Sve statistike govore da nam je pandemija donijela ozbiljne probleme u mentalnom zdravlju. Visoki su postoci onih koji osjećaju psihičke posljedice društvene izolacije i atmosfere straha, a posebno su pogođeni tinejdžeri. Zdenka Pantić, profesorica psihologije i sociologije, psihoterapeutkinja i supervizorica u kliničkom i psihosocijalnom radu u razgovoru za Novi list o tome kako se Hrvati nose s pandemijeom kaže da su njezina iskustva raznolika.
- Od jednog razumnog ponašanja u skladu s principima prevencije zaraznih bolesti i preporukama (naglašavam da su to osobe sposobne nositi se s ponekad kontroverznim porukama ili ponašanjima onih koji propisuju mjere), do straha i tjeskobe kojima osoba samu sebe ograničava više nego što zahtijeva situacija. Viđala sam i ljude koji su bili vrlo kritični prema mjerama smatrajući da nije velika opasnost od koronavirusa, sve dok nije došlo bliže te su oboljeli i na kraju se ipak i cijepili. Znam majku koja je mjesecima pristupala maloj djeci s maskom, bojeći se da im ne prenese moguću zarazu iz bolnice gdje radi. Pitam se gdje je granica svemu tome?, govori profesorica Pantić.
Nedavno istraživanje Grada Zagreba i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba pokazalo je da su izolacija, fizička distanca i dva snažna potresa utjecali na to da je 60 posto djece osjećalo tjeskobu, svaki sedmi učenik imao je PTSP, a polovina djece osjeća se tužno i zabrinuto za članove svoje obitelji. Jedno američko istraživanje kod mladih navodi osjećaj tjeskobe, depresivnost, poremećaje spavanja, misli o samoubojstvu.
- Kao i kod drugih skupina, i kod mladih mjere za obuzdavanje pandemije negativno utječu na mentalno zdravlje. Mislim da je u toj dobi ograničavanje kontakata s vršnjacima ono što se najteže podnosi, ometa razvoj socijalnih i drugih životnih kompetencija. Uz to, mladi još više nego ranije vrijeme provode uz različite ekrane, što otvara ionako prisutan rizik od ovisnosti, ocjenjuje profesorica Pantić.
- Prijetnja bolesti, smrtnosti, dugotrajnost i izolacija, prijetnja gubitka posla zbog zatvaranja, značajni su faktori rizika za mentalno zdravlje kod inače zdravih ljudi. Kada još pomislimo na bolesne, usamljene, siromašne te ranjive grupe s drugim specifičnim potrebama, među koje spadaju i tinejdžeri, zapravo kao da opisujem cijelu populaciju. Tema je vrlo složena. Neke posljedice je moguće sada prepoznati i tu je lakše razmišljati o potrebnim mjerama. Drugo je pitanje koliko ima spremnosti i odgovornosti oko mjera za prevenciju dugotrajnih posljedica. Stručnjaci za mentalno zdravlje su rano reagirali i organizirali podrške preko telefonskih linija, priručnika... Zanimljivo je kako stručnjaci za mentalno zdravlje nisu uključeni u stožere, a mogli bi biti itekako korisni. Stoga nisam optimist, jer bi preventivne aktivnosti zahtijevale povezivanje različitih ministarstava i stručnjaka, sveučilišta i prakse, javnosti, kaže psihologinja u razgovoru za Novi list.
- Mi ćemo se tek suočiti s time što će za djecu i mlade značiti dulji nedostatak socijalnih iskustava primjerenih razvojnim potrebama, ili napetosti u odnosima u obitelji koje su se javljale promjenom uobičajene obiteljske rutine, strahom za zdravlje, gubitkom posla. Neka istraživanja iz poslijeratnog razdoblja kod nas i u regiji pokazala su koliko je za mentalno zdravlje važan doživljaj socijalne podrške i priznanja za doživljene poteškoće: to bi se trebalo imati na umu u postpandemijskoj situaciji.
Problemi koji već sada dugo traju - nesigurnost posla, prihoda, porast siromaštva, poremećeni odnosi i uloge u obitelji, dostupnost zdravstvenih usluga, značajni su rizici za pojavu psihopatoloških simptoma. Stoga bi bilo važno na širokoj bazi informirati i prosvjećivati stanovništvo i educirati stručnjake, od vrtića pa nadalje, o mogućim dugoročnim posljedicama sadašnje pandemije, prepoznavanju znakova poteškoća, mjerama u zajednici. Dobar primjer je solidarnost građana u pomaganju kod proljetnog zaključavanja prošle godine te nakon potresa u Petrinji. Premalo se govori o odgovornosti društva za mentalno zdravlje. Dok traje kriza, fokusirani smo rješavati ono neposredno, ali kada jednom završi, tek onda dolaze posljedice nakupljenog stresa 'na naplatu' u vidu smetnji i poremećaja mentalnog (i tjelesnog) zdravlja, upozorava profesorica koja ipak ističe otpornost koju ljudi posjeduju i ističe da možemo pomoći i sebi i jedni drugima.
- Na sreću, mnogi će se ljudi i spontano oporavljati. Primjećujem kako se značajno promijenio stav prema traženju psihološke pomoći i mislim da stigma više nije tako česta. Ipak, jako je važno neumorno educirati i informirati stanovništvo, početi od vrtića i škola, o mogućim reakcijama i načinima prirodnog pomaganja i 'liječenja' susretima i zajedničkim aktivnostima u lokalnim zajednicama, da problemi ne bi rasli. Ovo se može činiti naivno i idealistički, ali je moguće. Imam iskustva u tome kroz rad u ratom pogođenim područjima. I službe za mentalno zdravlje morale bi imati veće kapacitete, izjavila je.
S padom broja oboljelih sve se češće govori o povratku na 'staro normalno'. No, hoćemo li se uopće, nakon ovog iskustva, moći vratiti na staro i živjeti kako smo živjeli prije pandemije?, upitala je novinarka profesoricu.
- Dok traje neka nevolja, mi se tješimo time da će proći, da će opet sve biti kao prije. A ne može više biti kao prije. Želimo se vratiti u 'staro normalno', ali to je iluzija: već sada vidimo da je rad na daljinu i u pomagačkim strukama najprije bio nužnost, a sada se već nalaze i neke prednosti ili barem opravdanja. Ne znam kako će se to djeca vratiti na ono što nisu imala priliku ni usvojiti... Prvašići su prvu godinu školovanja proveli većinom online, izostala su iskustva s vršnjacima, do sada poznati način poučavanja, nedovoljno je kretanja. U slobodno vrijeme uglavnom su uz različite uređaje čija je zloupotreba već alarmantna. Obratite pažnju na to koliko mlađe djece hoda s mobitelima. Vidim u Zagrebu kako mladi dolaze na Jarun navečer opremljeni ruksacima, tete u vrtiću se žale kako ne smiju zagrliti dijete, teško dođemo do liječnika..., izjavila je, između ostalog, profesorica Pantić u velikom razgovoru za Novi list.