INTERVJU: MARINELLA MATEJČIĆ

RAZGOVARALI SMO S JEDNOM OD ORGANIZATORICA RIJEČKOG 'HODA ZA SLOBODU' Vrijeme je da se ustanak 'tihe većine' prelije u druge gradove

    AUTOR:
    • Luka Benčić

  • OBJAVLJENO:
  • 21.05.2018. u 20:00

 

Riječanka Marinella Matejčić jedna je od organizatorica “Hoda za slobodu”, povorke koja se u subotu na riječkom Korzu održala u isto vrijeme kao i “Hod za život” te privukla nekoliko puta više sudionika.

U organizaciju se uključilo više riječkih udruga i inicijativa, a podržali su je brojni umjetnici i sveučilišni profesori koji su uoči povorke uputili javne pozive. Akcija je, očito, dala rezultat tako da se na Korzu, na zapadnoj strani, okupilo nekoliko tisuća ljudi, zasjenivši skup suprotnoga ideološkog predznaka na istočnoj strani glavne riječke šetnice.

- Radim u Udruzi za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter u Rijeci gdje pišem i vodim projekte koji su uglavnom orijentirani na žene i ženska prava, poglavito reproduktivna prava. Osim toga, uključena sam u rad FRIDA - Young Feminist Fund, alumni programa International Coalition for Women’s Health i Women Deliver Young Leaders programa - kaže Marinella Matejčić o sebi.

Kako ste zadovoljni ishodom Hoda za slobodu?

- Apsolutno, ‘Hod za slobodu’ je polučio uspjeh. Iako nemamo službene procjene policije, fotografije i gužva ukazuju na to da su se ljudi odazvali, prepoznali važnost ustanka za svoja prava i pridružili nam se. S obzirom na to da smo s promocijom putem društvenih mreža počeli prije desetak dana i da smo konferenciju za medije organizirali u srijedu 16. svibnja, kao i na to da nismo organizirano dovozili ljude iz drugih dijelova zemlje, ovo je doista golem uspjeh. Rečeno nam je da su se ljudi samoorganizirali i došli iz Zagreba i drugih gradova, što nas posebno veseli jer se nadamo da će se “bunt” preseliti i u druge dijelove zemlje. Doista smatramo kako je došlo vrijeme da “tiha većina” pokaže da i nije uvijek i bespogovorno tiha i da ustanemo za svoja prava: kako ljudska i socijalna, koja jesu u našem fokusu, tako i ekonomska i druga prava.

Kakve su reakcije post festum?

- Znamo da je prošle godine na mirnom prosvjedu u Zagrebu tijekom takozvanog Hoda za život bilo neugodnih situacija, u smislu pljuvanja po prosvjednicama, guranja beba u lice prosvjednica, vrijeđanja i tako dalje od samih sudionica Hoda. Bojale smo se da će i ovaj put doći do takvih situacija jer, eto, u svakoj grupi postoje ljudi s različitim shvaćanjima pristojnosti. S obzirom na to da su naše redarstvene snage bile izuzetno dobro organizirane i da je policija vrhunski odradila posao, nije bilo nikakvih problema. 

Što vas je potaknulo da organizirate “Hod za slobodu”?

- Mi smo se upustile u organizaciju ‘Hoda za slobodu’ jer se dogodio taj mobilizirajući moment: ljudi su, neovisno o nama, na društvenim mrežama izražavali frustracije što će se takozvani Hod za život organizirati i u našem gradu. Organizacije civilnog sektora i građani i građanke koji su se uključili osjetljivi su na zatiranje ljudskih prava, frustracija stanjem u državi je na razini, i to je jednostavno nešto što se moralo dogoditi. Cijelu situaciju vidim kao jedan balon koji raste i obuhvaća sve više i više prava, institucija, zakona i pravilnika, ali ljudi, ljudi koji žive i tihi su i misle da ih se ne tiče, zapravo su oni koji širenje svega mogu zaustaviti: treba izaći i reći - dosta. Jednom, dva puta, koliko god je potrebno. Netko mora povesti, ispalo je da smo to mi.

Koje su osnovne poruke “Hoda za slobodu” i jesu li uspješno artikulirane?

- Smatram da jesu, no jedna sam od osoba koja je radila na artikuliranju poruka, stoga ne mogu biti objektivna. Opet, reakcije pokazuju da jesu i da su ljudi shvatili zašto je toliko važno shvatiti slobodu kao ultimativnu vrednotu. Uz slobodu bih dodala i solidarnost, što je neupitno s obzirom na broj jučer okupljenih ljudi.

Hodali smo za ljubav, slobodu i prihvaćanje

Je li se Hod za slobodu baš morao održati istodobno kao i Hod za život, što su vam zamjerili iz “suprotnog tabora”?

- Često se govori o toj nekoj demokraciji u kojoj mi kao živimo i kako takozvani Hod za život ima pravo marširati ulicama za “zaštitu života od začeća” i podređeno “prirodnu obitelj” u kojoj su majka, otac i djeca, odnosno protiv prekida trudnoće, istospolnih zajednica, izvanbračnih zajednica, jednoroditeljskih obitelji, odnosno svega onoga što ispada iz njihove definicije “prirodne obitelji”.

Hodali smo za sve ljude koji žive svoje živote u svojim mikrozajednicama, bile one izvanbračne, istospolne, jednoroditeljske. Hodali smo za ljubav, za slobodu i prihvaćanje. U Hodu za slobodu bili su ljudi koji su razvedeni, sretno oženjeni, nesretno oženjeni, bez partnera ili partnerice, iz obitelji koje je uništio alkohol ili nasilje, iz obitelji koje savršeno dobro funkcioniraju, ljudi bez roditelja, bez jednog roditelja, žene koje su prekinule jednu ili više trudnoća, žene koje su izgubile jednu ili više željenih trudnoća, žene i muškarci koji imaju dijete, djecu ili su izgubili dijete. To su sve naši sugrađani i sugrađanke, to je realnost života.

Doista ne vidim zašto itko ima potrebu ljudima koji žive ili dolaze iz nečega što se kosi s tom uskom definicijom “prirodnog” govoriti da su manje važni. Svi i sve smo jednako važni: ljudi smo. S manama, vrlinama, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Naučimo ne osuđivati i gledati izvan vlastitih kutija. To je minimum poštovanja. U tom duhu, duhu demokracije, svaka osoba ima pravo organizirati događaj kojim naglašava važnost svoje borbe. Sjetimo se, na Međunarodni dan žena organiziran je Noćni marš u tri grada. Ne vrti se svijet oko treće subote u petome mjesecu. Stvari se događaju i izvan termina takozvanog Hoda za život.

 

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo