DRUKER ILI NE?

Rekonstrukcija događaja o kojem je pričao Milanović: Što je Puhovski radio u kolovozu ‘72.?

Predsjednik države optužio je Puhovskog da je "druker" i "ništarija", koji je 1972. godine bio svjedok optužbe na montiranom procesu
Hrvatsko proljeće
 
 Presnimka

To je bio montiran proces, sa zadanim završetkom, a veći dio iskaza potrošio sam pokušavajući promijeniti ono što je sudac diktirao u zapisnik kao moje riječi. Upravo zato, jedina prava istina o mojem svjedočenju ne nalazi se u službenom zapisniku, nego u audiozapisu. Sve ostalo je laž koju godinama šire desničarski politički ubojice kao što je Bože Vukušić, a sada isto radi i predsjednik Zoran Milanović", komentirat će aferu u kojoj se našao ovaj tjedan Žarko Puhovski, filozof i nekadašnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora, a posljednjih godina, eksponirani politički analitičar i komentator.

Jedno je neosporno - Puhovskog bi i dalje napadali desničarski marginalci, da nije kritizirao Milanovićevu politiku, pa ga je predsjednik u napadu bijesa opisao kao "umirovljenog mudroslova" i "propalog političara", a onda optužio kako je "druker" i "ništarija", koji je 1972. godine bio svjedok optužbe na montiranom procesu zagrebačkim sveučilištarcima. "Puhovski je aktivno pridonio tome da se skupina bezazlenih mladića i djevojaka utamniči na nekoliko godina i da nakon toga dva desetljeća žive kao građani drugog reda", objavio je Milanović, a sljedeći dan dodatno optužio Puhovskog da je sve radio po nalogu Udbe, tj. Službe državne sigurnosti.

Novinski faksimili iz 1972. idu na ruku Milanoviću. Tako je beogradski tjednik NIN 20. kolovoza 1972. prenio da je Puhovski na suđenju rekao "ustvari radilo se o jednoj totalitarističkoj grupi nacionalistički orijentisanih studenata koja je postajala sve opasnija", a Borba je objavila da je njegovo svjedočenje sud dovelo do zaključka da je skupština Studentskog saveza Zagreb, na kojoj su u travnju 1971. "proljećari" preuzeli vodstvo saveza, bila ilegalna, a time je ilegalno bilo i novo vodstvo saveza na čelu s Draženom Budišom. Slične su bile objave i u ostalim glasilima, poput Vjesnika ili Večernjeg lista, iako treba uzeti u obzir i da su u to vrijeme vlasti imale apsolutnu kontrolu na medijima.

Hrvatsko proljeće bilo je nacionalni pokret nastao u redovima Saveza komunista Hrvatske 1970. i 1971. protiv unitarizma, s kojim su išle ukorak i težnje za reformom gospodarskoga, kulturnog i političkog života u kulturnim institucijama, među intelektualcima, znanstvenicima i studentima. Nazvano od političkih protivnika i masovni pokret (MASPOK), hrvatsko proljeće u užem je smislu trajalo od X. sjednice CK SKH u siječnju 1970. na kojoj je osuđen unitarizam Miloša Žanka, do njegova slamanja na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađorđevu, 29. studenoga 1971.

Studenti su, uz reformno krilo Saveza komunista i Maticu hrvatsku, bili jedan od tri stupa hrvatskog proljeća, a zapaženu ulogu imali su studentski vođe Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Goran Dodig, Ante Paradžik i još neki. O tadašnjoj atmosferi na Zagrebačkom sveučilištu najpreciznije je pisao Tihomir Ponoš, autor knjige "Na rubu revolucije - Studenti '71.": "Studentski zborovi postali su glavno mjesto političkog sukobljavanja dviju grupacija koje su se borile za prevlast.

Relativno brzo postalo je jasno da struja koju predvodi Čičak, a uskoro s njim i Budiša, postaje dominantna.

Zborovi su bili burni, verbalna sukobljavanja oštra, zadovoljstvo ili nezadovoljstvo pojedinim govornikom izražavali su se glasnim zvižducima, toptanjem nogu, a zabilježeno je da su se studenti međusobno znali i pljunuti. Jugoslavenske vlasti su sve češće iznosile optužbe da studenti pokušavaju rušiti državu i socijalizam, a ovi su im olakšavali zahtijevajući pravo Hrvatske na državnost i prestanak izdvajanja za nerazvijene republike i pokrajine", glasi Ponošev opis spomenutih događaja.

Važan datum je 22. studenoga 1971. kad je u Studentskom centru održan Studentski zbor nakon kojeg su studenti, kojima se inače prigovaralo da prosvjeduju samo zbog prehrane, izašli na ulice i započeli štrajk. Sudjelovalo je oko 3000 studenata koji su iz kinodvorane izišli na ulice, u otvoreni štrajk. Uskoro je uslijedila brutalna reakcija milicije, a onda i hapšenja "maspokovaca".

image
Fotografije Dražena Budiše, jednog od istaknutijih proljećara, snimljene prilikom njegova dolaska u KPD
Presnimka

Nakon odluka iz Karađorđeva i završetka štrajka, uslijedila su uhićenja studentskih vođa Ivana Zvonimira Čička, Dražena Budiše i Gorana Dodiga dok je Paradžik prema napisima u medijima bio u bijegu, ali se sam prijavio 13. prosinca 1971. godine. Suđenje je počelo 5. srpnja 1972., a nastavljeno je u kolovozu i rujnu.

Prvooptuženi je bio Budiša, drugooptuženi Čičak, trećeoptuženi Paradžik kojeg je branio Slavko Šimatović, a četvrtooptuženi Dodig branio se sa slobode. Optuženi su po članku 100. Kaznenog zakona kao kontrarevolucionari koji napadaju državu, narod i društveno uređenje. Optuženi su i da su stvorili "militantnu, u suštini terorističku i nacionalističkim fanatizmom i šovinizmom zadojenu falangu, pokret hrvatskih sveučilištaraca, pod izravnim idejnim i organizacijskim rukovodstvom kontrarevolucionarne grupe koja je djelovala u središtu Matice hrvatske".

Prvi svjedok

Proces je bio farsa, a sudac Milenko Mihaljević doslovno se ravnao prema Titovoj maksimi kako se "ne treba držati zakona kao pijan plota". Budiša, Čičak i Paradžik branili su se šutnjom, Dodig se nije branio šutnjom, ali je odbacio optužnicu kao neosnovanu i neargumentiranu. Početkom listopada izrečene su presude. Dražen Budiša osuđen je na četiri godine zatvora i četiri godine zabrane javnog djelovanja, Ivan Zvonimir Čičak na tri godine zatvora i tri godine zabrane javnog djelovanja, Ante Paradžik na tri godine zatvora i dvije godine zabrane javnog djelovanja, a Goran Dodig na godinu zatvora.

Prvi svjedok na suđenju bio je upravo Puhovski.

Žarko Puhovski je u prošlosti, barem dva puta, u razgovorima u Nacionalu i Jutarnjem listu, prilično opširno odgovorio na optužbe prema kojima je svojim svjedočenjem otežao poziciju Čičku, Budiši i Paradžiku. Tako je 2006. rekao: "Ja sam tamo govorio istinu, i to nitko ne spori. Dao sam desetak činjeničnih iskaza, od kojih su tri išla njima u korist, tri ili četiri su bila neutralna, a četiri ili pet su bila protiv njih. Dakle, ja sam svjedočio i za njih i protiv njih.

Činjenice koje sam iznosio su jednim dijelom pobijale optužnicu, a moji vrijednosni sudovi su bili zadani kontekstom. Bilo je posve jasno da je to političko suđenje i bilo je posve jasno kamo to ide, među ostalim, i iz ponašanja njihovih odvjetnika. Istina je da sam ja to rekao, ja sam to i mislio i to, osim toga, nisam rekao samo ja. A što se moga svjedočenja tiče, moja je alternativa tada bila vrlo jednostavna: svjedočiti ili otići u emigraciju jer mi je jasno rečeno da ću ići u zatvor ako ne svjedočim. Ja sam izabrao svjedočiti". Bilo je to prije 14 godina u Jutarnjem listu.

S Puhovskim smo ovaj tjedan imali nekoliko prilično intenzivnih razgovora, nakon što ga je Zoran Milanović optužio kao drukera zbog kojeg su ljudi završavali na robiji. Baš kad smo razgovarali o istoj temi 2001. ili početkom 2002., tako je i sada decidirano odbacio svoju odgovornost u progonu i kaznama Budiši, Čičku, Dodigu i Paradžiku. Sve što nam je rekao ne razlikuje se od njegovih iskaza prije 15 ili 20 godina.

"Milanović bi kao pravnik trebao znati da ne mogu biti krunski svjedok jer nisam pripadao skupini ljudi koji su optuženi, pa sam se pokušao izvući, svjedočeći protiv njih. Ja sam na suđenje bio pozvan kao netko tko je pripadao drugoj političkoj strani, što znači da niti teoretski nisam mogao biti krunski svjedok na suđenju. Ali puno je skandaloznija Milanovićeva tvrdnja kako je proširen krug osumnjičenika (valjda je mislio optuženika) između mojeg prvog i drugog svjedočenja, što je potpuna neistina.

Baš kao i popis ljudi koji su navodno osuđeni, iako neki od njih nikada nisu suđeni. To govori da je Milanović potpuno izgubio kontrolu nad realnošću. Njegova treća neistina je da sam između svjedočenja bio u kontaktima s "organima bezbednosti", a to također nije točno. S dotičnom službom jedini put sam bio u kontaktu 2,5 godine prije toga, kad sam kao urednik Omladinskog tjednika osumnjičen za uvredu Josipa Broza Tita. To je moj jedini kontakt s organima bezbednosti ili sigurnosti."

Puhovski tvrdi da ga je kao svjedoka predložilo Tužiteljstvo, na osnovi policijskih izvještaja, koji su se nerijetko zasnivali na člancima koje su objavljivale Večernje novosti.

"Moje svjedočenje je trajalo 14 sati i uglavnom je proteklo u pokušajima da promijenim ono što je sudac diktirao u zapisnik. I uglavnom je proteklo neuspješno. Treba znati i da su Večernje novosti, tada najtiražniji jugoslavenski dnevni list, od veljače do prosinca 1971., uspostavile latinično izdanje koje je izlazilo u Zagrebu, a koje se posebno bavilo nacionalističkim ispadima, kako se to tada zvalo. Često su objavljivali izvještaje sa studentskih skupova, na kojima su na jednoj strani bili tzv. hrvatski sveučilištarci, poput Čička, Budiše, Paradžika i ostalih, a na drugoj nas je bilo sve manje, da bi na kraju doslovno ostali Duško Čizmić Marović i ja.

O toj drugoj ekipi nisam imao visoko mišljenje, smatrao sam da bi oni svojim nekritičkim nacionalizmom upropastili i Jugoslaviju i Hrvatsku, a osim toga, mnogi među njima bili su prilično neobrazovani. S druge strane, oni su za nas govorili da smo udbaši, jugoslavenčine i komunjare, iako su oni bili za Partiju, a mi nismo. Sudac je, recimo, rekao da sam na nekom skupu na PMF-u rekao za Čička da je 'antikomunistički agent', na što sam uzvratio da sam zapravo izjavio kako je Čičak 'antikomunistički brbljavac', i tako smo se natezali oko svake rečenice. Tako je išlo do trenutka kad mi je sudac rekao 'Vi ste se suprotstavili štrajku', a kad sam odgovorio 'Ja sam zdušno podržao štrajk', Budiša je dobacio 'Onda bi on trebao sjediti s nama, a ne kao svjedok'."

Puhovski će dodati još nešto:

"Čak sam pomogao obrani kad sam svjedočio da štrajk na sveučilištu nije organizirala ustaška emigracija nego da se o njemu razgovaralo još u rujnu 1971., mjesec dana prije navodnog pisma emigracije koje je imalo potkrijepiti tvrdnju da je sve organizirano izvana. Dva su problema Milanovićeve konstrukcije protiv mene. Prvo, ako je to bio montirani proces, onda je svejedno tko što svjedoči, jer je ishod već određen. Drugo, ne da nisam imao vezu s Vladimirom Bakarićem, nego je on, kad je pročitao moje svjedočenje, zvao sud i zahtijevao da suđenje bude tajno.

Tako sam ja jedini svjedok u čitavom procesu čiji nastup je bio javan, i prenesen u medijima. Da, bio sam na suprotnoj strani od optuženih, ali nisam lagao. Osim toga, posljednje pitanje suca Milenka Mihaljevića bilo je 'Znate li još nešto što se odnosi na protuzakonito djelovanje okrivljenih', a moj odgovor je glasio "Ja ne znam ništa što se odnosi na protuzakonito djelovanje okrivljenih'. Jednostavno, i onda, kao i danas, mislio sam da su oni nacionalisti, ali sam bio protiv njihova hapšenja."

image
Sastanak studenata, sudionika štrajka iz 1971. godine. Fotografiju je sninio Ranko Karabeg
Presnimka. Foto: Ranko Karabeg

Šteta je jer su Ivan Zvonimir Čičak i Dražen Budiša ovih dana odbili iznijeti svoju verziju priče o sudskom procesu iz 1972.

Ante Paradžik je likvidiran 1991. godine, tako da je Goran Dodig jedini s liste glavnooptuženih, koji je progovorio o tadašnjim događajima. On je u tom procesu osuđen na godinu dana zatvora, kaznu je odslužio u Turopolju, a danas je saborski zastupnik Hrvatske demokršćanske stranke i de facto je potvrdio optužbe na račun Žarka Puhovskog.

"Puhovski je djelovao u smislu optužbe. Ne želim govoriti protiv njega, ali je činjenica da nije bio čovjek. Još prije nego što sam završio u zatvoru rekao sam mu da - ili se pravi da je iz Hlebine ili da je neznalica. Ne želim govoriti protiv njega, ali neću reći ni da je dobar čovjek, jer nije", izjavio je Dodig u Slobodnoj Dalmaciji.

Pritom je dodao da je među ljudima koje je tužitelj tada pozvao da svjedoče protiv njih bilo još poznatih imena, ali ti svjedoci su bili korektni.

"Protiv naše četvorke svjedočio je i Slobodan Lang. On je griješio, ali je bio pošten čovjek. Njemu je bilo žao što je radio i nikad protiv njega ništa nisam rekao. Ili Čizmić Marović, on je isto svjedočio, ali nije govorio suvislo, pa je sudac Mihaljević rekao da ga naprosto ne može staviti u zapisnik", prisjetio se Dodig.

Za razliku od njega, odvjetnik Dinko Šimatović, koji je s ocem Slavkom branio optužene, ustvrdit će kako se sjeća da je Puhovski svjedočio vrlo korektno, i nije kompromitirao njegove branjenike. "Uostalom, kasnije su Čičak i on godinama blisko surađivali u HHO-u, a sumnjam da bi to bilo moguće da ih je Puhovski svojim iskazom poslao u zatvor. Milanović je rekao totalnu neistinu. Osim toga, to je bilo političko suđenje na kojem se unaprijed znalo da neće biti oslobađajućih presuda.

Vođe studenata i Matice hrvatske morali su biti osuđeni na zatvorske kazne, i tu ni bog nije mogao ništa napraviti", zaključio je Šimatović.

Pomirenje, pa prekid

U razgovoru za Magazin i Puhovski će reći da je s Čičkom bio dobar nakon što je on pušten iz zatvora, a blisko su surađivali i u Hrvatskom helsinškom odboru. Odnos je puknuo kad je Puhovski izjavio da su sveučilištarci, iako su bili žrtve sistema, zapravo radili za Partiju jer su podržavali rad CK SKH, dok su njegovi istomišljenici bili protiv sistema jer nisu podržavali vodeću ulogu Partije u Hrvatskoj.

image
Žarko Puhovski i Ivan Zvonimir Čičak
Presnimka

"To je taj paradoks - mi smo u ime Jugoslavije rušili Partiju, a oni su u ime Partije rušili Jugoslaviju. Jednostavno smo i jedni i drugi radili protiv svojih intencija. Čička je to jako naljutilo i napao me preko Jutarnjeg lista, i otada su naši odnosi prekinuti. Prije toga je, također u Jutarnjem listu, u intervjuu rekao da sam na spomenutom suđenju govorio istinu, osim jedne rečenice", kaže Žarko Puhovski, i dodaje da razumije sadašnju šutnju Čička i Budiše. "Oni su stvarno prošli svašta, a vjerojatno se ne žele miješati u spor, po njima, dvojice ljevičara, koji se sukobljavaju preko njihovih glava."

Milanović i Puhovski sastali su se samo jednom, još 2007., kad je susret inicirao tada novoizabrani čelnik SDP-a, uz posredovanje Ive Josipovića. Puhovski će taj događaj opisati kao dosadan jer je 90 posto vremena govorio Milanović, a on i Josipović su slušali i šutjeli.

Hoće li tužiti predsjednika Republike za klevetu, kao što je u Jutarnjem listu predložio odvjetnik Dinko Šimatović?

"U svom životu nisam nikoga tužio, i neću to raditi pod stare dane", kratko odgovara.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
10. listopad 2020 21:35