StoryEditor
‘PREMIJERKA‘

Pročitali smo memoare Jadranke Kosor: Najveći dobitak knjige je ujedno i njezina najveća mana

Kosor nam otkriva nepoznate detalje šokantne ostavke premijera Ive Sanadera u srpnju 2009. Ali, ne otkriva nam ono najvažnije

To je knjiga o tome što znači uspjeti u Hrvatskoj: svi ti se dive, obasipaju te komplimentima, ulaguju ti se i lažu. Sutradan te već ne poznaju, prave se da ih je netko upravo nazvao iako im se ekran mobitela izdajnički crni. To je priča o tome što znači uspjeti kao žena u Hrvatskoj: doma te ismijavaju zbog torbice i salate od krumpira, a pohvale primaš od Angele Merkel i Baracka Obame.

Jer ti je uspjelo ono što tvojim uvaženim prethodnicima i nasljednicima nije: odblokirati preko svake mjere oduljene pregovore s EU, udobrovoljiti Slovence da odustanu od blokade, uvjeriti hladnog i sumnjičavog Sergea Brammertza da nikakvih skrivenih topničkih dnevnika iz Oluje nema i da bi bio red da nas Haag napokon pusti na miru.

No, u Hrvatskoj to, naravno, nije tema, niti je preokret koji nam je napokon otvorio vrata EU dovoljan razlog da bi te netko cijenio i pamtio. A to što si žena, dovoljno je da bi ti se rugali i pakosno te ismijavali.

Prva hrvatska premijerka Jadranka Kosor napisala je autobiografsku knjigu “Premijerka: zapisci one koja nije htjela biti zapisničarka”, koja je ovih dana izašla u izdanju Naklade Ljevak. Knjiga Jadranke Kosor čita se na više razina i može biti zanimljiva mnogima koje zanima politička povijest posljednjih dvadeset godina i žele saznati više o funkcioniranju najveće i najvažnije stranke.

No, vjerojatno je još važnija kao nesvakidašnje iskrena autobiografska ženska priča, kao rijetko otvoren i gorak iskaz o tome kako to izgleda biti žena u politici. Za mnoge su žene tek ukras demokracije, piše Jadranka Kosor: a i mnoge žene u politici dragovoljno pristaju na to.

Prva hrvatska premijerka piše da knjigu posvećuje djevojčicama, “osobito onima koje se boje”. Djevojčicama željnima ljubavi, koje rastu okružene predrasudama. Jako je važno da ne pristanete biti zapisničarke, ističe, ni male od kužine koje se šutke klanjaju ili uklanjaju. Da budete samo ono što želite i od snova ne odustajete, pa ni onda ako želite biti premijerke.

image
Mlada Jadranka Kosor pere rublje na pumpi u blizini bakine kuće u Lipiku. Djetinjstvo je provela s bakom, živeći skromno, na rubu siromaštva
Damir Krajač/Cropix

Djevojčica iz Lipika

Kosor u knjizi opisuje put djevojčice iz siromašne obitelji u Lipiku do šefice Vlade i najjače stranke, opisujući model po kojem se kod nas utuvljuje djevojčicama da zauvijek ostanu drugotne i manje vrijedne. Od početka do kraja sve debelo začinjeno omalovažavanjem, seksizmom i mizoginijom.

Iako se njezin uspon čini strelovit, riječ je o dva desetljeća u politici. Predsjednik Tuđman ju je zapazio u Vlaku slobode koji je nakon Oluje 1995. vozio prema Kninu, uskoro je popularnu novinarku koja je vodila radijsku emisiju s prognanicima pozvao da bude potpredsjednica HDZ-a. Postala je premijerka i predsjednica stranke na poziv Ive Sanadera, nakon njegove šokantne ostavke u srpnju 2009. Tada je počeo njezin pad, piše Jadranka Kosor.

Nije im bilo dovoljno da je smijene, izbacili su je iz stranke jer je odbila poslušati savjet: ili se pokori ili se ukloni, kako joj je to dobrodušno sugerirao neimenovani stranački patrijarh. Da primijeni najjednostavniju formulu za preživljavanje u politici, pogne glavu pred onima “o kojima misli sve najgore”. No, njoj je to bilo odvratno, odbila je podržati kandidaturu Tomislava Karamarka, pa su ju uklonili mračni ljudi mračnog imena. Protiv njezina izbacivanja iz HDZ-a bila su samo dvojica, piše Kosor: Davor Stier i Drago Prgomet.

S političkom smjenom preko noći je izbrisana: više je nisu pozivali ni na godišnje proslave HRT-a, gdje je godinama radila, iako sve druge dobitnike nagrade za životno djelo “Ivan Šibl” redovito pozivaju.

Kao politička novinarka rubno sam pratila karijeru Jadranke Kosor kao ministrice i premijerke, sjećam je se devedesetih iz novinarske sobe u Saboru, dok je izvještavala za Hrvatski radio. Većine događaja koje opisuje sjećam se, ali ova knjiga daje širi kontekst koji omogućava čitatelju da ih razumije drugačije ili potpunije.

Dobro je napisana, sa znatno više literarne dubine nego što biste to očekivali od političke publicistike, posebno u prvom dijelu, gdje Kosor opisuje djetinjstvo, studij u Zagrebu i ljude koji su joj bili bliski. Dio toga smo znali, poput priče o hladnom, okrutno odsutnom ocu, ali ne sve: bivša premijerka hrabro razotkriva jednu žensku povijest punu obiteljskog i drugog nasilja. To je povijest žena koje su bježale od nasilnika po sličnom ili identičnom obrascu, odbijajući biti žrtve, te su u želji za slobodom i uvažavanjem većinu života provele same.

image
zajednička fotografija majke i kćeri
Damir Krajač/Cropix

Modrice i posjekotine

Obilježilo ju je odrastanje bez oca, u vrijeme kad je bilo vrlo neobično da se žena razvede od supruga samo zato što je mlati. Možda još više od nedostatka očeve ljubavi, obilježila ju je osuda jedne male, zatvorene, zagušljive zajednice koja takve djevojčice posebno žigoše i tjera ih da stalno nose nevidljivi teret.

Da se vječno nekom dokazuju i ispričavaju.

Siromaštvo njezina djetinjstva danas je jedva predočivo, poput detalja o baki i unuci koje ustaju u zoru da bi na česmi u dvorištu oprale rublje iz sobe koju iznajmljuju da bi preživjele, tako da sve bude oprano do šest ujutro, ili o majci nastavnici koja satima pješači do škole u zabačenom selu na brdu, o propaloj grofici lica narumenjenog krep-papirom koja dolazi u posjet uvijek u vrijeme ručka jer bi inače valjda umrla od gladi.

Priče nisu kronološki nabacane, one služe da bismo razumjeli kako se formirala osoba koja je vrlo ozbiljno shvatila svoj posao ministrice branitelja i kasnije posao premijerke.

image
Na maturalnom plesu
Damir Krajač/Cropix

Onako kako se danas pišu ozbiljne autobiografije, Jadranka Kosor ne prešućuje ne baš tako lijepe i bolne stvari koje su je možda presudno oblikovale buduću političarku: od nasilnog oca i očuha do vlastitih neugodnih iskustava s prvim i drugim brakom po sličnom obrascu. Onako kako se vani pišu ozbiljne autobiografije, Jadranka Kosor nam prenosi mrežu modrica i ozbiljnih posjekotina kako ih je stjecala od najranije dobi, one koje su obilježile djevojčicu koja je u zadrto patrijarhalnoj sredini odrastala bez oca i one zajedničke većini žena, koje oblikuju žensko iskustvo tako da se vječno osjećaju nesigurne, nedovoljno dobre i spremne na sve kako bi iskamčile malo ljubavi i priznanja.

image
Sa sinom u prvom obiteljskom automobilu
Damir Krajac/Cropix

Majka je opisana kao lakomislena i nezrela, rodila ju je jedva punoljetna i ostavila baki, s kojom je živjela prvih sedam godina. Žudjela je za majkom, i za ocem, tako da je nastavila glumiti ulogu dobre kćeri i kad ju je majka dovela u kuću antipatičnog neznanca tražeći da ga zove ocem. Imala je osam godina kad joj je ubio voljenu kujicu; tada je odlučila da više nikada neće progovoriti s njim. “Mamu je mučki, u tišini, tukao u njihovoj sobi, ona je poniženja skrivala od bake i mene, a moj je prezir prema njemu rastao kako sam i ja rasla i širio se na mamu, kojoj nisam mogla oprostiti što živi s takvom ništarijom trpeći sve ono što je meni bilo i strano i odvratno”, piše.

Imala je 15 godina kad se dogodilo da je mama otišla na neki seminar, a baka otputovala sinu u Zagorje. “Iz sna me probudila njegova ruka na bedrima. Legao je pokraj mene, počeo me dirati i šapćući moliti da mu sve oprostim.” Istrčala je u spavaćici iz kuće, bosonoga otrčala susjedima. “Ništa im nisam govorila, oni me ništa nisu pitali i samo sam ujutro mami i baki poslala brzojav da se obje hitno vrate kući.” Kad su se vratile, nije im ništa objašnjavala, niti su one tražile objašnjenja. “Samo sam rekla da on mora zauvijek otići iz naših života ili ću zauvijek iz njihovih života otići ja.” Mama je neutješno plakala, baka je shvatila, ali je šutjela, kao i inače.

“Očuh je došao kući, počela je svađa, mama je glupo njega pitala što se dogodilo, on ju je pljusnuo, a ja sam izvukla najveći kuhinjski nož iz ladice.” Rekla mu je da smjesta ode. “Pokušao mi je oteti nož, ali je priskočila baka s drugim nožem i on je, smijući se glasno, izišao.” Nije se vratio, ispostavilo se da je dulje bio u ljubavnoj vezi s drugom ženom jer mu se ubrzo rodio sin. Mama je pala u depresiju. “Nebrojeno puta mama me plačući molila iz kreveta da ga vratim, da ga idem moliti da opet bude njezin”, piše autorica.

Zašto je to učinio?

Odlična učenica, nagrađivana novinarka, političarka: svuda je tražila ljubav i podršku koja joj je nedostajala. Njezina je majka nekritički birala partnere, ona političke suradnike. Kosor danas sebi predbacuje što je nedovoljno ozbiljno shvatila savjet Branka Mikše, tadašnjeg gradonačelnika Zagreba, kojeg je Tuđman zamolio da joj kao novoj političarki objasni što se od nje očekuje. Sve ćeš ti to lako, rekao joj je Mikša nakon serije viceva. “Samo zapamti: čuvaj se stranačkih prijatelja.”

Možda je najveći dobitak ove knjige ujedno njezina najveća mana: Jadranka Kosor nam otkriva nepoznate detalje šokantne ostavke premijera Ive Sanadera u srpnju 2009. Ali, ne otkriva nam ono najvažnije: zašto? Zašto je to učinio? Toliko je bila zapanjena da ga se to nije sjetila pitati.

image
s drugim suprugom, Ivom Škopljancem, i sinom na odmoru
Damir Krajac/Cropix

Sa Sanaderom je dijelila skučenu sobicu u Saboru, nonšalantno joj je predložio da mu pomogne pisati program kad se odlučio kandidirati za predsjednika stranke protiv Ivića Pašalića. Jadranka Kosor bila je kandidatkinja za potpredsjednicu, a protukandidatkinja joj je bila Ljerka Mintas-Hodak. Kosor ovdje prvi put piše o toj ljetnoj noći 2009., kako ju je Sanader izvukao iz kreveta i natjerao da dođe k njemu doma. Tamo ju je ponudio finim vinom i ležerno joj objavio da podnosi ostavku. I njegova supruga bila je prisutna, smijala se kao najsretnija osoba na svijetu.

image
Franjo Tuđman i Jadranka Kosor
 
Damir Krajač/Cropix

Ha, a zašto? Zašto je to učinio?

Puno toga autorica daje tek u aluzijama ili prepričava događaje ne navodeći imena. Je li Vladimir Šeks taj stranački patrijarh koji je lažno navodio ljubomornu suprugu da misli kako mu je Kosor ljubavnica? Kad se glasno pobunila, taj se uskoro razveo i oženio dugogodišnjom ljubavnicom. I, općenito, zašto je Šeksa tako malo? Zar uistinu nije mogla više ni o Karamarku, Plenkoviću? Jadranka Kosor u ovoj knjizi je napisala puno, a još je više toga prešutjela. Čekamo iduću ili barem dopunjeno izdanje.


Ivo Sanader
Rekao mi je da odlazi iz politike. On i njegova žena nutkali su me vinom, opušteni, relaksirani

image
Jadranka Kosor i Ivo Sanader
 
Damjan Tadić/Cropix

Bio je kraj lipnja kad me Ivo Sanader pozvao sebi kući, piše Jadranka Kosor. Već je bilo kasno, otuširala se i skinula šminku, ali on je inzistirao da odmah dođe. “Važno je.” Dočekao ju je sa suprugom, dobre volje, opušten, u polumraku. “Divna ljetna večer, mir, prijateljska atmosfera, njih dvoje nasmijani i ljubazni. Otvorio je bocu nekog finog vina, baš kao svaki dobar domaćin, zavalio se u fotelju, zapalio cigaru i ubrzo mi jednostavnim riječima najavio napuštanje funkcije predsjednika stranke i Vlade, mirno i ležerno, kao da govori o ugodnoj ljetnoj noći”, prenosi Jadranka Kosor. Mislila je, OK, priprema se za predsjedničku kandidaturu, o čemu se nagađalo.

Par dana prije naslutila je nešto: na proslavi obljetnice HDZ-a na Jarunu, nakon što je Sanader odletio za Bruxelles, rekla je Vladimiru Šeksu, tadašnjem potpredsjedniku HDZ-a i Sabora, da je Sanaderov govor toga dana bio nekako drugačiji, da ju je nešto presjeklo dok je govorio, jer je to bio govor osobe koja se oprašta. Pa je rekla Sanaderu te noći da će, ako je to odlučio, sigurno pobijediti. Ali ne. Ponovio joj je da odlazi. I da će nju predložiti za predsjednicu stranke i Vlade. “Zanijemila sam. On se smješkao pomalo šeretski, smješkala se i njegova supruga.

Nutkali su me vinom, opušteni, relaksirani, kao ljudi koji su upravo skinuli veliki teret s leđa, donijeli dobru odluku, saznali dobru vijest, okrenuli novu stranicu u životu.” Računala je da će se predomisliti. Ne, moja je odluka konačna, mirno je ponovio. “Znala sam, jer rijetko sam ga zaista vidjela tako mirnog, sigurnog i opuštenog, da je to zaista neka konačna odluka oko koje više neće biti rasprave.”


Zoran Milanović
Svašta mi je radio, ali na kraju je bio među rijetkima koji se pokazao kao čovjek

image
Jadranka Kosor i Zoran Milanović
Boris Kovačev/Cropix

Za Zorana Milanovića piše da ju je kao šef oporbe napadao i kritizirao od prve sekunde izbora za premijerku. “Iz svega što je o meni u to doba govorio nekako je kuljao prijezir i podsmijeh, ali često i bezobzirno ponižavanje.” Dotad su imali vrlo površne odnose. No 2010. je postalo jasno da mora s njim ozbiljno razgovarati, jer bez podrške oporbe ne može mijenjati Ustav: u pregovorima s EU došlo je na red jačanje neovisnosti pravosudnih i drugih institucija poput Hrvatske narodne banke, a to je zahtijevalo promjenu Ustava. “I tako su počeli povijesni pregovori o prvoj kavi sa šefom oporbe”, piše Jadranka Kosor. Na sve načine mu je upućivala pozive, javno i tajno, a on bi osorno odgovarao da tko je ona, i zašto bi on uopće pio kavu s njom. Primila ga je u malom salonu u Vladi.

“Stropoštao se u fotelju nakon rukovanja, bili smo si na vi, bio je neraspoložen i nekako rezigniran, a svakako nezainteresiran za sve što sam ja imala za reći.” Izgledalo je kao da jedva čeka zalupiti vratima i otići. No onda se dogodio prijelomni trenutak: kad je došao konobar, Milanović je naručio espresso. “Ja sam rekla da uz espresso meni donesu i vrčić s toplim mlijekom kako bih poslije sama mogla dodati dvije-tri kapi u kavu.” Milanović ju je pogledao, pijete li vi to kavu s mlijekom? U načinu na koji me pitao slutila sam da mu se nešto jako nije svidjelo, piše tadašnja premijerka. Kad je potvrdila da rado dodaje dvije-tri kapi mlijeka u kavu, vidjela je da je naglo pala u njegovim očima.

Pokušala mu je objasniti zašto pije kavu s malo mlijeka, no onda je Milanović krenuo naširoko objašnjavati sve o štetnosti te kombinacije. I tako je led probijen. “Budući da mi je trebala njegova suglasnost za promjenu Ustava, bila sam spremna priznati sve svoje grijehe s kavom, složiti se sa svakim detaljem njegove teorije, samo da bismo došli do početka pregovora o ustavnim promjenama”, piše Kosor. A onda mu je ponudila neku staru orahovaču, koju je davno dobila od jedne braniteljske zadruge. “Nazdravili smo, prešli na ti i ja sam odahnula.” Kad je završio njihov prvi službeni sastanak, Zoran Milanović je dao izjavu novinarima na Markovu trgu. Pitali su ga kako je bilo na kavi s premijerkom, a on im je odgovorio da su pili čaj. No na kraju je s prgavim Milanovićem završila u boljim odnosima nego s velikom većinom svojih bivših stranačkih drugova.

“Prošlo je vrijeme i premijer Milanović je u nekoj prilici u Saboru rekao da sam bila dobra premijerka i da mu je žao što me ponekad prežestoko kritizirao. Zvao bi me od vremena do vremena na kavu, mogla sam piti i s mlijekom i bez mlijeka, a ususret parlamentarnim izborima 2015. ponudio mi je, kao nezavisnoj kandidatkinji, mjesto na njegovim listama. Bile su to zaista džentlmenske ponude koje ja nisam mogla prihvatiti, ali mi je bilo drago čuti ih. I zbog sebe i zbog toga što je Zoran pokazao puno više empatije i prijateljstva no što bi se ikad iz njegovih javnih nastupa moglo naslutiti.” U međuvremenu je Milanović postao predsjednik države, došla je korona i u koroni potres u Zagrebu. Bilo mi je teško s majkom izići na ulicu, piše Kosor, u stanu su se pojavila manja oštećenja, o tome je pisala na Twitteru. “Predsjednik RH Zoran Milanović me nazvao i pitao kako sam i trebam li pomoć. Od mojih kolega iz aktualne Vlade, od kojih sam neke upisala u stranku i otvorila im širom politička vrata, nitko se nije javio i nitko me nije pitao kako sam.”
 

Davor Ivo Stier
Okrenuo mi je leđa, ali barem me je gledao u oči. I bio protiv mog izbacivanja iz HDZ-a

Davora Stiera Jadranka Kosor ističe kao jednog od prvih koji su joj javno okrenuli leđa. Odmah nakon poraza na izborima 4. prosinca 2011. krenulo je okretanje kaputa. “Neki su to radili otvoreno i nadmoćno, sprdajući se javno svemu što sam radila, a drugi su to čini tajno i krajnje prijetvorno, lažući mi u lice i varajući me.” Stier ju je zapanjio intervjuom pod naslovom “HDZ-u je potrebna demokršćanska revolucija, ali ne s Jadrankom Kosor”. Zašto mi to nisi rekao prije nekoliko mjeseci, ili bar onda kad sam sastavljala liste za izbore? Jer stavila ga je dovoljno visoko da uđe u Sabor, iako su to mnogi napadali. Njegova izdaja pogodila ju je jer je u Vladi bio jedan od njezinih najbližih suradnika, koji je kao savjetnik za vanjsku politiku uživao njeno posebno povjerenje. Nije joj odgovorio, ali bar ju je gledao u oči. Drago Prgomet i on jedini su se usprotivili njenom izbacivanju iz HDZ-a.


Tomislav Karamarko
Nijednom me nije pogledao, gledao je u vrh svojih cipela

Kad je postalo jasno da na saboru HDZ-a 20. svibnja 2012. u drugi krug idu Milan Kujundžić i Tomislav Karamarko, preko posrednika stigla joj je Karamarkova poruka da ga podrži za drugi krug pa onda u stranci može birati što hoće. Tekliču je odgovorila da očekuje da Karamarko sam dođe da razgovaraju, ali nije došao. Stigao je i dr. Kujundžić, pitao uljudno za potporu u drugom krugu, rekla sam da može, ali neka prije toga ode za govornicu i kaže delegatima kako nije istina ono što je govorio da sam bila u Pokretu za Jugoslaviju. “Jooj”, rekao je, “pa ne mogu ja to”. Tako nije podržala nikoga.

Tomislava Karamarka opisuje kao najšutljiviju, najzatvoreniju, ali i najbezličniju osobu u Vladi koju je vodila. On je bio čovjek koji gotovo nikada i ništa nije govorio. Iako je tada bio nestranački ministar policije, zvala ga je na važne sastanke Predsjedništva HDZ-a, ali je Karamarko to odbijao. Nakon Karamarkova preuzimanja stranke mi smo se, piše Jadranka Kosor, na njegovo inzistiranje našli samo jednom u Saboru jer smo oboje bili zastupnici, a on je bio na listi za Sabor zato što ga je ona stavila tamo. “Došao je k meni, u tom sam trenutku još bila potpredsjednica Sabora, ali su me odmah nakon tog razgovora smijenili, sjeo bez osobitog pozdrava na stolac, a ne u fotelju, i nije me nijednom pogledao.”. Pitala ga je što planira s njom, bivšom predsjednicom stranke i bivšom premijerkom.

“Šutio je, a ja sam ponavljala teška i dosadna mu pitanja, promatrajući kako cijelo to vrijeme gleda u pod ili u vrhove svojih cipela.” I nije to bilo ništa osobito neuobičajeno, piše Kosor, jer je Karamarko i inače tako komunicirao kad je uopće komunicirao, a to je bilo jako rijetko. Odjednom je ustao: “Ne znam što bih ti rekao, rekao je bezizražajno ni ne pogledavši me”. I nestao. “Bilo mi je tek tada potpuno jasno da mi se od toga trenutka u HDZ-u i simbolično i stvarno zatvaraju sva vrata te da je to konačni kraj bilo kakve komunikacije s bilo kim, što će se možda samo neko vrijeme skrivati od očiju javnosti jer ni moja stranka nije znala što bi mi rekla”. I njega je, kao i Plenkovića, ona upisala u HDZ. Pozvala je novinare da zabilježe kako mu predaje iskaznicu HDZ-a dok se on smeteno smijuljio, uvijek iznova sklanjajući pogled.


Andrej Plenković
Svaka kava sa mnom mogla mu je ugroziti nepredovanje. Nije mi se javljao

O Andreju Plenkoviću prva premijerka piše s blagom gorčinom. “Nije mi se javljao ni Andrej Plenković, kojeg sam upisala u stranku 2011. jer je htio u Sabor, a ja nisam htjela stavljati nestranačke ljude na liste za Hrvatski sabor pa sam ga onda, kao relativno mladog, proeuropski orijentiranog političara, predložila za kandidata za zamjenika na unutarstranačkim izborima u stranci. Zajedno smo prošli unutarstranačko natjecanje, razgovarali s mnogim izaslanicima za sabor stranke, proputovali Hrvatsku i na kraju se suočili s porazom od Karamarka i njegovih. Plenković je ostao uzoran novi član HDZ-a, a ja sam proglašena lošom starom članicom stranke pa je njemu svako druženje ili svaka kava sa mnom mogla utjecati na karijeru i napredovanje.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. srpanj 2020 20:35