Odluku da ide u samostan donijela je nakon što je osjetila poziv, a mlada i zgodna časna tih je godina izazivala pažnju dok je vozila auto rimskim ulicama. Susret sa svećenikom don Pjerinom bio je presudan da se posveti borbi protiv droge, iako je sanjala da će psihološki pomagati ženama oboljelim od raka.
Na poziv Gorana Granića u vrijeme lijeve Račanove Vlade bila je na čelu Ureda za droge, a Ivo Sanader joj je nudio mjesto u Saboru. Svagdje gdje se našla, zatekla je krš i lom, započinjala iz početka i odlazila kad bi shvatila da je svoju misiju ispunila. Iako se vratila svjetovnom životu, Crkva je izuzetno cijeni, a požeški biskup Škvorčević često za njene ‘štićenike’, mladiće i djevojke uvučene u pakao droge, donira brašno, ulje, građevinski materijal. Ne samo za ovisnike o drogi nego i za one koji su ovisnici o kockanju.
Radila je kod Jure Radića u IGH kao direktorica za ljudske potencijale, ali nije željela davati otkaze. Obožava životinje i svog ljubimca, belgijskog ovčara kojeg je dobila na dar, a oni koji je dobro znaju tvrde da je izuzetno topla, neposredna, ali i vrlo vješta kad treba prikupiti sredstva za humanitarni rad.
Dovoljno i za film!
Sada je jedna od triju žena u Vladi Tima Oreškovića, Bernardica Juretić koja baš i ne voli kad joj se kaže Bernarda.
“Nastavit ću u duhu svog dosadašnjeg rada i borit ću se za Hrvatsku kao socijalnu državu. Uostalom i sam premijer Orešković rekao je da mu je to jedan od prioriteta”, kaže Bernardica Juretić nakon izbora. Prvi radni dan, u subotu, odmah nakon burne saborske noći, provela je na sjednici Vlade, a s poslom u ministarstvu počet će praktički odmah.
“Zalagat ću se za pravednost socijalno ugroženih skupina jer dobro poznajem marginalizirane i obespravljene. Nastojat ću se boriti za dignitet obitelji”, govori nova ministrica. Kako je izbor pao na nju nije nam otkrila. Kaže: “Vjerujem da ću sa svojim suradnicima uspjeti uklopiti socijalnu politiku u ekonomsku politiku nove Vlade.”
O magistrici psihologije koja se zaredila u dvadeset i prvoj godini, a iz samostana otišla šest godina poslije, mnogo se u Hrvatskoj zna. Rijetko je koja životna priča toliko zanimljiva za novine, ali i za novinare, prema kojima je uvijek susretljiva. Bilo je krajnje iznenađenje kada se njeno ime našlo na popisu ministara. Sve je dogovoreno u tišini i diskreciji, a mnogi njoj bliski suradnici potvrdili su nam da ni sami nisu znali što će se dogoditi. Bernardica je prošla onu pomalo neuobičajenu proceduru predlaganja i dogovaranja HDZ-a i Mosta, s blagoslovom Tima Oreškovića, a da ništa nije procurilo u javnost.
“Ako bih vam najkraće opisao Bernardicu, onda bi to bilo da je svjetska žena, po mnogočemu ispred svog vremena. Puno je vidjela, proputovala, ima životno iskustvo, a s druge strane je vrlo pristupačna u komunikaciji. Teško ju je pratiti, jer uvijek ima nove i nove ideje”, rekao nam je jedan od njenih suradnika, striktno naglasivši da ne želi redati komplimente. “Znate, ona je zapravo jednostavna žena.”
Vozački u Rimu
U samostan je Bernardica otišla nakon što je završila srednju medicinsku školu. Zavjete je položila s 21 godinu, potom je radila u njemačkom gradiću Freyungu kao medicinska sestra. Potom su je poglavari poslali na studij psihologije u Rim. Rim je Bernardica upoznala u vrijeme kad je ‘osjetila poziv’, a sama zna reći da joj je nemoguće svjetovno objasniti poziv koji je osjetila za odlazak u samostan. Taj inspirativni Vječni Grad dobro je upoznala, položila je tamo vozački ispit i pohađala Salezijansko papinsko sveučilište, koje je tako nazvao papa Pavao VI. Sveučilište je promoviralo Družbu sv. Ivan Bosco pa se u Rimu studira teologija, kanonsko pravo, kršćanska i klasična književnost, društvene komunikacije, psihologija. Kao mala željela je biti krojačica, a poslije medicinska sestra, a završila je u samostanu kao časna sestra. U samostanu se nikad nije osjećala ugroženo, nastavila je sa svojom misijom, a poglavarice joj nisu radile probleme.
Roditelji nisu odobravali da ide u samostan, otac je prijetio i da će je se odreći jer nisu htjeli da ide od kuće. Nije ju spriječilo da sa 18 godina, nakon završene srednje škole, postane časna. Tada je za uzor imala sv. Franju, kojeg se otac odrekao. Tako da joj se baš svidjela ideja da se i nje otac odrekne po njezinu uzoru sv. Franji!
Svidio joj se red ančela, pogotovo život Marije Crucifixe di Rosa. Kršteno ime joj je bilo Paola di Rosa, ali je uzela ime Marija od Raspetoga. Bila je iz grofovske obitelji iz Brescie. Bernardicu je fascinirala snaga 17-godišnje djevojke početkom 19. stoljeća. Vodila je očevu industriju lana, svilane, radila s tvorničkim djevojkama, organizirala duhovne obnove, brinula se o prostitutkama, odlazila na ratište, brinula se za ranjenika, nadvladavala koleru. S prijateljicama je osnovala pobožno udruženje, a poslije i redovničko društvo. Temeljni posao joj je bio rad s bolesnicima, i to je ostalo do danas obilježje reda ančela. U Italiji su najpoznatije po bolnicama, ali imaju i staračke domove, vrtiće. Prve su u Europi osnovale u Rimu i kuću za oboljele od AIDS-a. Imaju kliniku za terminalne bolesnike, a ančele su radile u misijama, primjerice u Brazilu. To se i Bernardici svidjelo, a poslije je uspjela doći do Brazila i u misiji proslaviti jedan rođendan.
Magistrirala je na temu AIDS-a, a kako u vrijeme njezina studiranja o tome nije bilo literature, morala je raditi s oboljelima u tada prvoj takvoj kući za oboljele u Italiji, jednoj od prvih u Europi. Završila je i tečaj edukacije pri talijanskom Caritasu za rad s oboljelima od AIDS-a. Poslije je govorila kako joj je to bilo lijepo, ali teško iskustvo, ljudski i profesionalno.
Atraktivna pojava
Za Bernardicu bit će izuzetno važan susret s don Pierinom Gelminijem koji je veći dio svog života posvetio brizi o ovisnicima. Vodio je nekoliko kuća u samom Rimu, nakon čega je utemeljio Zajednicu koja se proširila i u španjolskoj, Kanadi, na Tajlandu, Brazilu, Americi, Sloveniji. Procedura je bila takva da je i Bernardica morala proći sve što prolaze i ovisnici i na taj se način upoznala s radom svećenika koji će poslije imati izuzetno zanimljiv, ali i kontroverzan život.
Početkom 90-ih Bernardica je u odori radila s narkomanima. Bila je neobična, atraktivna pojava jer su redovnice uglavnom bile u sakristijama. A kako je imala samo 27 godina kad je s njima krenula borbu, mnogi su se zapitali “što će nama ta balavica sada soliti pamet, što ona zna”! Kao takva lako je pridobila medijsku pozornost i do danas je nerijetko oslovljavaju kao “sestru Bernardicu”.
Nakon studija i povratka u Hrvatsku, krajem 90-ih, odlučila je da će se posvetiti humanitarnom radu i skinuti odoru. Tih 90-ih, kako je počela agresija na Hrvatsku, sve veći problem predstavljala je i droga, a Bernardica se vratila u Split. Imala je na brizi ovisnike i volontere koji su joj pomagali samo entuzijazmom, za njih je trebalo osigurati sve, od odjeće, obuće, hrane... Već je tada pokazala izuzetne organizacijske sposobnosti, a veliku pomoć pružila joj je saborska zastupnica, pokojna Vera Stanić.
“Sjećam se tih vremena kad je gospođa Bernardica pokazala nevjerojatnu vještinu u organizaciji humanitarnog rada. Svi su kukali, a ona je radila”, kaže jedna njena prijateljica koja se sjeća s kojim je entuzijazmom pokrenula aktivnosti u Cisti kraj Splita i Ivanovcu kraj Okučana. Tamo je osnovana mješovita komuna, u kojoj su mladići i djevojke, što je i svojevrsni eksperiment.
Kad je Goran Granić, potpredsjednik u Vladi Ivice Račana predložio da Bernardica Juretić bude na čelu Vladina ureda za droge, nitko nije imao ništa protiv tog pomalo neobičnog prijedloga. Bivša časna sestra vodi državno tijelo u vladi ljevičara. Kao i kod svakog izazova uložila je veliku energiju da se nešto pokrene, ali su tu uvijek bili neki zidovi, prepreke, neshvaćanja.
“Ona je takva da nikad ne želi govoriti o razlozima zašto je nešto odlučila baš ‘tako i tako’. Nije tako željela govoriti ni zbog čega je napustila svoju misiju u Crkvi, kao ni zbog čega je otišla iz državne službe. Naprosto kaže da kao i u svakom poslu uvijek ima nečeg s čim se ne slažete.”
Odbila Sanadera
Zaposleni u Vladinu uredu pamte je po tome što se brinula da kompenzira niske plaće koje su imali, na jedan, za naše prilike, sasvim neuobičajen način. Nije svojim suradnicima mogla povisiti plaću, ali im je omogućila da se stručno usavršavaju, da koriste europska sredstva i upoznaju se s iskustvima drugih. Jedna njena suradnica govori mi da Bernardica Juretić ne voli hijerarhiju, ona je sa svim suradnicima uvijek podjednako dobra i jako joj je stalo da su ljudi zadovoljni uvjetima na poslu. “Ako nekog financijski nije mogla adekvatno nagraditi, zbog sustava koji je vladao, onda je uvijek tražila način da to nekako učini i pravedno raspodijeli ono čim je raspolagala.”
Tih godina živjela je u Kukuljevićevoj ulici u Zagrebu, a bivšeg premijera Ivu Sanadera odbila je kad joj je predložio da je stavi na listu HDZ-a za Sabor. Donijela je i odluku da ode iz Ureda, svjesna da više od onoga što je napravila nije moguće realizirati. Tražila je više ovlasti da samostalno odlučuje, ali... Uvijek ono, za Hrvatsku tako karakteristično “ali”!
“Bernardica uvijek ima ideje i kad vidi da se one ne mogu provesti, odlazi. Teško ju je slijediti”, kaže naš sugovornik, koji se dobro sjeća i kako je prešla u moćni IGH dr. Jure Radića. Nadala se 3,5 godine da će ustrojiti službu ljudskih potencijala, a onda je kriza zakucala i na vrata IGH, pa je Jure Radić morao razmišljati i o otkazima. Nije ih željela davati, pogotovo ne ocjenjivati ljude na način tko će otići, tko ostati. Tako je napustila i IGH.
U javnosti je manje poznato da je Radić kao ministar obnovio terapijsku kuću Zajednice Susret u Ivanovcu.
Grad Zagreb dodijelio je Zajednici prostor koji je bio potpuno zapušten i Bernardica je i u toj obnovi pokazala organizacijske sposobnosti uredivši ga za današnje savjetovalište u kojem je Udruga koju vodi. Snalazila se na sve moguće načine, pronalazila sponzore, koristila poznanstva iz prijašnjeg života.
Govoriti o narkomaniji i mukama koje imaju mladi ljudi koji konzumiraju droge uvijek je krajnje delikatno jer se, s jedne strane, može protumačiti kao širenje panike, a istovremeno se iż godine u godinu pojavljuju nove sintetičke droge, svaka opasnija od one prethodne. Ni brojke nam ne idu u korist, raste broj ovisnika, a sama Bernardica naglašava da ljudi često nisu svjesni koje sve opasnosti vrebaju za mladiće i djevojke u Hrvatskoj. Opasne tvari mogu izazvati nepovratna oštećenja i utjecati na mozak, a ovisnici često dobivaju i psihijatarsku dijagnozu koja ih onda prati cijeli život.
Topla voda
Mnogo je dilema treba li ovisnike liječiti isključivo lijekovima, na čemu naravno inzistira farmaceutski lobi, ili psihosocijalni tretmani u zajednicama moraju imati veću ulogu. “Kod nas se uvijek otkriva topla voda”, znala je govoriti i naglašavala da je uspjela postići da terapijske zajednice uđu u sustav financiranja.
Sad će kao ministrica imati prilike mnogo toga promijeniti, a svi koji znaju Bernardicu Juretić tvrde da će biti uporna u obrani svojih stavova. “S njom neće biti kompromisa, vjerujte”, kažu njeni suradnici.
“Sigurni smo samo u to da će ministarstvo izgledati posve drukčije nego u vrijeme njene prethodnice, sada već bivše ministrice Opačić. A Milanka Opačić nije se pojavila ni kad je Zajednica Susret proslavila 20. obljetnicu od otvaranja prve hrvatske terapijske zajednice u Ivanovcu. Došli su mnogi političari, proslava je bila pod pokroviteljstvom bivšeg predsjednika Ive Josipovića, a nije došla gospođa Opačić ni itko od njenih suradnika. “Nerazumljivo nam je bilo zašto nekog nije poslala, niti nam se obratila bar pismom.”
Jedna od najbitnijih kvaliteta koja krasi novu ministricu, kako naglašavaju oni koji su s njom radili godinama, upravo je pravednost. A ta ljudska kvaliteta itekako će joj trebati za posao koji joj predstoji u podijeljenoj Hrvatskoj. “Bih li u svom životu nešto mijenjala? Ne bih. Kako sama nisam odlučila baviti se problemima narkomanije i pošasti droge, nego sam osjetila poziv odnekud iznutra, tako i dalje vjerujem da netko ima plan za mene i da ga sama djelomično ostvarujem.