CIVILNE ŽRTVE RATA

RATNI APSURD 'Otac ubojice moje kćeri dobio je skrb i odštetu, a ja ništa'

    AUTOR:
    • Drago Hedl

  • OBJAVLJENO:
  • 10.01.2015. u 18:23

Vlado Kos/CROPIX

Na životu me sada drži samo želja za ostvarenje pravde, kaže slomljena majka Marija Canjko čiju je kćer 1995. ubio branitelj obolio od PTSP-a

Moramo izgraditi društvo koje će znati prepoznati i žrtve kakva je Marija Canjko, čija je kći Valerija nedvojbena civilna žrtva rata, rekao je Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, uručujući jučer u baranjskom selu Petlovac pomoć osobi koja gotovo 20 godina bezuspješno pokušava riješiti svoj status.

Kći Marije Canjko, Valerija, bila je žrtva hrvatskog branitelja oboljelog od PTSP-a. Sredinom 1995. sebe i nju ručnom je bombom u osječkom Uredu za prognanike i izbjeglice raznio njen zaručnik. Majka je uporno pokušavala ostvariti pomoć društva kao što je, temeljem Zakona o pravima hrvatskih branitelja, primaju žrtve rata. Međutim, prava tih žrtava nisu regulirana zakonom.

Čeka se zakon za žrtve

- Valerija Canjko nedvojbeno je civilna žrtva rata. Ubio ju je hrvatski branitelj, koji je obolio od PTSP-a kao posljedice rata u kojem je sudjelovao, a ubijena je bombom iz tog rata. Nažalost, u Hrvatskoj ni jednim zakonom nisu riješena prava obitelji tih žrtava - rekao je Glavašević, uručujući jednokratnu novčanu pomoć majci stradale djevojke. Uz novčanu pomoć od 10 tisuća kuna, predana joj je donacija koja će joj pomoći da lakše prebrodi zimu: kamion drva za ogrjev.

- Borit ću se dok sam živa da ostvarim pravo koje mi pripada jer ću samo tako znati da moja Valerija uistinu počiva u miru - kaže njena teško bolesna majka koja je od 2004. u invalidskoj mirovini. Radila je kao poštanska službenica, a posao nije prekidala ni tijekom rata kad je kao prognanica iz Baranje kruh zarađivala u pošti u Čakovcu.

- Za razliku od oca ubojice moje kćeri, koji je temeljem zakona ostvario sve što mu pripada, uključujući i odštetu za pretrpljene duševne boli zbog smrti sina, ja - koja sam također izgubila dijete - nisam dobila ništa. Iako je Valerija radila u državnoj ustanovi, Uredu za prognanike i izbjeglice, kada je 1995. tragično skončala, nitko mi nije došao pružiti ruku i uputiti riječi utjehe, a kamoli ponuditi pomoć. Evo, već 20 godina traje moja bezuspješna borba. Obijala sam mnoge pragove, no svugdje su mi rekli da ne postoji zakonska mogućnost za ostvarenje bilo kakvih prava. Odbio me i Upravni sud.

Zaboravili je svi

Soba u trošnoj kući Marije Canjko u kojoj je nekoć živjela Valerija, ista je kao i onog tragičnog dana, 14. srpnja 1995., kada je njen duševno rastrojeni zaručnik upao na njeno radno mjesto pravne referentice u državnom uredu i aktivirao ručnu bombu. Oboje su poginuli 13 dana prije njezina 24. rođendana. Taj je događaj šokirao Osijek, ali je ubrzo pao u zaborav. Dok je branitelj pokopan uz državne počasti, a njegov otac temeljem zakona prima novčanu skrb, Marija Canjko je potpuno zaboravljena. Živi sama u vlažnoj kući pod krovom koji prokišnjava i od vlastite mirovine jedva pokriva kraj s krajem, uz stalnu prijetnju ovrhama zbog računa koje sve teže plaća. Zdravlje joj je potpuno narušeno, posljednjih je godina imala šest operacija i vodi bitku s dijabetesom, svakodnevno uzimajući injekcije inzulina. - Na životu me drži samo želja za ostvarenjem pravde - kaže ta slomljena žena.

Izdvajamo