboličnom sumom televizijskom šefu, samo morate prepoznati priliku, vidjeti da je čovjek spreman za suradnju, na obostrano zadovoljstvo, a zaobilazeći krute birokratske propise.

Kao slobodni zidari, homoseksualci, komunistički ilegalci u staroj Jugoslaviji, prvi kršćani u rimskom podzemlju ili pripadnici neke slične tajne skupine koja u određenom prostoru i vremenu gaji običaje, vjerovanja i vrijednosti neprihvatljive društvenoj većini, i posvećeno bratstvo vedrih lopova ima svoj tajni jezik. Javni i državni službenici, ministri, gradonačelnici, suci i liječnici govore u šiframa poput: “I što ćemo mi sada, moj gospodine?” Podmićujete li koga, morate biti vrlo oprezni da ga ne uvrijedite, pa mu izokola, ljubazno napomenuti: “Ja ću vam se znati odužiti” i dobaciti mu, kao ovlašno, ako nije shvatio vaše namjere: “Neće vam, znate, biti žao.”

Nema tu naglosti, vikanja, psovanja, komunikacija između onoga koji prima i onoga koji uzima mito uvijek je delikatna, obzirna, tiha. U korupciji, kad bolje pogledate, sve je bolje nego u vašem svijetu, ljudi su neusporedivo pristojniji i srdačniji ako se između vas iznenada pojavi nekakva neoporeziva gotovina, a i ljepše se, objektivno, živi, ima se više para, automobili su luksuzniji i stanovi veći, ima ih po cijelom gradu, od Maksimira do Črnomerca, od Trešnjevke do Centra, i teško je, ustvari, kazati što se tu vama gadi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. listopad 2020 23:02