KLASA OPTIMIST

Seljaci su dobili što su tražili

Skabrnja, Zadar, 160914
Danas je u Skabrnji pokopan don Emil Bilaver, Bibinjski zupnik koji je pocinio samoubojstvo u nedjelju u obiteljskoj kuci u Skabrnji. Na ispracaju je doslo nekoliko tisuca ljudi, a misu je predvodio zadarski nadbiskup msgr. Zelimir Puljic.
Foto: Luka Gerlanc / CROPIX
Luka Gerlanc / CROPIX

 

Načelnika Škabrnje i njegovu nekadašnju zamjenicu USKOK optužuje da su se razbacivali javnim novcem.

Tvrde kako su dvoje hadezeovaca, krivotvoreći putne naloge i prikazujući privatne izdatke službenima, nezakonito uzeli više od devetsto tisuća kuna. Na račun jedne siromašne seoske općine kupovali su odjeću, spavali u otmjenim hotelima, žderali birana jela, lokali najbolja godišta, trpali u vlastite džepove i guzice ne mareći da pomognu građanima koji su ih izabrali.

Poznata vam je vjerojatno takva neka gorka priča o drskoj izdaji glasača i zloupotrebi položaja, nema dana da koja ne osvane u novinama. Takvih je priča tako mnogo da su zapravo već i prestale biti gorke. Navikli smo se na okus i sve se manje zgađeno mrštimo. Zavladala je jedna moralna tupost da je došlo svakidašnje, obično, normalno pa i, dapače, poželjno ako je tkogod drsko izdao glasače i zloupotrijebio položaj. Pospano i bezvoljno gledamo kako hrvatski načelnici, gradonačelnici, ministri i zastupnici grabe i otimaju kao da je to nekakav dosadan, predvidljiv film u ljetnoj reprizi. Pravda je ovdje postala tako kilava, sistem je došao tako impotentan da bi čovjek gotovo navijao za lupeže.

Netko vam reče kako je u siromašnoj seoskoj općini u zadarskom zaleđu hadezeovac nešto ukrao, slušate kako je on uskratio narodu kanalizaciju, uličnu rasvjetu ili vrtić da bi sebi kupio limuzinu s grijanim sicevima i odveo ljubavnicu u toplice, i na kraju zlurado zaključite: pa, brate, neka je. Koliko god da je pokvarenjak ukrao, malo je ukrao. Poželite da on bude još besramniji, da ljudima iz očiju, što se kaže, krade, da nekakav hadezeovac Jure, na primjer, usred bijelog dana pođe od kuće do kuće i grabi sve živo i neživo, namještaj, bijelu tehniku, odjeću, posteljinu i ručnike, teleće odreske iz zamrzivača, kobasice iz pušnica, tegle džemova od marelica i kisele krastavce iz smočnica, alat iz garaža.

“Ostavi nam, načelniče, televiziju dok utakmica ne završi”, preklinje ga netko, ali bezdušni se načelnik na to ni ne osvrne. Doda u dvorištu Samsungov ekran od šezdeset pet inča radniku na kamionskoj prikolici pa se vrati po kompjutor i PlayStation, kožni kauč, naslonjače, kristalni luster, čupavi sag, viski iz regala, iz spavaće sobe iznese bračni krevet i noćne ormariće, a iz blagovaonice stol i stolice. Istrgne prostak čak i Barbie lutku iz naručja uplakane male djevojčice, a djedu Markanu zaplijeni zube.

“Jure, budi čovik”, kaže Markan, “ne uzimaj mi zube.”
“Ajmo, ajmo, ne pizdi”, odbrusi mu načelnik nestrpljivo pružajući dlan. “Šta će tebi zubi, da ne bi možda jeo pršut?”
I šta mislite, da im načelnik obrsti sve iz kuće, otme namještaj i bijelu tehniku, PlayStation i Samsungov televizor od šezdeset pet inča, ostavi ih da jedu s nogu i spavaju kao životinje na golom podu, odveze im šest mjeseci staru, još neotplaćenu Opel Vectru, za koga bi u Škabrnjani na idućim lokalnim izborima glasali?
Da ne bi možda glasali za SDP?
Dajte, saberite se. Svi bi opet zaokružili broj ispred Jurinog imena. Čak bi i djed Markan bez zuba oduševljeno skandirao: “Fa-fe-fe! Fa-fe-fe!”, što će reći: “Ha-de-ze! Ha-de-ze!”

Ne vrijedi žaliti uboge seljake, ili se veseliti da su USKOK i Državno odvjetništvo napokon nešto poduzeli protiv lupeža, jer će vas USKOK i Državno odvjetništvo na kraju vjerojatno razočarati, a seljaci su ionako dobili što su tražili. Njima se, vjerujem, nekako i sviđa da je načelnik pare od vrtića i ulične rasvjete ulupao na vikende s ljubavnicom. Oni nastrano uživaju da im HDZ laže i ponižava ih, lijepo im je u jednom toksičnom odnosu, da ih vlast šamara i pljuje, a oni joj se svejedno vazda zaljubljeno vraćaju.
Stanovnicima Škabrnje nisu bile nepoznate skandalozne navike njihovog načelnika kad su ga prije dvije godine treći put zaredom izabrali. Napokon, svi znamo ima li netko mnogo više nego što zarađuje. Stalno se piše o sumnjivo stečenim nekretninama i pokretninama hadezeovaca, o Goranu Mariću, Tomislavu Tolušiću, Gabrijeli Žalac ili Lovri Kuščeviću čije kuće i stanovi i automobili mnogostruko nadmašuju mjesečna primanja, ali to opet ozbiljnije ne ugrožava ugled njihove političke stranke. Hrvatska demokratska zajednica jednako pobjeđuje na svim izborima. Takav je užasavajući magnetizam nacionalizma, takva je snaga zablude da je važno biti Hrvat, da građani u znatnom postotku i dalje vjeruju da je HDZ dobar. Ili barem bolji od svih drugih političkih izbora.

Valjalo bi istražiti zašto oni tvrdoglavo ustrajavaju na tvrdnjama za koje nemaju nikakvih dokaza, ili su se čak, opetovano i izvan svake sumnje, potvrdile kao lažne. Je li to glupost, ili strah, ili oboje, da tako mnogo nas vjeruje u zapanjujuće ludosti? Meni se, kao ateistu, sviđa kako Randy Newman u jednoj pjesmi opisuje Boga. “Spalio sam vam gradove i uzeo djecu, a vi govorite kako ste blagoslovljeni. Morate biti ludi kad vjerujete u mene”, kaže Newmanov cinični i okrutni Bog gledajući ljude s nebesa. Jednako tako, kad pomislite da je netko zaokružio broj ispred imena Lovre Kuščevića ili Gabrijele Žalac, morate se upitati kako bi HDZ njih još mogao poniziti, što bi im još mogao uzeti, zubnu protezu iz usta, da oni jednom shvate kako su napravili sranje?

Ljudi, znate i sami, vjeruju u svašta. Jedni tvrde da je Zemlja ravna ploča, drugi da cjepivo protiv ospica uzrokuje autizam, treći da se Blažena Djevica redovito javlja jednoj hercegovačkoj nevoljnici, ali nema zaista budalastijeg vjerovanja nego da HDZ radi u najboljem interesu hrvatskog naroda.

Izdvajamo