Za razliku od mojih prethodnika koji su se usudili prozivati Jakova Sedlara zbog njegovih brojnih manipulacija, prevara i falsifikata, ja sam jako dobro prošla. Dok je njih po medijima i svojim trash uradcima nazivao bivšim udbašima, bivšim prostitutkama i pokvarenim pederima, mene je počastio nešto blažim komplimentima: ja sam nesposobna ravnateljica Drame HNK, provincijska redateljica vrtnih zabava i svadbi, zaslijepljena mržnjom i nezadovoljstvom vlastitom karijerom i životom, kojoj glumci režiraju predstave i kojoj su glupi ljevičari sredili posao na Sveučilištu. Sjajno! Nadalje, u zanosu iznošenja moje promašene biografije, kreirane u poznatom trač-laboratoriju Lederer - Stazić, hrvatski kralj žanra zvanog “filmsko smeće” iznosi kao protutežu niz svojih svjetskih uspjeha vrijednih divljenja. No, ne spominje svoje brojne nestašluke kojima je u posljednjih 20 godina izigravao pravo i pravdu pa je red da ga se podsjeti i na ta velebna umjetnička djela. Krenimo redom:
Fiktivni zaposlenik
Nacionalizam i pljačka proračuna: početkom devedesetih je kao ravnatelj Drame HNK dao otkaz jednoj, po njemu politički nepodobnoj glumici, koja je zatim tužila HNK i nakon deset godina - dobila spor. Uz odluku o njezinu vraćanju na radno mjesto, sudsko je vijeće dalo nalog da joj se, zbog nacionalizma J. S., isplate sve zaostale plaće uz zatezne kamate, što je iznosilo 1,1 milijun kuna. Taj milijun i nešto sitno platili smo mi, porezni obveznici. Sedlaru nije pala ni dlaka s glave, nastavio je, siguran u svom sedlu, dobivati plaću u HNK i već više od 10 godina - ne raditi ništa.
Fiktivni zaposlenik HNK: Doduše, nakon nekog vremena pada s mjesta ravnatelja Drame na zvučno mjesto drugog blagajnika, dakako fiktivno, pa na posao ne mora dolaziti. Isto je i danas: u HNK prima plaću, ali nije više fiktivni blagajnik, nego fiktivni namještenik ureda za promidžbu. I dok smo se prije nekoliko mjeseci, ohrabreni obećanjima premijerke Kosor gnušali nad raznim Buljubašićima koji po nekoliko godina dobivaju plaću, a ne rade ništa jer su alergični na kontakte sa zaposlenicima, za Sedlara ne važe najnovije akcije Vlade, a Biškupić nije Kalmeta da se ponekad barem potrudi opravdati resorne propuste. Priznajem, doista sam bila nesposobna kada sam 2002. neuspješno pokušala raskrinkati Sedlara kao najvećeg sinekurista hrvatskog kazališta, njegova me je klika upravo zbog te vrijedne, ali loše zamišljene akcije naglavačke izbacila iz HNK.
Prevarant i falsifikator
Prevarant u ime časnih sestara: U doba priprema za svoju trash epopeju “Četverored”, 1999., Sedlar je iskamčio pola milijuna maraka od Gradskog ureda za kulturu, lažno predstavivši tu “subvencijicu” kao pozajmicu splitskog samostana Sveta Klara. Kazneni postupak otvoren je nakon HDZ-ova izbornog poraza, no slučaj se nije pomaknuo ni milimetar jer policija nije mogla otkriti prebivalište J. S.
Falsifikator: Sedlar je na ime svoga filmskog poduzeća Helios dobio početkom devedesetih velike kredite u Kreditnoj banci Zagreb, Glumina banci i Zagrebačkoj banci. Kako godi nama niti jedan od tih kredita nije bio vraćen, bankarske su kuće otvorile proces prisilne naplate svojih potraživanja, tražeći od mjerodavnih institucija da im se objasni gdje je Helios registriran i tko odgovara za njegova dugovanja. Otkrilo se, međutim, da Helios u formalno-pravnom smislu nikad nije niti postojao jer su na njegovu osnivačkom aktu potpisi - falsificirani. Nakon kaznene prijave Zagrebačke banke, koja je Sedlara optužila za pljačku 200.000 DEM nevraćenog kredita, nije se dogodilo ništa; file o tom financijskom i moralnom skandalu i sad stoji u MUP-u jer ni policija, ni sudovi i dalje ne mogu ustanoviti Sedlarovo prebivalište. Istodobno Sedlar doživljava vrhunac priznanja, slave i državnog obilja s filmom preuzetna naslova “Franjo Tuđman - hrvatski George Washington”.
Kradljivac
Kradljivac vlastitog automobila iz javne garaže: prije koju godinu razveselio nas je još jednim tipično sedlarovskim, ovaj put akcijskim filmićem: kako mu se nije dalo platiti račun za višemjesečni parking u javnoj garaži, Sedlar je režirao uzbudljivu otmicu vlastitog automobila, koju je snimila sigurnosna kamera. Legenda kaže da se nakon toga mirno uputio prema nepoznatom prebivalištu izvan domašaja bilo kakve istrage i sudskog procesa gdje sigurno boravi i dandanas. Na kraju, dotaknimo se i “židovskog pitanja” tog apologeta Ante Pavelića, ponosnog na prijateljstvo s izraelskim militantima koji ga izdašno financiraju. Da se J. S. udubio malo dublje u židovsku kulturu umjesto u izraelski vojni poredak sa zločincem iz Sabre i Šatile Arielom Sharonom na čelu, naišao bi na mnoge mudrosti od kojih jedna kaže: ‘Onaj tko govori ono što želi, treba očekivati da će čuti ono što ne želi.’
Na primjer to da mu je mjesto u Remetincu, a ne u polemici.