Probudio sam se u građanskom ratu. Svi protiv svih. Frendica je rekla da mjere nemaju smisla, osobito u kafićima.
- Kako ćeš staviti masku na lice kada ideš na WC? To nije realno, nema smisla - objašnjavala mi je teški motorički zadatak. Vjerojatno ponekad izađe iz WC-a i zaboravi spustiti suknju. I sigurno joj nikad nije bio problem s frajerom koji ne zakopča šlic na hlačama. Ili ne pere ruke. Užasno mrzimo Stožer zbog svake odluke. Lomimo se radi kafića i njihova radnog vremena. I onda se ne sjetimo pitati ih za terase i grijalice. Jer je to, jasno je, skupo. Ili ima neku cijenu. Ali onda dođemo na problem misa i religioznu odrednicu Stožera i malo popravimo poziciju na rang-listi naroda koji najbolje tumače stvari o kojima najmanje znaju.
Nešto kao da su svi na brzinu naučili epidemiologiju na online tečaju. Premijer i predsjednik isto su u ratu. Izgleda kao loš brak ili raspad dugogodišnjeg prijateljstva. U svakom slučaju ih nije pametno imati na istom tulumu. U sukobu su oko svega, počevši od virusa. Za predsjednika je to nevolja kao sa zapuštenim zubom, dok premijer, vjerojatno jer mu stižu računi za koronavirus, vidi stvar realnije. Puno ozbiljnije. Pa je itekako imalo smisla kada je rekao da svi zajedno prolazimo kroz pandemiju.
"Nestašnim, lakonskim ponašanjem možemo učiniti štetu sebi i svojim bližnjima", rekao je. Super, osim što se takav stav raspline kada bi to isto trebao tražiti i od Stožera, jednake i jasne kriterije preveniranja širenja zaraze. Plenković je neki dan, nastavljajući javnu prepirku, izjavio: "Ako on ovako nastavi, može dovesti do toga da se mnogi zapitaju kakva je uloga institucije predsjednika. Koja je agenda?", izgovorio je o Milanoviću i podsjetio na staru političku prijetnju o izboru predsjednika u parlamentu, Saboru.
Prilično je jasno kakva bi to katastrofa bila kada bi se u Saboru, u sličnom stranačkom sastavu kakav je danas, birao predsjednik Republike Hrvatske. Sada, kada je jasan izborni problem Bosne i Hercegovine, prilično je lako uočiti i da bi Zoran Milanović bio posljednji predsjednički primjerak izvan HDZ-a. Nije da predsjednik sada ima neku veliku ulogu, jer su mu ovlasti simbolične, i nije da ih, poučeni predajom o načinu vladanja Franje Tuđmana, treba proširivati, ali vrijedi uočiti da bi to bilo dosta pogubno.
Predsjednik bi, naime, bio čovjek najbrojnije stranke. Sve za što bi premijeru trebala podrška, vojne odluke, tajne službe, imenovanja veleposlanika i slične stvari, predsjednik bi po starim stranačkim vezama odobrio. Eto nas u sustavu vladanja Ruske Federacije, iako je to možda njima dobro. I nikada se više ne bi čulo za plamenog jazavca ili 54-godišnjeg šmrkavca. A to je osobita šteta i nelagoda za sve koji moraju slušati njihov dijalog. No, puno gore, to je opasna ideja za građane. Jednostavno, nema tog jamstva za bilo koga na funkciji, niti tog božanstva koje će vladati, a da neće zloupotrijebiti svoj položaj. Nema protumjere za ljudsku grešku, nesavršenost karaktera, smetnju u radu procesora. Moć radi protiv svakog lidera. Čak i Harryja Pottera.
Zato demokracije imaju sustave kontrole, od institucionalnih koje nikada nisu u rukama iste političke opcije kao i vlast, do same javnosti. Predsjednik i premijer nemaju zadaću jedan drugome smetati, ali obaveze njihove suradnje na važnim pitanjima postoje kako ni jedna odluka ne bi bila donesena bez dodatne kontrole. I nije to učinjeno radi ograničavanja ega jednoga ili drugoga, nego radi sloboda ljudi. S time se ne igra.