Nova knjiga

Riječane nije mučila radikalna ideologija, mučila ih je cijena šećera i nestašica slatkiša

Dominique Kirchner Reill svoju je studiju o Rijeci nakon I. svjetskog rata započela sarmom, prženim jeguljama i pečenim guskama

Djevojčice u Rijeci 1919. godine, neposredno prije D'Annunzijeva ulaska u grad. Iza njih su transparenti talijanskih nacionalista
 Mary Evans Picture Library/Mary Evans Picture Librar/Profimedia

Započeti ozbiljnu knjigu poglavljem o kulinarskim snovima ljudi o kojima piše, to može napraviti samo vrlo hrabra povjesničarka. Naime, profesorica Dominique Kirchner Reill svoju vrlo originalnu studiju o političkoj drami koja je zadesila Rijeku u vrijeme neposredno nakon Prvoga svjetskog rata započela je vrlo sočno: sa sarmom, prženim jeguljama i pečenim guskama.

To se razdoblje obično vezuje uz talijanskog pjesnika i pustolova Gabrielea D'Annunzija, koji je umarširao u grad u rujnu 1919. i uspostavom vlasti pokušao promijeniti sudbinu Rijeke prije nego što ga je od tamo u prosincu 1920. istjerala talijanska vojska, tijekom takozvanog krvavog Božića. Profesorica Reill je opisom spomenutih jela pokušala približiti kakvim su se delicijama Riječani mogli nadati tijekom nadolazećeg Božića da grad nije tada počela bombardirati talijanska mornarica.

Tendencija povjesničara da se fokusiraju na D'Annunzija - bilo kao na ključnu figuru razdoblja tijekom kojega se fašizam tek počeo razvijati, bilo kao na veselog libertarijanca koji je predsjedao nekom vrstom političke maskarade - to profesorici Reill nikada nije bilo do kraja uvjerljivo. Na svakodnevni život Rijeke nije toliko utjecala radikalna ideologija, kako ona tvrdi, već naprosto potreba da se ima što pojesti.

Željela je osloboditi Rijeku historiografije koja je govorila samo o D'Annunziju i dati riječ stanovnicima grada, što ju je inspiriralo da napiše knjigu "The Fiume Crisis" (Riječka kriza). A sasvim slučajno otkriće u Državnom arhivu u Rijeci uputilo ju je kako da to napravi. Bila je iznenađena kad su joj rekli da u arhivu nema puno dokumenata vezanih za D'Annunzijevo riječko razdoblje i dali joj tanku fasciklu u kojoj je našla pojedinosti vezane za nekoliko novo donesenih zakona odmah poslije Prvoga svjetskog rata.

"U fasciklu je bio zakon koji je propisivao ograničenje potrošnje šećera, iz čega je proizlazilo da ljudi više nisu mogli pripremati kolače i druge slastice. Pomislila sam da je to fascinantno! Hoću reći, znala sam da su takva ograničenja bila uobičajena nakon Prvoga svjetskog rata, ali kako da srednjoeuropski grad poput Rijeke opstane bez kolača?"

image

D'Annunzijevi vojnici u Rijeci u rujnu 1920. godine.
Mary Evans Picture Library/Mary Evans Picture Librar/Profimedia

Mjesto podjela ili...

Profesorica Reill odrasla je u Kaliforniji i Njemačkoj, no studirala je na sveučilištima Berkeley i Columbia (kraće je vrijeme studirala hrvatski u Zagrebu), a onda je postala izvanredna profesorica moderne povijesti na Sveučilištu Miami. Njena prva knjiga, "Nationalists Who Feared the Nation: Adriatic Multi-Nationalism in Habsburg Dalmatia, Trieste and Venice, 2012." (Nacionalisti koji su se bojali nacije: jadranski multi-nacionalizam u habsburškoj Dalmaciji) ikonoklastički je tekst koji tvrdi da u borbi za svoja nacionalna prava u 19. stoljeću ni Hrvati ni Talijani nisu imali potrebu uzajamno se sukobljavati i da, u osnovi, nisu dovodili u pitanje multikulturalnu prirodu svijeta u kojem su živjeli.

"Učila sam hrvatski jezik u New Yorku dvije godine i onda još u Zagrebu", objašnjava Reill. "Popodne nisam imala što raditi pa sam odlazila u Sveučilišnu knjižnicu i čitala koješta na hrvatskom, radi vježbe. Tamo sam otkrila članak nekog dubrovačkog povjesničara, s kraja pedesetih, o slavenskim nacionalistima koji su se udružili s talijanskim nacionalistima u 19. stoljeću. Bila sam naučena misliti o Jadranu kao o mjestu podjela, no nakon čitanja tog teksta moj se plan promijenio."

Reill je ljutilo to što su se na D'Annunzijevu epizodu nepotrebno osvrtali gotovo svi radovi koji su se bavili poviješću Europe dvadesetog stoljeća. Obično su to činili povjesničari koji nisu bili specijalisti za ovu regiju i upravo to ju je nagnalo da počne proučavati Rijeku u razdoblju poslije Prvoga svjetskog rata.

"Obično su mi dosadne povijesne knjige koje se bave Poljskom, Čehoslovačkom ili Jugoslavijom poslije 1918.", govori Reill. "Većina toga što se u takvim knjigama govori vrti se oko političkih partija, njihovih vođa i nacionalizma. To vam je kao da čitate poslovne stranice dnevnika The Wall Street Journala. Tako mi je palo na pamet, zašto ne bih napisala povijesnu knjigu koja barem malo otvara Pandorinu kutiju, knjigu koja će progovoriti o tome zašto su ljudi birali kako su birali, a ne o njihovim vođama i o tome što su im oni govorili da je za njih dobro."

Kad se u jesen 1918. raspala Austrougarska Monarhija, mnogi stanovnici Rijeke vjerovali su da bi ključ njihova daljeg prosperiteta mogao biti ili u tome da ostanu autonomni, pod nečijom zaštitom, ili da se što prije pridruže Kraljevini Italiji (kao stabilnoj, već postojećoj državi), a ne da riskiraju sjedinjenje s jugoslavenskim entitetom koji još nije imao ni Ustav, ni građanskih zakona, ni valjane valute.

Iako se čini, kako tvrdi Reill, da je Rijeka izgledala poput grada koji je prolazio kroz neku vrstu nacionalne revolucije (s Talijanskim nacionalnim vijećem što je preuzelo vlast u listopadu 1918. i Gabrieleom D'Annunzijem koji je upao u grad jedanaest mjeseci kasnije), glasni nacionalizam i dalje je bio prisutan, ali samo na društvenoj površini. Ljudi su većinom željeli nastaviti živjeti kao i do tada i izabrali su političke opcije koje su nudile više sigurnosti, a manje kaosa.

Ljudima koji su tamo živjeli problem cijene šećera i nestašica slatkiša bili su važniji od radikalne ideologije. Takvi pokazatelji egzistencijalne nesigurnosti pomažu nam da si objasnimo zašto je tako puno pristaša talijanske nacionalne opcije, kao i zašto među njima nije bilo velikog oduševljenja za D'Annunzijev projekt nakon što se stišalo oduševljenje koje je pratilo njegov ulazak u grad.

I što je najvažnije, knjiga se kloni pojednostavljenih definicija, tko je bio Talijan, a tko Hrvat i umjesto toga se bavi dnevnim potrebama i problemima u okruženju u kojem se etnički identitet dao zamijeniti za posao, društveno napredovanje ili, jednostavno, za lokalpatriotski osjećaj lojalnosti vlastitome gradu.

Mnogi krajevi Europe su konac 1918. godine dočekali bez funkcionalne središnje vlasti, uništene ekonomije i praznih lisnica u koje su ljudi, kako kaže Reill, "trpali novac država što više nisu postojale." Ponovo ispričavši priču o Rijeci iz perspektive života na ulici, Reill je pokazala kako se osjećala cijela srednja Europa i kako se tamošnjim stanovništvom manipuliralo da prihvati novu situaciju u kojoj se našlo. Godine 1918. to je pogotovo vrijedilo za istočnu obalu Jadrana, gdje je, kako je vrijeme prolazilo, uznemirenom stanovništvu sjedinjenje s Kraljevinom Italijom, ili pak utapanje u novu, jugoslavensku državu, kao politički imperativ, bilo sve manje privlačno.

Kako je vidljivo već iz virtuoznoga, prvog odlomka, "The Fiume Crisis" je uzbudljiva i jako dobro napisana knjiga. Iz nje saznajemo o vrtoglavom broju valuta u optjecaju, uz pomoć kojih su ljudi pokušavali poslovati - talijanska lira, starohabsburške krune, starohabsburške krune na koje su nadoštampavani novi simboli država nasljednica stare habsburške krune, kao i, naravno, lažne nadoštampane habsburške krune koje su proturali gorljivi prevaranti.

Nikakvo čudo da su lokalni poslovni ljudi podržavali ideju da se Rijeka priključi Italiji, ako ni radi čega drugog onda da se stane na kraj tom financijskom kaosu. U knjizi se pojavljuju i ilegalni prodavači zastava, koji su talijanske zastave krali s državnih ureda i vojarni, a onda ih nudili lokalnim trgovcima koji su ih morali izvjesiti iznad svojih izloga.

Ono što se stalno iznova javlja jest sugestija da je Talijansko nacionalno vijeće u Rijeci, nakon 1918. godine, provodilo nacionalističku politiku talijanizacije, ali je istovremeno bilo spremno i na svakodnevne kompromise. Lokalne učitelje i profesore koji nisu bili Talijani jednostavno su naučili da predaju na talijanskom. Nisu ih otpuštali, niti ih zamjenjivali nastavnim kadrom iz drugih sredina.

image
Gabriele D'Annunzio, talijanski pjesnik, pustolov, nacionalist...
Mary Evans Picture Library/Mary Evans Picture Librar/Profimedia

Stvarni ljudi

Reill pokazuje i znatno književno umijeće u razvijanju nekoliko pripovjednih linija koje nisu na takav način ranije bile iznesene. Poglavlja su organizirana tematski, ali i kronološki, pa se cijela knjiga "The Fiume Crisis" čita gotovo kao zbirka kratkih priča, u kojoj svako poglavlje funkcionira gotovo samostalno.

To u dobroj mjeri Reill može zahvaliti sreći što je pronašla skrivena blaga u lokalnoj dokumentarnoj građi. "Moram priznati da nisam znala što ću pronaći u Državnom arhivu u Rijeci, kao što nisam znala niti što ja to pokušavam dokazati. Jedini cilj knjige koji sam unaprijed postavila bio je da se bavi stvarnim ljudima, stvarnim stanovnicima Rijeke, a ne samo D'Annunzijevim legionarima."

Profesorici Reill je rečeno da je sva dokumentacija u vezi s događanjima u razdoblju poslije 1918. godine premještena u Italiju, da je sačuvan samo manji fascikl s dokumentima (a upravo je tamo otkrila ono o šećeru). Međutim, vrlo brzo je postalo jasno da su u Italiju 1924. poslani samo oni dokumenti koji su imali izravne veze s D'Annunziom i da je mnogo toga još uvijek u gradskom arhivu.

Voditelj odjela za sređivanje i obradu arhivskog gradiva Boris Zakošek ("jedan od najvelikodušnijih i najboljih ljudi na kugli zemaljskoj") i njegovi kolege uputili su je na ono što joj je trebalo. Sudski i policijski spisi, kao i spisi lokalnih vlasti posebno su dobro sačuvani. "Lokalni dužnosnici 1918. nisu znali što će se dogoditi s državom, tako da su nastavili arhivirati sve spise kao što su to činili i ranije." Povjesničari se nisu služili tim izvorima zato što su bili usredotočeni na D'Annunzija, a ne na svakodnevni život. "Sve je to oduvijek bilo tamo, pred našim očima, ali ništa od toga nije izravno govorilo o politici."

Profesorica Reill upozorava da su posljednjih godina hrvatski povjesničari jako puno toga istražili o Rijeci. "Nisam se ja prva sjetila pisati o gradu tako da u prvi plan stavim lokalne sudionike. Možda je razlika samo u tome da nisam imala namjeru napisati knjigu u stilu tradicionalnih političkih povjesnica." Posebno je istaknula radove lokalnog povjesničara Ivana Jeličića o počecima 20. stoljeća, a koje šira publika tek treba upoznati.

Ono što upadljivo nedostaje u istraživanjima profesorice Reill su memoari onih koji su se u Rijeci pridružili D'Annunziju. To su bili ljudi kao talijanski vojnik i boem Giovanni Commiso, futuristički pisac Mario Carli, ili belgijski pjesnik Leon Kochnitzky. Upravo su takvi memoari bili kičma onoga što je pisano o Rijeci s D'Annunzijom u prvom planu. Sve se to profesorici Reill činilo pretjerano i samodopadno. "Ne volim te knjige. Sve su one napisane za vrijeme vladavine fašizma ili poslije toga. Također se vrlo rijetko služim novinama koje su tiskane u to doba jer im jednostavno ne vjerujem. Morate doista biti oprezni s memoarima i novinama toga vremena, sve je to puno bliže znanstvenoj fantastici nego stvarnom životu."

Doista, vrlo je pogrešno misliti da je Gabriele D'Annunzio ikada uspio uspostaviti funkcionalnu vlast u gradu Rijeci. On se uglavnom oslanjao na Nacionalno vijeće i gradske urede osnovane za vrijeme habsburške vlasti za rješavanje svakodnevnih pitanja. Čuvenu D'Annunzijevu Kvarnersku povelju, proglašenu u rujnu 1920., koju pozdravljaju i liberalna ljevica i radikalna desnica kao važan i presudan temelj anarhoidnog ustava, profesorica Reill s pravom odbacuje kao bezvrijedni komad papira koji nikada u stvarnosti nije stupio na snagu.

Pokazujući koliko su habsburške institucije bile čvrste, čak i u razdoblju nakon rata, knjiga profesorice Reill postavlja danas vrlo popularno pitanje među povjesničarima koji se bave Habsburškom monarhijom: je li Austro-Ugarska Monarhija doista 1914. bila osuđena na propast ili je, kako mnogi vodeći habsburgolozi tvrde (pogotovo Pieter M. Judson, čiju je knjigu "Povijest Habsburškog Carstva" objavio Sandorf 2018.), mogla postojati još nekoliko desetljeća da nije izbio Prvi svjetski rat?

Reill rado ističe da su politički procesi u austrijskoj i ugarskoj polovici monarhije bili vrlo različiti i da dinamika ugarske politike koja je težila centralizaciji nije dobro utjecala na koheziju monarhije kao cjeline. "Gledajući ugarski dio monarhije (kojem je pripadala Rijeka do Prvoga svjetskog rata) i kako je Ugarska podrivala cijeli sustav, čini mi se teško zamisliti da bi carstvo opstalo onakvo kakvo je bilo.

Dakle, mislim da 1914. nije postojao status quo, niti da je takvo stanje moglo potrajati. No, to se carstvo stalno mijenjalo; Ustav se mijenjao gotovo svakih trideset godina. Ako na Habsburško Carstvo gledamo kao na carstvo kojemu je bilo suđeno da nestane, onda nećemo sagledati sve ono što je u tom carstvu išlo dobro. A ako imamo u vidu grad poput Rijeke prije 1914. godine, onda nam se neće činiti da je Habsburško Carstvo bilo osuđeno na propast jer je Rijeka bila grad koji se fantastično razvijao, Rijeka je bila jedan od najmodernijih europskih gradova."

Po onome što profesorica Reill kaže, upravo je ta želja da se ostane u društvu najmodernijih europskih gradova vodila riječke aspiracije 1918. Raspad Habsburške Monarhije bio je iznenadan i uznemirujuć, a za mnoge je Riječane talijanski nacionalizam bio privlačan jer je nudio najbrže i najjasnije rješenje nakon raspada carstva. Neki povjesničari, kolege profesorice Reill, možda će pomisliti da je ona političke ciljeve radikalnog talijanskog nacionalizma ostavila previše po strani. Ali, kako ona sama kaže, svaka knjiga, ako je dobra, potiče apetit na čitanje drugih knjiga. (Preveo Saša Drach)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2021 17:51