Mi sada zapravo ne proizvodimo ribe, nego branimo njihov život i borimo se da ih održimo na životu," riječi su Krešimira Rušanca, voditelja proizvodnje ribe u tvrtki Miagro, vlasnika poznatog ribnjaka nedaleko od Našica, koje na najbolji način oslikavaju trenutnu situaciju s proizvodnjom slatkovodne ribe u Hrvatskoj koja trpi velike štete i gubitke uslijed velike suše. Godinu su u ovoj tvrtki, prema riječima njezina direktora Krunoslava Kovačića, počeli sa 650 tona ribe u 1200 hektara ribnjaka, a kako sada stvari stoje, bit će zadovoljni ako tu količinu krajem godine uspiju i izloviti.
- Nekakav plan je da u normalnoj godini proizvedemo 1800-2000 tona ribe, ne samo konzumne nego svih kategorija. Danas možemo govoriti samo o gubicima. Tek ćemo na kraju godine, s izlovom koji kreće u studenome, vidjeti pravo stanje, ali po kontrolnim ribolovima možemo govoriti čak i o gubitku u odnosu na početno stanje. No, ipak se nadamo da nećemo biti ispod 650 tona, ali to nije ono što treba biti - kazao je Kovačić. Iako je katastrofalno stanje s oborinama značajno presušilo gotovo sve ribnjake u Hrvatskoj, u slučaju našičkog dodatni je problem što u njegovoj blizini nema nijednog izvora tekuće vode.
Jedini bez rijeke
- Specifičnost je ovoga ribnjaka što je jedini u Hrvatskoj bez blizine neke rijeke i rječice, jer je od početka bilo zamišljeno da se kanalskom mrežom usmjerava i sakuplja oborinska voda s Krndije i to nam je jedini izvor vode. Takva voda je bogata organskom tvari i to je dobro jer omogućava razvoj fitoplanktona i zooplanktona, što nam je besplatna hrana za ribu. To je korist od kanalske mreže, ali u ovakvim sušnim periodima to je veliki nedostatak jer nemamo drugog izvora vode.
Treba naglasiti da je kanalska mreža odlično uređena, Hrvatske vode su svoj posao napravile kako treba i tu se ne možemo požaliti, ali priroda je učinila da u kanalima sada nema vode - kaže direktor ribnjaka koji je još 1905. godine izgradila grofovska obitelj Pejačević i u kojem se najviše proizvodi šaran, na koji otpada 70 posto proizvodnje u poluintenzivnom uzgoju, odnosno uz klasičnu hranidbu žitaricama.
Oni su i jedini ribnjak u Hrvatskoj koji za razvoz hrane i žive ribe koristi 17 km dugu uskotračnu prugu, a imaju i pogon za preradu ribe iz kojeg bi uskoro trebale izaći prve konzervirane riblje paštete i riblje hrenovke. Veliki su im planovi i za dodatni razvoj turističkog sektora, gdje trenutno imaju restoran, te mogućnost lova na divlje ptice i sportski ribolov, ali i za širenje ponude. No, sve im je to danas sporedno.
Prioritet je borba za preživljavanje ribe, što je bez dovoljno vode nemoguće. Hrvatske vode su im u jednom trenutku pomogle i dopremile vodu iz nedalekog jezera Lapovac, ali sada im ni oni ne mogu pomoći. Ribnjak ima i svoje dvije akumulacije kapaciteta pet milijuna kubika, ali u njima trenutno nema ni milijun kubika vode... Za normalno funkcioniranje pak, odnosno da bi zapunili ribnjak vodom na visinu od 80 cm do 1 m, treba im 17 milijuna kubika vode.
- Trenutno smo na 20 posto zapunjenosti tabli, što znači da je visina vode u ribnjaku u prosjeku oko 30 cm - kazao je Kovačić, dok je Rušanac objasnio što se događa s ribom u takvim uvjetima.
Problem su i kormorani
- Uslijed niskog vodostaja temperatura vode je izuzetno visoka, znala je doseći i 32 stupnja, a time se smanjuje nivo kisika. Voda se brzo zagrijava danju, slabo se hladi noću, a šaranu za normalan rast treba ne više od 25 i ne niže od 15 stupnjeva. Na temperaturama ispod 15 stupnjeva prestaje uzimati hranu, a na onima iznad 25 stupnjeva je uzima, ali je samo probavi. Razlog naših gubitaka trenutno nije samo to što je ribi smanjen životni prostor na jednu petinu nego i smanjeni prirast ribe uslijed slabijeg uzimanja hrane.
Osim toga, hranidba također narušava razinu kisika jer hrana opterećuje vodu. I treći problem su ribojedne ptice poput kormorana i čaplji kojima niska razina vode omogućuje da se hrane ribama, a sve to dovodi ribe u bolesno stresno stanje - kazao je Rušanac.