Država mora vratiti kontrolu nad cjelokupnim postupkom gospodarenja otpadom. Zbrinjavanje otpada mora biti javna usluga, a gospodarenje otpadom s jedinica lokalne samouprave vratiti na državu. Država mora preuzeti odgovornost i ne mogu se više komunalni redari s blokićem slati na otpadnu mafiju.
To je uvod u politiku gospodarenja otpadom koju bi proveli SDP i Možemo! ako nakon idućih izbora osvoje vlast. Najavljuju kompletnu promjenu sustava koji je, kako su istaknuli, trenutačno nedorečen, s nejasno definiranim nadležnostima i odgovornostima, pri čemu se s godinama sve više liberalizirao.
Lijeva vlada, ako te dvije stranke osvoje vlast, potpuno će zabraniti uvoz opasnog otpada. Uvoz ostalog otpada ne mogu zabraniti jer ga EU smatra robom na tržištu, ali bi zato napravili sustav u kojem to više ne bi bio isplativ biznis. Bitna razlika u odnosu na aktualni sustav bila bi, kako je posebno istaknuo predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš-Dončić, u dokidanju privatnog monopola u gospodarenju otpadom.
Obećali su da bi odmah krenuli u čišćenje Hrvatske od ilegalno odloženog otpada koji se, osim u Lici, svakodnevno otkriva posvuda u Hrvatskoj. Za to će, kažu, trebati milijarde eura i puno vremena.
Predstavili su promjene u cijelom sustavu gospodarenja otpadom - od kante do energane.
Za početak - manje otpada na izvoru. Uveli bi mjere koje proizvođače potiču da koriste manje ambalaže pa naknade više ne bi bile za sve iste, nego bi visina koju bi proizvođač plaćao ovisila o tome može li se njegova ambalaža reciklirati.
Jednokratna plastika bi se zabranila od 2030., dok bi škole, vrtići, bolnice i državna javna nabava bile bez jednokratne plastike.
Po uzoru na flamansku mrežu De Kringwinkel, koja u 144 trgovine zapošljava više od 7000 ljudi, od kojih je 83 posto teže zapošljivo, uvela bi se mreža centara za ponovnu uporabu. Prvi centri otvorili bi se u Zagrebu, Splitu, Rijeci i Osijeku, a zatim u svim županijama. Vodila bi ih socijalna poduzeća ili zadruge u javnom ili mješovitom vlasništvu.
Imali bismo šest regionalnih javnih sortirnica s optičkim sortiranjem. Vlasnik bi im bila država, a pogon bi vodilo javno društvo. Fond bi gradio i ugovarao sortirnice dugoročno, po uzoru na belgijski Fost Plus, koji je jednim natječajem ugovorio sortirnice za cijelu zemlju, pa se gotovo 80 posto materijala obrađuje u Belgiji.
Kada je riječ o biootpadu, u te dvije stranke naglašavaju da on nije smeće, nego resurs (a polovica države ga ne odvaja) iz kojeg nastaje kompost za poljoprivredu i bioplin za struju, toplinu ili plin.
Izgradilo bi se od 6 do 8 novih bioplinskih postrojenja, s prednošću Zagreba i turističkih područja, gdje nastaje najviše hrane. Uz to bi se izgradila mreža od 25 do 30 kompostana.
Govoreći o recikliranju, u lijevim strankama navode da ono ima smisla samo ako netko kupi reciklirani materijal. Danas je problem što ga ni država ne mora kupovati, pa u javnim radovima prvi izbor ostaju kamen i šljunak iz kamenoloma.
To bi promijenili uvođenjem obveznog udjela recikliranog materijala u javnim radovima - cestama, zgradama i vodnim građevinama. Primjer je Italija koja za nasipe i podloge cesta traži najmanje 70 posto recikliranog materijala. Nadalje, u javnoj nabavi (uključujući udžbenike) tražio bi se reciklirani papir i reciklirana plastika u komunalnoj nabavi. Pritom bi naknade za vađenje kamena, pijeska i šljunka bile tolike da bi reciklirani agregat postao povoljniji.
Bitna mjera bila bi i javna burza otpada u državnom upravljanju, gdje bi se vidjelo tko je otpad preuzeo i što je s njim napravio.
Posebna priča su centri za gospodarenje otpadom. Od predviđenih 11 radi 5 centara, a postojeći kapacitet za obradu je 335.000 tona, iako proizvodimo 958.427 tona miješanog otpada.
Danas rade Marišćina, Kaštijun, Bikarac, Biljane Donje i, od rujna 2026., Babina gora. Grade se Piškornica, Lučino razdolje i Lećevica. Za Orlovnjak, Šagulje i Zagreb još nema ugovora o gradnji. Zagreb, najveći proizvođač otpada u zemlji, i Splitsko-dalmatinska županija još nemaju centar.
Stariji centri, upozoravaju lijeve stranke, obrađuju miješani otpad u otvorenim halama, nemaju odvojenu liniju za biootpad, rade bez potpunog pročišćavanja zraka i zato smrde. Centri nove generacije, poput planiranog zagrebačkog, koje bi oni gradili, imaju predselekciju otpada, zasebnu liniju za biootpad i zatvorene hale s pročišćavanjem zraka.
Mjere SDP-a i Možemo! predviđaju svih 11 centara, pri čemu se oni koji se grade dovršavaju kao prioritet. Svaki novi centar bio bi nove generacije s prioritetom za Zagreb i Splitsko-dalmatinsku županiju. Gradili bi se tipski, a projektiranje i gradnju vodilo bi jedno središnje tijelo umjesto da svaka županija vodi vlastiti natječaj. Svi bi centri bili jedan sustav u javnom vlasništvu.
Za energetsku oporabu izradio bi se nacionalni plan za gorivo iz otpada. Definiralo bi se koliko takvog goriva nastaje i gdje se može koristiti. Kandidati su Zagreb kao prioritet, Rijeka, Dalmacija i Slavonija. Energana u Zagrebu bila bi zajednički projekt Grada i države, gdje bi ga država sufinancirala i osiguravala priključak na gradski toplinski sustav preko HEP-Toplinarstva.
Uvele bi se i mjere za odlaganje koje je danas najjeftinije pa nitko nema razloga mijenjati sustav. Naknade za odlaganje rasle bi do 50 eura po toni, uveli bi se rokovi zatvaranja za svako odlagalište, pri čemu je prioritet zatvaranja onih na kršu.
Posebna točka programa je sanacija crnih točaka i ilegalnih odlagališta. Tu je predviđena stroga kontrola uvoza, dozvole bi izdavalo samo ministarstvo, a ne i 21 županijsko tijelo, uvoz opasnog otpada ostao bi zabranjen, inspekcija bi se vratila u Ministarstvo za okoliš, policija bi formirala posebne odjele za ekološki kriminal, a tužiteljstvo specijalizirane državne odvjetnike.
Nadzor nad ilegalnim odlaganjem prešao bi s gradova i općina na državu, a jedno tijelo vodilo bi svaki slučaj od prijave do uklanjanja otpada.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....