Nerežišća. Općina točno po sredini otoka Brača. Jedva par stotina glasača i višestruko više ovaca. Po ovoj žegi nećete sresti nijedne. Najbolje vam je doći ili rano ujutro kad mještani gone blago na ispašu ili kasno navečer kad se u jedinom kafiću, onom preko puta Općine, hlade bevandom. Ondje nećete sresti najpoznatijeg Nerežišćanina, ministra uprave Lovru Kuščevića. Ne zalazi. Vlasnik objekta je poduzetnik Berica, a “Lovrota s Bericom ne povida”. Mještani pamte kako je prijateljstvo puklo. Kad je ministar bio tek nevažni seoski načelnik, imali su nekih razmirica pa je odlučio donijeti odluke kojima će Berica morati podijeliti otkaze stotinama svojih radnika.
Mještani su “molo negodovali”. Prosvjedovali. Došli s transparentima. I televizijskim kamerama.
Kucali od vrata do vrata
Naravno, tad potezi nekog tamo načelnika nisu zanimali ni širu javnost ni institucije. A bilo je to već u vrijeme kad su se po strmim cestama među kamenim kućicama počeli provlačiti uglancani terenci stranih tablica. Vozili su ih ljudi u elegantnim odjelima, ističući se u bodulskoj monotoniji k’o muha na bijelom papiru. Kucali su mještanima na vrata bez oklijevanja. Otvarali kapije i kročili u dvorišta kao da su njihova. Prikazivali se spasiteljima. Da će im pomoći, govorili su; napravit će ono što nitko normalan ne bi, samo zato što su toliko velikodušni oni će, eto, odmah ako treba, otkupiti njihove bezvrijedne zakrčene parcele oko Vidove gore. “A ona zemlja šta vi tamo imate, jeste li vi ipak zainteresirani za prodati?” prisjeća se sugovornica kako su je umilnim glasom ispitivali.
parcele iznad Nerežišća
- Nisam pamtila ni tko je to bio ni kako se zvao. Ali dobar auto je vozio. Nekakav SUV, već u to vrijeme. Gospodin, pravi. Vidjelo se na njemu da nije motiku držao u rukama. Rekla sam da neću. Počeo me nagovarati. A lijepo sam mu ponovila da ‘za jedan euro po kvadratu nema šanse’. Ni u ludilu. Tad mi je izričito ponudio: ‘Možemo dio novca u kešu’ - priča dugogodišnja stanovnica Nerežišća dok sjedimo u njenom dnevnom boravku.
Nije na tome stalo. Zadnji put su joj u dvor ulazili ti tipovi prije godinu i pol. Upornost kakva se rijetko viđa.
Obiteljsko nasljeđe za siću
Više sreće imali su kod drugih. Za samo par eura osobe mahom treće životne dobi, od kojih neki upitna zdravlja, vjerojatno ne na vrhuncu vitalnosti i umne razboritosti prodavali su obiteljsko nasljeđe za smiješne iznose.
Počelo je to 2009. godine, iste one kad je osnovana tvrtka Medis Investments koja je na čelu sa Željkom Holikom megalomanski najavljivala gradnju revolucionarnog centra za liječenje raka na Vidovoj gori.
Priča se po mjestu i danas da je nazočio sjednici Općinskog vijeća kad je donesena odluka da se parcele prebace u građevno zemljište. Kad je donesena odluka da im se višestruko poveća vrijednost jednim potpisom. Na prijedlog Lovre Kuščevića. Kako Holik izgleda, mještani nemaju pojma. Žena s kojom smo pričali nije sigurna je li s njim razgovarala.
Pažnju na njega obraćaju tek kad ga vide po novinama gdje se izvještava kako Holik možda nije omogućio izlječenje od raka, ali je sebi osigurao funkciju glavnog savjetnika ministra uprave, koga drugog nego Lovre Kuščevića. I prije nego što je odradio dobar posao na Braču, Holik je s tvrtkom Perago pokušavao zaraditi na Hvaru. Još lani za Jutarnji list gradonačelnik Starog Grada Antonio Škrapa upozoravao je da ta tvrtka nema dobre namjere:
- Uopće nemaju želju na Hvaru nešto graditi, nego isključivo žele povećati vrijednost svojih parcela s namjerom da ih kasnije prodaju - izjavljivao je Škarpa. No tko se god osjeća prevaren jer je ispod svake cijene prodao parcele za izgradnju fantomskog centra za liječenje raka, još je i dobro prošao.
ugostiteljski kiosk na Vidovoj gori
Odahnut će kad čuje što se dogodilo Srđanu Dvorniku, profesoru filozofije i sociologije, a ujedno i jednom od najpoznatijih hrvatskih prevoditelja. I on je, čini se, žrtva mutnih poslova offshore kompanija. Nasljeđe su mu suspektni tipovi doslovno ukrali.
- U zemljišnim knjigama dosta imovine moje obitelji još se vodi pod “nasljednici Zaharije Defilipis”, dakle, prve osobe koja se uopće spominjala kao vlasnik. Evidencija se održavala slabo ili nikako, a onda je bilo i nacionalizirano. Tek devedesetih postao sam svjestan da tu ima zemlje. Nikad se nije govorilo koliko, nije se spominjalo vrijedi li nešto. To je bilo ili tradicionalno tu ili bi vlast odnijela. Govorimo o desecima parcela. Predio se zove Prajca - počinje priču Dvornik, vjerojatno ne znajući ni sam da jedna od većih parcela o kojima govori, kako smo samo nekoliko sati prije doznali u supetarskom katastru, danas glasi na tvrtku Perago.
Srđan Dvornik
Čak 56 katastarskih čestica, ukupne površine od 541.842 četvorna metra, većinom na južnim padinama Vidove gore u njihovu je vlasništvu. Imaju sjedište u Splitu, nasred Voćnog trga. Točno tamo gdje je do prije nekoliko godina postojala tvrtka “Medical Investments”.
Dvornik kaže kako je njegova pokojna baka znala naći svu tu sada nestalu zemlju. Obilazila je, šetala.
- A prabaka mi je bila iz familije Dubravčić. Kad je moj otac imao preko 80 godina, javio se mještanin također prezimena Dubravčić i rekao mu da bi oni trebali dovršiti neki posao. Par mjeseci kasnije upisao se na zemlju. Da je moj otac to prodao za nekakav milijunski iznos, to se ne može sakriti u familiji. Bili smo samo nas dva brata, s roditeljima, u tijesnom kontaktu. Da je on nekome za neke velike novce nešto dao, to bi se znalo.
Da je prodao, recimo, za male novce? Male kao par eura po kvadratu? - Ma da je za 200 eura prodao znali bismo - odmah će Dvornik.
Kad je njegova obitelj počela listati knjige u katastru i kad su s naramkom papira posjetili geodete oni su im objasnili da se “ta površina vidi iz aviona, to što su vam maznuli”. U zemljišniku se lako da provjeriti - na samo jednoj od parcela, riječ je o oko 20 tisuća četvornih metara na kojima je danas cesta koja vodi “u ništa”, ali ne ona za Velu Farsku, nego još jedna besmislena putanja.
Srđanova zemlja dalje je, nakon Dubravčića, prešla na Hasu iz Švicarske. Ako ste pomno pratili radnju prijašnjih članaka, znat ćete da se radi o jednom od glavnih likova u nerežiškim zemljišnim romanima.
Zemlja koja povezuje sve ostale
Ako niste, podsjetit ćemo. Mještanka I. R. u studenom 2009. potpisala je ugovor kojim je dvije parcele od ukupno 16.548 kvadrata poljoprivrednog zemljišta prodala Hasi Ferhatoviću, a cijena od devet eura po kvadratu koju je postigla premašuje sve što su do tada nudili ostalim mještanima. Njena im je zemlja bila važna jer povezuje sve okolne.
U Nerežišćima ne dvoje jesu li vodeći u Općini znali što fiktivni investitori smjeraju.
- Poanta je da su oni kupili zemlju za nikakvu paru da bi joj povećali vrijednost prenamjenom u građevnu, a lokalna zajednica je trebala izgraditi prometnice od tih parcela do mora kako bi još više vrijedile. Sve se to i dogodilo. Sad taj jedan euro vrijedi 100. Ta cesta koja ide od Vidove gore, bolje reći autocesta, asfaltirana je do obale. Do odvojka za uvalu Vela Farska. Točno se vidi da je napravljena kako bi povezala upravo taj teren gdje su kupovali zemlju s obalom - čujemo od Nerežišćanke koja je jedna od rijetkih u selu koji ne cijene baš našeg ministra. “Puno je napravi za otok”, reći će vam ljudi. Kad pitate “a što točno”, čut ćete “a puno lipega!”.
Vela Farska
Među rijetkim ministrovim kritičarima u rodnom selu kruži teorija da je otišao iz fotelje načelnika samo kako bi uspio završiti tu famoznu, danas potpuno besmislenu cestu. Ima smisla kad znamo da je lakše utjecati na takve odluke s više funkcije.
Lakše je, zbilja je, nasuti nekoliko kilometara svježeg asfalta da vijuga niz čitavu padinu od šume do mora, lakše je svisoka napraviti udžbenički primjer devastacije prirode a da vas nitko ništa ne pita. U petak popodne vozali smo se tom cestom gore-dolje i u sat vremena sreli samo jedan automobil. Šofer nas je u čudu gledao. Iznenađen nama kao i mi njime. Uz more su moderne vikendice u nastajanju i dvije stare, ribarske kuće.
Ta cesta oko njih neodoljivo podsjeća na dionicu autoceste oko tunela Sveti Rok. A tek da vidite zemljišta do kojih vodi. Te parcele ukradene ili prodane za kikiriki zakrčene su i neodržavane, pune olupina, suhozida, obrasle paučinom debljine olovke, ali s odličnim pogledom na more kad bi se tu, je li, našao kakav strani investitor da izgradi hotel ili dva.
Do Vidove gore još vodi put kroz šumu.
Prije su nam u Nerežišćima rekli da ondje jedini štand s pićem drži ministrov brat. Prodaje još i suvenire, magnetiće, lavandu, pakirane kolače od smokve. Na računu smo dobili informaciju da je Mirela Kuščević vlasnica, a kupili smo bocu vode od pola litre za nevjerojatnih 20 kuna.
Vrijedi svake lipe. I ta voda oslobođena plaćanja poreza, kako piše na dnu isprintanog papirića, i taj pogled na devastiranu uvalu nedaleko od Zlatnog rata, i sama vožnja besmislenim prometnicama preko možda ukradenog zemljišta... I još kad se okrenete prema Hvaru, kad promatrate kako sunce krvari iza Staroga Grada čiji je načelnik još tako davno upozoravao na sumnjive tvrtke, javno ih u novinama prozivao, a tek kad se okrenete na drugu stranu, zagledate prema ministrovu kokošinjcu i načelnikovu POS-ovu stanu, ne preostaje vam ništa drugo nego da se sjetite one stare narodne: ‘ko ovo može platit? Pa hrvatski porezni obveznici.