Hrvatska u programu “Učinkoviti ljudski potencijali”, kojim iz fondova EU do 2020. godine kani izvući 1,5 milijardi eura, za reformu javne uprave planira najmanji dio, oko 200 milijuna eura. Dokument je precizno detektirao sve probleme hrvatske administracije: kompleksna struktura, nedostatak koordinacije i distribucije odgovornosti između ključnih igrača na nacionalnoj (vlada), regionalnoj (županije) i lokalnoj (gradovi i općine) razini.
No, taj je dokument rađen na osnovi materijala koji su stigli iz EK koja jako dobro razumije hrvatske boljke. Ovaj dokument tako zaključuje kako je nužno raditi na reformama u cilju racionalizacije strukture i menadžmenta te integraciji i optimizaciji procesa javne administracije. Za to je, dakle, predviđeno dvostruko manje novca nego za socijalno uključivanje, što znači da od reforme državne uprave i dalje nema ništa. Iako je ona jasno utvrđena kao jedan od najvećih problema države. Drugi, bogatiji, to rade.
KOMENTAR JUTARNJEG Strah od lokalnih vlasti
Francuska je sažela svoju 21 kontinentalnu oblast u 12 (Korzika je bila i ostala “teritorijalna zajednica”, ali ima sve ovlasti oblasti), kako je predložio premijer Manuel Valls prije četiri mjeseca, netom je stupio na vlast, najavljujući uštede do 50 milijardi eura. Praktički se vraća na nekadašnje “igamije”, pa prefekture, koje su od 1948. pratile granice vojnih oblasti, uglavnom se podudarajući s granicama povijesnih pokrajina. Sažimanje oblasti nije bilo sadržano u Hollandeovih 20 točaka, ali ga je iznudila kriza i potreba da se srežu nepotrebni troškovi (ne samo na plaće oblasnih vijećnika).
Stoga je reforma provedena brzim postupkom. Doduše, još jednom mora biti izglasana ujesen u Senatu, gdje su moguće izmjene, ali ključan zahvat je učinjen.
Teritorijalna podjela Francuske i dalje ostaje komplicirana, ispreplićući nacionalni centralizam i teritorijalni partikularizam: oblasti su podijeljene na 101 departman (oni pak na 342 okruga ili arondismana, a ti pak na 4036 kantona - ali te dvije podjele su samo upravne, nisu političke, te se u njima ne biraju političke vlasti), a departmani na 36.680 općina (tri “velike općine” - Pariz, Lyon i Marseille - unutar sebe su podijeljene na gradske okruge ili arondismane.
Oblasti su i dosad bile oveće: na francuskom kopnu samo je Limousin imala manje od milijun stanovnika, a tri su mnogoljudnije od cijele Hrvatske (i bitno bogatije).
Za razliku od talijanskih oblasti ili španjolskih zajednica, te njemačkih saveznih zemalja, francuske oblasti nemaju zakonodavnu autonomiju, ali imaju provedbenu: u ekonomskom razvitku, srednjem školstvu, transportu itd. U oblastima se porez prikuplja (ili utaji); središnja vlast im vraća dio poreza koje prikupe. To im daje financijsku moć, koja će sada biti još koncentriranija.
Oblasti su postupno uvođene od Drugoga svjetskog rata, osamostaljene su 1972., a 1982. su dobile vijeća izabrana općim pravom glasa.
Njihovim sažimanjem Francuska se ubrojila u one članice Evropske unije koje su odlučile pojednostavniti i pojeftiniti administrativnu podjelu.
Poljska je to učinila 1998., srezavši 40 dotadašnjih vojvodstava na 16, a broj kotara na 379 (gradovi brojniji od 100.000 stanovnika su istodobno i općine i kotari).
Pretjerano bi bilo samo tome pripisati činjenicu da u Poljskoj privreda jača i da se ona jedina uspješno rve s recesijom. Ipak, poljski dužnosnici naglašavaju da je nova upravna podjela smanjila korupciju, prisutniju što je administrativna jedinica manja, a to znači da je više novca prebačeno iz “sive ekonomije” u statistički službenu i time povećalo i BDP.
S istim zlom se bori Italija, koja je svojih 20 oblasti uvela da bi postupno na njih prebacila, s jedne strane, centralne ovlasti države, a s druge odviše privatizirane ovlasti u kotarima, kojih je 112.
Odluke o ukidanju kotara odnosno njihovu smanjenju donošene su i blokirane, ostajući mrtvo slovo na papiru. Povećavajući troškove, osobito u zdravstvu, oblasti su sada glavni generatori ionako već enormnoga javnog duga, čije kamate apsolutno dave svaki privredni razvitak očitovan kroz povećanje BDP-a.Nitko se ne usuđuje oteti oblastima nazad te ovlasti, iako bez efikasne kontrole troškova nema održavanja ključnih parametara, poput tekućega budžetskog deficita.Lokalna samouprava je, zajedno s javnim poduzećima i državnim agencijama, glavni rezervat stranačke moći - jer stranke samo tu mogu “uhljebiti” svoje klijente, svoju teritorijalnu političku bazu, “vodonoše” državne vlasti.
Zato nimalo nisu čudne vehementne reakcije oporbe u Francuskoj na Vallsov plan, ali ni podatak da je on prošao u Nacionalnoj skupštini.
Iz toga se može izići i drugim metodama, kao što je učinila Španjolska, ali udvostručivši broj nezaposlenih i praktički potjeravši iz zemlje brojne državljane Unije iz drugih zemalja.
Ipak, skupa država je breme ponajprije svojim građanima i svojoj privredi. To je uvidjela i Francuska, unatoč dvama stoljećima tradicije birokratske centralizacije.