Kad se prije 22 godine dragovoljno javio u Hrvatsku vojsku, profesor Ivan Hiti iz Sračinca kraj Varaždina čvrsto je vjerovao da se rat ne mora voditi samo puškom, već da se može voditi i dobiti i dobrim djelima.
Zbog toga je i usred najvećih sukoba odlučio organizirati spašavanje kulturnih dobara iz oštećene Vladičine crkve u Pakracu 1992. To njegovo dobro djelo međutim nije bilo dobro prihvaćeno u njegovom Varaždinu pa je godinama bio šikaniran i vrijeđan, a satisfakciju je doživio prije nekoliko dana kada ga je patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej u Beogradu odlikovao ordenom Svetog cara Konstantina.
Otac prošao Križni put
Profesor Ivan Hiti, porijeklom iz okolice Virovitice, koji u Varaždinu živi od 1971. godine, u Hrvatsku se vojsku dragovoljno javio 1991. U tom trenutku obavljao je dužnost pročelnika odjela za školstvo, kulturu, sport i tehničku kulturu tadašnje zajednice općine Varaždin, a prije toga je gotovo 20 godina predavao u srednjim školama. Među dragovoljcima iz Varaždina koji su se te godine prijavili bili su i brojni njegovi bivši učenici.
- Odlučio sam se prijaviti da se odužim ocu, hrvatskom domobranu koji je prošao Križni put, od čega se nikad nije oporavio. Iako sam se dragovoljno prijavio, prvo me nisu htjeli primiti u vojsku jer sam bio fakultetski obrazovan. Jednostavno su mi rekli da takve ne trebaju. Molio sam tada osobno pukovnika Jerzečića, koji je bio zapovjednik operativnog područja Bjelovar, da me primi i on mi je dao posao svog pomoćnika za informiranje i psihološko i promidžbeno djelovanje - prisjeća se Hiti.
Darovao 14.000 maraka
- Prije nego li sam se prijavio na dužnost, u varaždinskoj sam knjižnici kopirao izvatke iz ženevskih ratnih konvencija. Bio sam odlučan u namjeri da vojnike u 104. brigadi naučim pravilima ratovanja - objašnjava Hiti.
Nakon preuzimanja dužnosti u HV-u, Hiti se najviše posvetio brizi za mrtve i ranjene. Bolnica i Hitna služba u Bjelovaru bili su u potpunom rasulu pa je svoju osobnu štednju od oko 14 tisuća njemačkih maraka odlučio potrošiti za kupnju jednog vozila za bjelovarsku Hitnu pomoć, a svojim novcem kupovao je i hranu za izbjeglice.
- Smatrao sam da je moja dužnost pomoći iako se supruga hvatala za glavu i govorila mi da ćemo biti gladni. Od toga se do danas nisam financijski oporavio - ističe.
Početkom 1992. godine našao se u Pakracu kojeg su oslobodile hrvatske snage. Tamo je naišao na crkvu Srpske pravoslavne crkve. Vladičina crkva bila je razrušena, a knjige, slike i druge umjetnine bile su razbacane po dvorištu.
- Kao veliki ljubitelj umjetnosti i književnosti, nisam to mogao gledati. Sve te brojne umjetnine bile su razbacane posvuda, a po njima je padao snijeg. Cijelo vrijeme sam razmišljao o tome da kad uništiš neko umjetničko djelo, više ga nikad nitko neće moći stvoriti ponovno. To sam rekao i pukovniku Jerzečiću, no on je moju molbu da organiziramo akciju spašavanja kulturnih dobara iz Vladičine crkve odbio, pa sam odlučio organizirati privatnu akciju spašavanja - prisjeća se Hiti.
Koristeći se svojim vojnim činom, organizirao je nekoliko vojnih i civilnih vozila te pomoć dvojice djelatnika zagrebačke Nacionalne sveučilišne biblioteke.
- Najveći je problem bilo to što je crkva bila minirana i to od srpskih pobunjenika. Sve vrijeme padao je i snijeg tako da smo se morali jako žuriti da ne dođe do većih oštećenja umjetnina. Akcija je zato trajala dva dana. Istodobno smo spašavali i knjige iz pakračke knjižnice - ističe.
Sve prevezeno u NSB
Kulturna dobra iz crkve u Pakracu prevezena su u Nacionalnu sveučilišnu knjižnicu u Zagrebu gdje su i danas pohranjena. No, kad je obavijestio svog nadređenog, pukovnika Jerzečića, o svojoj akciji, Hiti nije naišao na pozitivni komentar te se nakon toga vratio u Varaždin.
- Jerzečić mi je rekao da on s budalom koja ne nosi oružje i brine se samo o ranjenima i umjetninama ne želi imati posla. Ali nije to ništa prema onom što sam doživio po povratku u Varaždin - prisjeća se.
- Kad sam stigao u Varaždin, javio sam se svom bivšem učeniku, tada generalu Ivanu Koradeu, koji me izbacio iz vojske. Odlučio sam se zato vratiti na svoj posao u općinu, ali i tamo sam dobio otkaz. Rekli su mi da sam “popušio srpski k....” i da zato neću nikad dobiti posao u Varaždinu. Tako je i bilo. Sljedećih 16 godina do mirovine nisam se mogao nigdje zaposliti iako sam završio dva fakulteta, strojarstvo i pedagogiju - ističe.
Kasnije je od predsjednika Franje Tuđmana dobio i Spomenicu Domovinskog rata, no ni to nije pomoglo da pronađe posao.