Istraživanje koje su vodili hrvatski znanstvenici Gordan Lauc i Dragan Primorac koje je utvrdilo da je kod 27,07 posto populacije Grada Zagreba utvrđeno postojanje antitijela na SARS-CoV-2, izazvalo je žučljivu reakciju znanstvenika koji su ga bez uvida u detalje istraživanja žestoko kritizirali.
U pozadini tih kritika očigledno je neslaganje Ivana Đikića i Borisa Lenharda s epidemiološkim prijedlozima Lauca i Primorca, koji su skloniji mekšim mjerama tj. procjenjuju kako nema koristi od tvrdog lockdowna. No, u tom sukobu pomalo je izostalo pojašnjenje što se točno može iščitati iz istraživanja „Procjene serološkog odgovora populacije Grada Zagreba na kontakt sa SARS-CoV-2 virusom“, nakon kojeg je Lauc temeljem činjenice kako kod 25 pozitivnih na PCR testu nisu nađena antitijela, zaključio kako bi se ukupna okuženost stanovništva hrvatske metropole mogla kretati oko 35 posto.
Ako krajnje pojednostavimo tumačenje tog zaključka možemo najjednostavnije reći kako trebamo biti svjesni kako još uvijek 65 posto zagrebačke populacije nije inficirano SARS-CoV-2 virusom. S obzirom na nisku razinu procijepljenosti, to znači da je potencijalni rizik previše brzog širenja virusa još uvijek vrlo visok, što bi ponovo moglo dovesti do prevelike opterećenosti covid bolnica. Uz to, treba voditi računa kako je Zagreb vrlo vjerojatno više okužena sredina nego ostatak hrvatske, isključivši sjeverozapad, te epidemiološki Stožer i u mjesecima koji dolaze neće pred sobom imati lake odluke. Ključno je pitanje može li tvrdi lockdown biti temeljni princip epidemiološke obrane dok ne dosegnemo visoku razinu procijepljenosti.
Temeljno je pitanje koliki proboj virusa u populaciju možemo očekivati do usporavanja zaraze koju možemo ocijeniti sigurnom zonom, odnosno može li se u Hrvatskoj dogoditi novo ubrzanje zaraze. Okuženost od 35 posto, ne čini se jamstvom sigurnosti, sama po sebi.
U potrazi za odgovorom na pitanje mogućih scenarija trebamo gledati najgore zemlje u Europi po broju mrtvih na milijun stanovnika. To su u svakom slučaju Češka, Belgija i Slovenija. Trenutačno posebno zabrinjava situacija u Češkoj i Belgiji jer na tjednoj razini Češka bilježi ubrzanje zaraze od 22,8 posto, a Belgija od 21,7 posto, što se čini ekstremnim slučajem s obzirom da bi se mogla raditi o vrlo visoko okuženim sredinama. Ispod je grafikon rasta broja slučajeva tjedan na tjedan po odabranim zemljama.
Valja znati kako su, bez obzira na razlike u pristupu testiranjima, ukupni broj potvrđenih PCR slučajeva na milijun stanovnika, kao i ukupni broj smrti na milijun stanovnika vrlo snažni indikatori razine okuženosti. Češka ima 107 tisuća potvrđenih okuženih na milijun stanovnika, Slovenija 88 tisuća, Belgija 65 tisuća, a Hrvatska 58 tisuća. Slovačka se približava Hrvatskoj. Vrlo je, dakle, moguće da Češka, Slovenija i Belgija imaju osjetno višu okuženost nego Hrvatska, te u RH stoga uopće nije nerealno strahovati stvaranju trećeg pandemijskog vala. On je praktično već sada očigledan u Češkoj, ako gledamo ukupni broj aktivnih slučajeva. No, tu je i pitanje kako učinkovito zaustaviti mogući treći val.
Očigledno je kako Češka, Slovenija i Belgija imaju puno više mrtvih na milijun uz vrlo stroge mjere, dok Slovačka, koja se proslavila testiranjem praktično cijele populacije, stiže Hrvatsku u broju mrtvih na milijun.
Ispod su grafikoni koji pokazuju kumulativno kretanje broja slučajeva i smrti u spomenutim zemljama.
Ako pogledamo konkretne podatke kretanja broja aktivnih slučajeva za Češku (te se upitamo gdje bi mogli otići brojevi u RH), moramo priznati da je situacija doista zastrašujuća.
Ispod je grafikon koji govori o kretnju broja aktivnih slučajeva u zemlji koja ima vrlo visoki broj slučajeva i smrti na milijun, o Češkoj, gdje ponovo prelaze granicu od 10 tisuća novih slučajeva u jednom danu.
Dakle, ako gledamo Češku, Belgiju i Sloveniju lako se može nametnuti zaključak kako je mogući proboj virusa takav da bi trebali biti spremni na najstrože epidemiološke mjere. Međutim, Češka, Belgija i Slovenija duže vremena imaju vrlo radikalne mjere, a izostaje im najvažniji kriterij epidemiološkog uspjeha: zaustavljanje smrtnih slučajeva.
Kako donijeti odluku?
S jedne strane imamo Lauca i Primorca koji su prvenstveno pobornici socijalnog distanciranja, blažih mjera, te se pribojavaju drugih štetnih posljedica lockdowna.
S druge strane tu je niz znanstvenika i liječnika koji je za beskompromisni obračun s virusom, često bez potrebe da to argumentiraju.
I jedan i drugi pristup u sebi nosi vrlo značajne rizike.
Primjerice, Lauc je pobornik teorije o visokoj sezonalnosti SARS-CoV-2 virusa, ali ne može znati, čak da je upravu, da li u sljedećih mjesec dva možemo očekivati dovoljno toplo vrijeme s idealnom vlažnošću, što bi nam omogućilo opuštanje prije značajnog dizanja postotka procijepljenosti stanovništva. Laucova je procjena kako su štete od krutog epidemiološkog pristupa, puno više nego stvarni epidemiološki rizici. Druga pak struja uopće ne želi razgovarati o prihvaćanju bilo kakvog nekontrolabilnog rizika te inzistira na mjerama iako u EU imamo više sredina na kojima su stroge mjere dokazale neučinkovitost. Ključni rizik drugog pristupa čini se da sve više postaje ideologizacije epidemiologije. (primjeri Njemačke i Austrije u nastavku).
U ovom intrigantnom intelektualnom obračunu „tvrdokoronaša“ i „krdaša“ koji taj naziv smatraju pogrdnim, u kojem se često ne biraju sredstva, trebalo bi ubuduće smanjiti razinu mogućih manipulacija na najnižu moguću razinu.
Nažalost, čini se kako su manipulacije prihvaćene kao epidemiološka metoda u više cijenjenih zapadnih demokracija. Već smo pisali o slučaju njemačkog ministra unutrašnjih poslova Horsta Seehofera koji prema tvrdnjama njemačkih medija višekratno manipulirao zastrašivanje. Prvo je manipulirao stvaranje upitne znanstvene podloge za donošenje epidemioloških mjera, a mediji su razotkrili sadržajni sadržaj e-mail korespodencije njegovih ljudi od povjerenja. Svjesno su proizvodili horor scenarije. Ono što su sada dalje otkrili njemački mediji (Welt) jest da je autor spornog manipulativnog teksta, koji je prezentiran ministarstvu, nije neki znanstvenik već 52-godišnji student njemačkog i engleskog Otto Kolbl. Ključno područje njegovih istraživačkih interesa inače je Kina. Na svojem blogu često je hvalio uspjehe kineske Komunističke partije odnosno Maoizam. Napisao je rad „Učimo na Wuhanu“, a branio je i kinesku politiku prema Tibetu.
Više austrijskih medija prenijelo je informaciju kako se u austrijskoj vladi otvoreno raspravljalo o tome jesu li građani dovoljno zastrašeni. Austrijski O1 objavio je papir iz kojeg proizlazi kako je kancelar Kurz upozoravao da se populacija treba više bojati smrti svojih bližnjih. Kurzov ured relativizirao je te izjave. Na sastanku na kojem su uz Kurza bili njegov vicenkancelar, ministri unutrašnjih poslova i zdravstva te više drugih javnih dužnosnika, kancelar se žalio kako ne osjeća dovoljni strah naroda, a specijalist tropske medicine Herwig Kollaritsch naglasio je kako ljudima treba naglasiti kako je covid fatalna bolest, ne obična gripa. Kollaritsch (nema veze s našim Kolarićem) citiro je na sastanku komunikaciju britanskih vlasti kad su se u devedesetima trebali obračunati s ospicama: „…ljudi trebaju biti uplašeni infekcijom i da će njihovi roditelji, bake i djedovi umrijeti. U drugu ruku, strah od nestašice… bit će im oduzet“
Opozicija u Austriji žestoko je reagirala na ove informacije.
Može li RH izbjeći takvu svjesnu manipulativnu ideologizaciju i politizaciju epidemioloških pitanja?