To je tako osjećajna priča. Dječak, nazovimo ga Luka, odraste
bez oca. Mama mu reče da mu je otac poginuo u prometnoj nesreći,
odselio u Kanadu, nestao u mećavi na Južnom polu ili tako nešto.
I premda ga Luka nikad nije upoznao, a mama se trudi koliko god
može, očev je gubitak ogroman, nenadoknadiv. Dječak krišom
gleda kako drugu djecu očevi dovode u vrtić i čezne da i njemu
jedan takav odrastao muškarac zaveže cipele, a on ga zagrli
ručicama, poljubi ga i reče: “Tata, volim te najviše na
svijetu.”
Prođe tako dvadeset pet godina. Na ponos svoje samohrane majke,
Luka odraste u krasnog mladića, bistrog, skromnog, visokog,
naočitog, ali u svome srcu on ostane jednak. Jednaka mu nerazumna,
djetinjasta misao stalno dolazi, da će njegov otac jednom doći
i...