Franju Tuđmana svi danas portretiraju kao velikog državnika. Vizionara. Nepogrešivu povijesnu veličinu. Gotovo pa sveca.
Tuđmanovo ime i danas vrijedi među biračima. Pa je hagiografija na tako okruglu obljetnicu neizbježna. Pogotovo u vrijeme kada se Hrvatska nalazi pred završnom dionicom utrke za petog predsjednika (ili predsjednicu) Republike.
Ipak, možda je upravo ovo najbolje vrijeme da se Tuđmanova politika objektivno ocijeni. Kroz njezine pozitivne i negativne strane.
POZITIVNE STRANE
1. Stvaranje države
U vrijeme kada se rušio stari i stvarao novi svijet, Franjo Tuđman predvodio je bitku za hrvatsku nezavisnost. Na prvim demokratskim izborima 1990. birači su tražili nekog tko će znati odgovoriti Slobodanu Miloševiću i njegovim jahačima velikosrpske apokalipse. I povjerenje odlučili dati bivšem Titovom generalu, političkom disidentu i povjesničaru u čijem je mandatu tijekom krvavog rata Hrvatska međunarodno priznata.
2. Ideja pomirbe
Napadana i slijeva i zdesna, ova Tuđmanova ideja polazila je od pretpostavke da djeca ustaša i partizana svoje razlike trebaju ostaviti po strani i zajedno stvarati hrvatsku državu. Tek danas, kada se zaraćene strane ni oko čega ne mogu dogovoriti, vidi se koliko je ova ideja bila velika.
3. Oluja
Tuđman je želio za života Hrvatsku uokviriti u njezinim granicama. Iako se nagađalo da su Oluju organizirali Amerikanci, ona je ipak bila i ostala isključivo Tuđmanova ideja. Korak po korak, prvi je predsjednik gradio strategiju oslobođenja Knina. Od vojnih operacija na Dinari do Tulovih greda, preko mudre igre s planom Z4 koji su pobunjeni Srbi odbili do diplomatskih kontakata sa SAD-om koje su RH dale odriješene ruke da oslobodi zemlju.
4. Mirna reintegracija
Dogovor je pao već u Daytonu. Tuđman ga je platio ustupcima na štetu bosanskohercegovačkih Hrvata. Istočna Slavonija trebala je biti uključena u ustavno-pravni poredak RH mirnim putem, bez upotrebe oružja, a Tuđman je inzistirao da Amerikanci budu njegovi pokrovitelji. Srbi u Vukovaru i okolici su se osjećali izdanima. Kamenovali su Madeleine Albright, zviždali Tuđmanu. Sve je bilo uzalud. Vukovar je doista postao dio RH a da pritom nije ispaljen ni metak.
5. Pružena ruka pobunjenim Srbima
Trebalo je, nakon svih zločina koje su srpske postrojbe počinile na istoku zemlje, stisnuti i izreći onu znamenitu rečenicu da “pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih razdora i budućih zala”. Tuđman je za to smogao hrabrosti.
NEGATIVNE STRANE
1. Pretvorba i privatizacija
Nakaradna privatizacija u kojoj su profitirali razni mutni tipovi s manjkom novca i viškom veza u HDZ-u do danas je ostala “istočni grijeh” te stranke. Tuđman je udario temelje ekonomskom modelu u kojemu su propale tvrtke i koje su – slijedom tržišne logike - trebale propasti. Ali i one koje to nisu, a koje su bankrotirale jer su ih vodili ljudi koji ni o ekonomiji ni o tržištu ni o upravljanju pojma nisu imali.
2. Autokracija
Tuđman je priznavao samo onu demokraciju u kojoj je na vlasti HDZ. Uporno je odbijao priznati legalno izabrane gradonačelnike Zagreba. Naredio je da policija napadne prosvjednike koji su podržavali popularnu Stojedinicu. Proklinjao je žute, zelene i crne vragove, prozivao paščad i guščad, ismijavao se s mutikašama i smušenjacima. Kontrolirao je medije, utjecao na pravosuđe. Zbog takve politike njegova vladavina bliža je autokraciji, nego demokraciji.
3. Razgovori o podjeli BiH
Oduvijek fasciniran Banovinom Hrvatskom, Tuđman je bio oduševljen kada mu je Milošević u Karađorđevu u siječnju 1991. – dakle dok u Hrvatskoj rat još nije ni počeo - predložio podjelu BiH. Bila je to pogubna zamka koja je Tuđmana i Hrvatsku u konačnici jako puno koštala. Razgovorima u Karađorđevu otvorena je Pandorina kutija koja je dovela do hrvatsko-muslimanskog rata.
4. Nogomet
Prvi predsjednik obožavao je nogomet, i u tome, naravno, nema ništa sporno. No to ne znači da klub za koji navija mora vječno biti prvak Hrvatske. Da suci za njega moraju bezočno krasti. Da on treba određivati tko će u tom klubu biti trener, a tko njegovi igrači. I da on najbolje zna kako se klub treba zvati. Kao što je između HDZ-a i Hrvatske stavljao znak jednakosti, tako ga je stavljao za Dinamo, tj. HAŠK Građanski.
5. Izolirao zemlju
Koliko je bio zaslužan za međunarodno priznanje Hrvatske, toliko je bio kriv i što je Hrvatska u drugoj polovini devedesetih iz godine u godinu klizila u međunarodnu izolaciju. Tuđman je bio opsjednut pričom da Europa Hrvatsku želi ugurati u Zapadni Balkan. Kao i sve glasnijim nagađanjima da se i njegovo ime spominje u Haagu.
I umjesto da se protiv toga borio otvarajući zemlju prema vani, on ju je zatvarao. Odlučan da se, kao i 1991., bori sam protiv svih. Na koncu nije doživio da vidi kako je koncept Hrvatske u Zapadnom Balkanu nakon smjene vlasti otpao sam od sebe. I kako je Haag sve zapovjednike HV-a oslobodio.