Od svih članova SDP-ova establishmenta, Zoran Milanović je posljednji koji je upoznao Ivicu Račana. U stvarnosti, Milanović je bio stranac u Socijaldemokratskoj partiji i u političkom smislu klasični autsajder.
Bilo je to u proljeće 2000., nekoliko mjeseci nakon što je na vlast došla Trećesiječanjska koalicija, a Račan preuzeo ulogu premijera. Upoznali su se putujući u Bruxelles gdje je Račan trebao govoriti na skupu Sjevernoatlantskg vijeća NATO-a, a autor govora bio je Milanović koji je bio nacionalni koordinator za NATO. Račanu su predstavili 34-godišnjeg speechwritera i idućih dana zajedno su sudjelovali na sastancima, skupa s Toninom Piculom, Jankom Vranyczanyjem-Dobrinovićem i Antonom Tusom. No, proći će još tri godine prije nego što Milanović dobije priliku nasamo razgovarati s predsjednikom Vlade.
Bio je početak listopada 2003. i Hrvatska se nalazila u predizbornoj groznici. Račan je trebao otputovati na kongres britanskih laburista u Plymouth, ali on i Picula su se nalazili u Parizu i odlučeno je da ih pokupi Vladin Challenger. Milanović se u Zagrebu ukrcao u zrakoplov, koji je u glavnom gradu Francuske pokupio predsjednika Vlade i šefa diplomacije te odmah produžio prema Velikoj Britaniji. Na povratku su se Picula i Milanović iskrcali u Parizu gdje se održavala konferencija UNESCO-a, a Račan i Dijana Pleština su produžili za Zagreb.
Prvi opušteni razgovor
Tijekom tih četrdesetak minuta leta od Plymoutha do Pariza uslijedio je prvi opušteniji razgovor Milanovića i Račana. Raspravljali su o predstojećim izborima i Račan je hladno zaključio kako je svjestan da HDZ ima veliku prednost.
Izborni poraz doveo je Zorana Milanovića na rub odluke o izlasku iz politike. “Nisam se htio skrivati iza diplomatskog zaleđa i odlučio sam otići u privatni biznis, a usput se baviti politikom i pomagati SDP-u”, ispričao mi je u ljeto 2009. godine. Posljednjih dana 2003. Milanović se pripremio za odlazak iz diplomacije i vraćanje u pravnu struku. Na Božić 2003. u ime poražene SDP-ove ekipe održao je oproštajni govor u MVP-u, i to je bio kraj jedne perspektivne diplomatske karijere.
Razgovor u siječnju
Ali, nije se vratio među pravnike. Račan ga je uzeo za savjetnika, a kada je u travnju 2004. ponovno izabran za predsjednika stranke, Milanović je postao član Izvršnog odbora SDP-a. Tih dana je Račan odlučio da ostaje na čelu SDP-a i počeo se distancirati od starih suradnika poput Mate Arlovića, Šime Lučina i Mate Crkvenca. Iako je već prije površno poznavao Milanovića, tek u siječnju obavili su prve konkretne razgovore iz kojih je bilo jasno da šef SDP-a sastavlja novi suradnički tim.
“Imao sam 35 godina i jako me zanimala politika. Iako sam imao financijski isplativije ponude, znao sam da se ovakva prilika pruža samo jednom u životu. Iznimno cijenim Račanovo političko djelovanje i znao sam da ću radeći s njim jako puno naučiti”, pričao je Zoran Milanović.
Potkraj siječnja 2007. Račan je objavio da boluje od raka i u SDP-u je zavladala konsternacija. Prvih mjesec dana još se vjerovalo u njegov oporavak, ali već početkom ožujka svima je bilo jasno da dugogodišnji šef SDP-a neće moći voditi stranku na izborima. Iako ga je zamjenjivala Željka Antunović, počeli su se javljati glasovi kako treba razmisliti i o novim osobama, a kao jedna od njih isplivao je i Milanović koji je posljednjih mjeseci redovito putovao po istočnoj Slavoniji i pokušavao podići rejting SDP-a.
Milanović je uvijek bio iznimno diskretan u pogledu sadržaja razgovora s Ivicom Račanom. Rijetko je opisivao što se događalo u privatnim susretima. Ponašanje nije promijenio ni nakon što se Račan razbolio. Za razliku od drugih SDP-ovaca koji su prepričavali bolničke susrete i pozivali fotografe da ih snime dok idu na Rebro, u vrijeme kad je Ivica Račan već bio prikovan za bolnički krevet, Milanović bi rekao da se često čuje sa “šefom”, ali nikada nije prepričavao sadržaj njihovih razgovora.
Jednako se ponašao tijekom posljednjih Račanovih dana kada je jednom prilikom otišao na Rebro, a da nikoga nije obavijestio kad ga je posjetio u bolnici. Premda je to bio važan sastanak, kada sam ga poslije dan ili dva pitao o čemu su razgovarali, Milanović je zauzeo stav kartuzijanskog redovnika koji se zavjetovao na vječnu šutnju: “Neka nitko od mene ne očekuje da to kažem i tako skupljam političke bodove. To se jednostavno ne radi i ono o čemu smo Ivica i ja razgovarali zauvijek će ostati samo između nas dvojice”.
U proljeće 2011. Ivan Račan se bez emocija prisjećao očeve bolesti i događaja koji su imali golem utjecaj na hrvatsku politiku:
“Tata je još na početku liječenja odlučio da će podnijeti ostavku onog trena kad doktori kažu da se bolest ne može pobijediti. Taj trenutak je došao nakon nekoliko mjeseci liječenja, velike javne pažnje koje je bio svjestan, kao i situacije u SDP-u u kojem je bilo razmišljanja da se ne saziva izborna konvencija u slučaju njegove smrti. Kad se suočio s liječničkim mišljenjem da je njegova situacija nepovratna, odmah je podnio ostavku, jasno tražeći da SDP novog predsjednika izabere na izbornoj konvenciji”.
Odluku da se kandidira bez obzira na to hoće li isto učiniti Željka Antunović ili netko treći, Milanović je prelomio na nogometnom turniru u Medulinu gdje je nastupao njegov stariji sin Jakov. Jednostavno je odlučio maknuti se, i iz Zagreba i s Iblerova trga na kojem se počelo osjećati komešanje otkako je nekoliko dana ranije u medijima objavljeno znatno pogoršanje zdravstvenog stanja Ivice Račana, ponajviše stoga što su Željka Antunović i njezini suradnici očekivali da Račan potvrdi njezino pravo da kao nasljednica vodi socijaldemokrate na izborima. Dogodilo se upravo suprotno.
Dugogodišnji predsjednik SDP-a predložio je sazivanje izborne konvencije, uz preporuku da stranka pronađe “novu snagu”. Najblaže rečeno, bilo je jasno da Račan nije želio a priori predložiti Željku Antunović za svoju nasljednicu, nego da kandidat, tko god bio, prođe provjeru tajnim glasanjem na Odboru.
Zoran Milanović, Željka Antunović, Tonino Picula i Milan Bandić 2007. godine
Najava kandidature
Iste večeri, dok je Milanović još bio u Medulinu i s Jakovom analizirao nogometne utakmice, u HTV-ovoj emisiji “Otvoreno” raspravljalo se o budućnosti SDP-a, a gledatelji su odgovarali na pitanje žele li da idući predsjednik najjače oporbene stranke postane Zoran Milanović ili Željka Antunović. Milanović je uvjerljivo pobijedio s 87 posto glasova, a njegova je suparnica dobila samo 13 posto. Postalo je jasno da se u igri za Račanova nasljednika pojavilo novo lice.
U nepunih sedam dana sve se promijenilo. Čim je u Nacionalu najavljena Milanovićeva kandidatura, počele su polarizacije u stranci. Zagovornici teze o potrebi izbora relativno novog predvodnika, koji daje novi imidž SDP-u, bili su podjednako brojni kao i žestoki protivnici takve promjene. Većina i jednih i drugih ostala je šokirana kad je na subotnjoj sjednici Glavnog odbora Milanović najavio kandidaturu za predsjednika SDP-a jer je prethodno danima najavljivan redoviti sastanak, manje-više tehničke naravi. Reakcije kakva je uslijedila već godinama nije bilo na uglavnom dosadnim sjednicama: članovi Glavnog odbora snažno su zapljeskali.
Mladi izazivač
Naravno da Milanović nije bio naivan i poduzeo je sve kako bi provjerio na koji će način reagirati većina članova Glavnog odbora, glomaznog stranačkog tijela koje čini stotinjak esdepeovskih dužnosnika. U danima prije sjednice počeo se diskretno raspitivati može li računati barem na prešutnu potporu nekih od njih. Ispalo je bolje nego što se nadao jer su njegov potez odobrili Antun Vujić, Šime Lučin, Slavko Linić i Igor Dragovan, a Ljubo Jurčić u neformalnim je razgovorima dao do znanja kako ne bi imao ništa protiv da njih dvojica povedu SDP-ovu ekipu u izbornu utrku. Iako u tih nekoliko dana između teksta u Nacionalu i sjednice Glavnog odbora potpora ovih stranačkih pundita nije bila javna, članstvo je počelo uviđati kako se dio vodstva počeo priklanjati mladom izazivaču.
Ivo Sanader, Ratko Maček i Zoran Milanović 2007. godine
Dok se ujutro 2. lipnja vozio prema Zagrebačkom velesajmu, Milanović je znao da počinje najvažniji dan u njegovoj političkoj karijeri. Možda je kao odličan student mogao postati vrhunski odvjetnik ili jedan od vodećih karijernih diplomata, možda je Račan u njemu vidio budućeg ministra, možda je velik dio članova stranke i javnosti od njega očekivao da bude novo i svježe lice u politici, ali znao je da će se sve to raspasti poput mjehurića sapunice ako do kraja dana ne postane predsjednik Socijaldemokratske partije Hrvatske. Bilo je očito da u slučaju poraza od Željke Antunović ili Milana Bandića više neće imati mjesto u SDP-u.
Događaji su, međutim, već u rano poslijepodne pokazali koliko su krivo procijenili predstavnici medija koji su se kladili na Željku Antunović. Milanović se samouvjereno popeo na pozornicu i održao desetominutni govor koji je završio pozivom okupljenima da ga podrže. Uslijedio je euforičan pljesak koji je pokazao, ako ništa drugo, barem čiji su navijači najglasniji. No, uskoro je došla i potvrda. Prvo prebrojavanje pokazalo je da je Zoran Milanović uvjerljivo pobijedio u prvom krugu s oko 200 glasova više od Željke Antunović, a Bandić i Picula daleko su zaostali. Već je tada bilo jasno da je Milanović gotovo šahovskom točnošću predvidio razvoj događaja na konvenciji. Opozicija je dobila novog šefa.
'Prirodni je lider, izuzetno snalažljiv u raspravama'
Ivica Račan je, prema onome kako to opisuju ljudi koji su ih obojicu poznavali u vrijeme njihove suradnje, Milanovića cijenio kao jednog od mlađih, kvalitetnih i perspektivnih ljudi koji mogu biti važni u SDP-u. Ivica Račan mu nije ostavio SDP i nije ga imenovao svojim nasljednikom. Milanović se za svoju poziciju u SDP-u morao izboriti sam.
- Ivica je cijenio Milanovića. Milanović je bio osoba koja je odskakala od drugih - govori nam danas Dijana Pleština. - Kada je Zoran Milanović došao u SDP, nije bio samo mlad čovjek, nije bio netko iz mladeži SDP-a, nego osoba s iskustvom, a takvih je bilo malo u SDP-u u to vrijeme - sjeća se perioda u SDP-u prije dvadesetak godina.
- Milanović je imao pluseve koje drugi nisu imali, imao je iskustvo života vani, diplomacije, a to nije bio neki boravak od dva mjeseca ili jedno održano predavanje na Oxfordu - kaže o Milanoviću žena koja je s Račanom dijelila privatne misli o politici.
- Račan je namjeravao povući se s mjesta predsjednika stranke, biti svojevrsni mentor. Zoran Milanović mu je bio jedan od onih za koje je smatrao da ih vrijedi pratiti u politici - opisuje Pleština dojam koji je Milanović ostavio na Ivicu Račana.
- U trenutku kad ga je Račan zvao da dođe u SDP, Milanović je bio pomoćnik ministra, čekala ga je diplomatska karijera i mjesto negdje izvan Hrvatske. Umjesto toga pristao je doći raditi u SDP, za plaću koja je iznosila tri puta manje nego što je mogao zarađivati. Račan je toga bio svjestan - kaže jedan od poznavatelja odnosa između Račana i Milanovića, koji je zbog svog položaja u SDP-u htio ostati anoniman.
U prilog tvrdnji da je Račan držao do Milanovića, cijenio ga, ističe činjenicu da je Milanović postao član Izvršnog odbora. - Račan je tražio nove ljude, nepoznate javnosti, koji mogu izgraditi SDP. Bio je svjestan da oni koji su izgubili izbore ne mogu donijeti novo stranci - kaže taj član SDP-a i dodaje kako postoji trenutak u karijeri Zorana Milanovića kada je ukrao spotlight, iskoristio ga i uspio postati šef SDP-a.
- U proljeće 2006. godine Milanović i Picula pojavili su se u emisiji ‘Otvoreno’, a nasuprot njih bili su Kolinda Grabar-Kitarović i Gordan Jandroković. Milanović ih je satrao, govorio je o stvarima o kojima oni nisu imali pojma iako su dolazili s pozicije vlasti i morali su biti upoznati sa svime. Dominirao je emisijom nakon koje se na ulici, ali i u SDP-u, govorilo o čovjeku koji je superioran svojim sugovornicima, a SDP ga na neki način krije - ukazuje taj sugovornik na detalj iz Milanovićeve karijere. Nakon toga se Milanović pojavljuje u emisiji “Nedjeljom u dva” i definitivno postaje netko tko će biti bitan u stranci, a na izborima za predsjednika stranke pobjeđuje protukandidatkinju Željku Antunović.
- Račan je računao i na njega. Bilo je i drugih u SDP-u koji su tada bili zanimljivi Račanu, a među njima je bio i Zoran Milanović - kaže naš sugovornik, spominjući kako je Račan volio razgovarati s Milanovićem.
- Sjeli bi u Račanovu sobu, digli noge na stol - Račan je tako volio - i razgovarali. Tako je Račan dolazio do sinteze, razgovarajući s ljudima - govori dalje naš izvor. No, to su bili razgovori kojima su se i drugi mogli pridružiti, pripadali su stilu Ivice Račana. Osim što je Račan uočio da je riječ o prirodnom lideru koji se svojim znanjem, obrazovanošću i retorikom nametne svakog grupi u kojoj se nalazi. - On je jednostavno superioran, brzina njegovih reakcija je zastrašujuća, izuzetno je snalažljiv u svakoj raspravi i protiv njega se teško boriti - opisuje ga naš sugovornik.
- Ivica Račan je bio svjestan da ljudi koji su izgubili vlast ne mogu dovesti SDP do pobjede, do ponovnog osvajanja vlasti - rekao je Ranko Ostojić o posljednjim danima u kojima je Ivica Račan vodio SDP. (Boris Vlašić)