Atmosfera u zajedničkoj prostoriji za osoblje riječkog Hospicija Marija Krucifiksa Kozulić nije ni depresivna ni euforična, već na neki način smirujuća.
Sjedimo za stolom sa skupinom volontera dok iščekuju dolazak prvog pacijenta prve ustanove za palijativnu skrb u Hrvatskoj (zbog zaštite njegova digniteta, možemo samo otkriti da je riječ o 45-godišnjem muškarcu), a ono što se osjeća u zraku može se opisati kao mješavina prigušenog entuzijazma i pomirenosti sa sobom i onim s čim ćeš se ovdje susretati.
Hospicij je, naime, namijenjen pacijentima u terminalnoj fazi bolesti, kojima su preostala najviše tri mjeseca života a, nažalost, ponekad je riječ o osobama u srednjoj ili mlađoj životnoj dobi. No, riječki hospicij po nečemu je povijesni i pionirski: prva je prava i namjenski za to uređena takva ustanova u nas, a bit će referentni palijativni centar u Hrvatskoj.
Pomoćnici u smrti
Naime, postoje prošle godine prenamijenjeni kreveti u bolnicama u Marofu i Kninu, te bolnici Sv. Rafael kod Nove Gradiške, ali to je sve skupa kap u moru hrvatskih potreba u palijativi. Odgovoran zadatak pružanja pomoći pacijentima u novootvorenom hospiciju preuzeli su volonteri.
Oni će pomagati kroz razgovor, čitanje ili šetnju, ali i indirektno (rad na porti, telefoni, peglanje, uređivanje okoliša...), pa iako nisu svi bili prisutni za našeg posjeta, vrijedi ih navesti poimence - Ružica Balaban, Ena Josipović, Vera Fatović, Tijana Debelić, Katarina Babić, Mia Agapito, Marko Pavičić, Jasmina Tančica, Sandra Ropac, Zvezdana Zloch, Dolores Crnjac, Nensi Lipovac, Olivera Rašeta i Miroslav Orešković.
Tu su još voditeljica volontera, psihologinja i psihoterapeutkinja Tanja Stanić Brdar i Željka Frković iz Udruge “Moja obitelj”, koja je organizirala volontiranje u hospiciju. Svi će pomagati u skladu sa svojim mogućnostima, afinitetima i vremenom koje imaju na raspolaganju.
I odlazak može biti lijep
- Po struci sam krojačica, ali našla sam se u drugom pozivu. Lani sam prošla tečaj za njegovateljicu, a u Italiji sam šest mjeseci, sve do njezine smrti, čuvala jednu osobu. Volim raditi s pacijentima, to me ispunjava - kaže Ružica Balaban.
Tijani Debelić, 27-godišnjoj psihologinji, ovo nije prvo volontersko iskustvo.
- Svi se mi kad-tad moramo suočiti sa smrću kao dijelom života i skinuti s toga biljeg nečega groznog. Svatko bi morao imati pravo na lijepu smrt - kaže Tijana Debelić.
Hospicij Marija Krucifiksa Kozulić , nazvan po osnivateljici karitativnih ustanova u Rijeci i utemeljiteljici autohtone hrvatske redovničke zajednice Družbe sestara Presvetog Srca Isusova, otvoren je na zajedničku inicijativu Riječke nadbiskupije, Primorsko-goranske županije i Grada Rijeke. Sama realizacija trajala je otprilike tri godine, a ustanova je udomljena u novouređenim prostorima bivšeg Teološkog fakulteta na adresi Tizianova 15.
Odjel to su - ljudi
Nadbiskupija ga je dala na raspolaganje te rekonstruirala i uredila prostor uloživši oko 8,5 milijuna kuna, a PGŽ i Grad Rijeka sudjelovali su u nabavi opreme sa po milijun kuna.
Hospicij djeluje na površini od 1200 četvornih metara, a sastoji se od prostora za stacionar za palijativnu skrb sa svim pratećim sadržajima, prostora za pokretne timove palijativne skrbi, gostinskog prostora za obitelji štićenika te dijela za edukaciju i volontere. Ustanova će zaposliti 16 osoba na puno radno vrijeme i četiri osobe na pola radnog vremena, a veliki doprinos očekuje se od volontera.
Pacijentima je na raspolaganju 14 kreveta u pet dvokrevetnih i četiri jednokrevetne sobe. Sve je vrhunski uređeno i opremljeno tako da se pacijentima osigura dostojanstvo i komfor. Svaka soba ima veliku televiziju, vlastitu kupaonicu i fotelje koje se mogu rastegnuti u ležaj ako članovi obitelji žele prespavati.
- Imamo sve što je potrebno, od kreveta s antidekubitalnim madracima do raznih pumpi. Sada je bitno sastaviti dobar tim jer odjel ne čine samo zidovi i oprema nego i ljudi - kaže Loris Miletić, dugogodišnja glavna sestra na Klinici za anesteziologiju i intenzivno liječenje riječkog KBC-a. Uz sestre i njegovateljice, hospicij po potrebi ima i psihologa i socijalnog radnika te liječnika, a tu su i mobilni timovi. Prema riječima Višnje Bogić, liječnice opće medicine zaposlene su u hospiciju na pola radnog vremena. S obzirom na to da ustanova djeluje u sklopu HZZO-a, pravo na prijem imat će svi osiguranici koji zadovoljavaju kriterije.
- Medicinski kriterij jest da se radi o osobi u terminalnoj fazi bolesti za koju je liječnik prosudio da joj daljnje liječenje neće pomoći, a preostalo joj je do tri mjeseca života. Socijalni kriterij jest da obitelj nije u stanju, financijski ili na drugi način, brinuti se o pacijentu. Dob pacijenta nije uvjet, kao ni to odakle dolazi - rekla nam je doktorica Bogić. Ravnateljica hospicija je časna sestra Danijela Orbanić, koja je odradila lavovski dio posla kako bi se ta ustanova pokrenula. Sestra Danijela ima 13-godišnje iskustvo u njegovanju i pomaganju u domu za starije svećenike.
Uzori u inozemstvu
- Volim bolesnike, briga o njima me ispunjava - kaže iskreno, a realizaciji hospicija prionula je ozbiljno. Obišla je slične ustanove u Njemačkoj i Sloveniji, proučila način rada, a za prvi radni tjedan pozvala je u pomoć sestru koja 10 godina radi u jednom njemačkom hospiciju.
Prema riječima ravnateljice, 14 kreveta je optimalan kapacitet da bi se svakom pacijentu pristupilo personalizirano. Iako je osnivač Nadbiskupija, religioznost nije uvjet za korisnike, a u sobama nema vjerskih simbola. U predvorju je postavljen spomenar u koji će se upisivati imena korisnika, sjećanja na njih, umetati njihove fotografije... A namjeravaju nabaviti psa i mačku.
- Mi nismo tu ni da ubrzamo ni da usporimo nečiji odlazak. Naše je poslanje učiniti ga što ljepšim - zaključuje sestra Danijela.