StoryEditor
KRAJ POTRAGE

SIN KOLEKCIONARA 'Ukradeno remek-djelo iz očeve zbirke bilo je u vili Nadana Vidoševića'

Nadan Vidošević, čovjek dobro upoznat s tržištem umjetnina, morao je znati da kupuje sliku bez papira

Silno zaprepaštenje doživio je Ognjen Vučetić, sin poznatog kolekcionara umjetnina Dejana Vučetića, kada je otvorio Jutarnji list i vidio da na zidu jedne od soba u vili Nadana Vidoševića visi slika Gabriela Jurkića “Divlji mak” iz 1921. “Pa to je naša slika za kojom tragamo deset godina”, reagirao je šokirani Vučetić. Godinama traži tu sliku, za koju je njegov otac, strastveni kolekcionar, danas pokojni, tvrdio da je i jedna od najljepših iz njegove veličanstvene zbirke u kojoj su bili sami dragulji hrvatske moderne, Bukovci, Vidovići, Gecani, Varlaji, Trepšei...

Slika je netragom nestala nakon velike izložbe Gabriela Jurkića u Mostaru 2003. koju je organizirao izvjesni Branimir Martinac, vlasnik tamošnje galerije Martino. Stari Vučetić imao je povjerenja u mostarskog galerista i izdavača i nije radio nikakve probleme kada mu je došao na vrata s molbom da posudi kapitalno Jurkićevo djelo za izložbu koju priprema. Štoviše, ta je slika trebala biti i reproducirana na naslovnici luksuzne monografije koja je tim povodom objavljena.

Ognjen Vučetić, sin poznatog kolekcionara Dejana Vučetića, nasljednik je njegove zbirke. Zbirka je, inače, devedesetih godina dobrim dijelom rasprodana zbog teške situacije u kojoj se našla obitelj Vučetić

Galantni Martinac

Vučetić je imao ugodno iskustvo s Martincem i prije, jer mu je prodao neke skulpture i dvije manje slike Gabriela Jurkića, a Martinac se pokazao galantnim i platio je čak i više nego što je kolekcionar tražio. Te 2003. godine veliko je Jurkićevo platno dimenzija 100x150 otišlo u BiH, na izložbu u Mostar. I više se nikada nije vratilo.

Tada počinje agonija Dejana Vučetića. Tražio je natrag svoju sliku, ali bezuspješno. Martinac je iz dana u dan pronalazio nove razloge zašto sliku ne može vratiti... i tako punih deset godina. Izmišljao je svakojake izgovore. “Sliku ne mogu vratiti jer ju je uzeo jedan ministar iz vlade BiH”, govorio je. Pa se pravdao da je ne može vratiti zbog problema s transportom, a onda je predložio vlasniku da odustane od slike i prihvati novčanu naknadu. Stari Vučetić umire 2004. godine bez ikakvih saznanja što se dogodilo s njegovom umjetninom. Potragu nastavlja njegov sin Ognjen.

Bez certifikata

“Svašta sam mislio, ali nije mi padalo na pamet da bi slika mogla biti u Hrvatskoj. Pogotovo ne kod Nadana Vidoševića. Čak sam se u jednom trenutku spremao otići u BiH i pronaći tog političara kod kojeg je navodno naša slika.”

Nadan Vidošević, kolekcionar koji je bio jako dobro upoznat s tržištem umjetnina, morao je, bez sumnje, znati da kupuje izuzetno vrijednu sliku bez papira, bez ikakva certifikata, bez dokaza o porijeklu. U to se rijetko koji ozbiljan kolekcionar upušta. Kako je ova vrijedna slika završila u Vidoševićevoj vili, zasad ostaje tajna. Godinama su i brojni drugi kolekcionari pokušavali doći do te slike, kaže Vučetiće, ali uvijek su dobivali isti odgovor: “Ne možemo vam ništa reći, ni obećati, kada ne znamo gdje je slika”. Jedan je kolekcionar bio duhovit: “Kad-tad, ta slika bit će moja”. Svi su znali da je vlasnik Jurkićeva remek-djela Vučetić.

A onda je otkriveno tajno blago Nadana Vidoševića.

Sliku “Divlji mak” Dejan Vučetić kupio je sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća od svog dobrog prijatelja iz Sarajeva Petra Kaluđerčića, u čijem se obiteljskom vlasništvu nalazila. Kaluđerčić se teško oprostio od slike, ali tada su bila teška ratna vremena i bio mu je potreban novac. Prodao je Vučetiću sliku za 20.000 maraka. Slika je u dom Vučetićevih došla u sanduku i imala je oštećenu ramu. Vapila je za restauracijom, što je ozbiljni kolekcionar Vučetić odmah i učinio.

Zaboravljeni Jurkić

Dejan Vučetić počeo je sakupljati umjetnine početkom osamdesetih godina. Rođen je u Popovači kraj Kutine i bio je inženjer građevine i direktor infrastrukture u ŽTP-u. Prva slika koju je kupio bilo je remek-djelo Ljube Babića “Oblaci”, jedna od najljepših umjetnikovih slika velikog formata. Zbirku je ubrzo počeo puniti brojnim danas kapitalnim djelima hrvatske umjetnosti. Vidovićevom “Chioggiom”, Bukovčevim “Slijepim dječakom”, Crnčićevim morskim pejzažima, jednom od Gecanovih verzija amblematskog “Cinika”, Jobovom “Krčmom”, Mišinim i Varlajevim pejzažima, Hermanom, Mujadžićem. Imao je jedan pejzaž Save Šumanovića iz njegove fruškogorske faze. Posjedovao je i sliku Milivoja Uzelca “Malakoff”, Becićeva “Branka u pidžami”, ali i brojna djela srpskih umjetnika Dobrovića, Aralice. U početku nije prodavao djela iz svoje zbirke. Mnogi su spekulirali otkud mu novac za te kupnje. A Vučetićevu strast financirala je njegova punica Ruža Dejanović, koja je bogatstvo stekla proizvodnjom kozmetičkih proizvoda, koje je prodavala i na inozemnom tržištu, tvrdi Ognjen Vučetić.

Tako se u kolekciji našla i slika “Divlji mak” Gabriela Jurkića, slikara rođenog u Livnu 1886. godine, nekoć uglednog i popularnog, a onda dugo godina zaboravljenog. Tek je zadnjih petnaestak godina ponovo otkriven i valoriziran je njegov opus na brojnim izložbama, među kojima i na retrospektivi u Klovićevim dvorima. Bio je zagrebački i bečki đak, “zaboravljeni sudionik hrvatske moderne i registrirani protagonist likovnog moderniteta u BiH”, kako je napisao u predgovoru katalogu Jurkićeve izložbe 1992. godine u Kaštel Sućurcu Igor Zidić. “I dok su mu tamošnji povjesničari umjetnosti posvećivali zadnjih godina priličnu pozornost, hrvatska mu je kritika ostala uvelike dužna: njegova participacija u matici našega secesionizma, simbolizma i postimpresionizma nije dostatno istražena ni ozbiljno valorizirana. U tome, pak, Jurkić dijeli sudbinu nemalog broja hrvatskih Bosanaca i Hercegovaca”.

Nakon zagrebačke retrospektive 2005. godine Jurkiću su dani mjesto i značaj koje je zaslužio. Rasle su mu i cijene na tržištu i interes kolekcionara. Grgo Gamulin, jedan od najvećih povjesničara umjetnosti na ovim prostorima, pišući o Jurkiću naglašavao je da je slikar dugo bio prisutan u hrvatskom slikarstvu, a zagrebački stanovi puni su njegovih slika. “Zatim smo ga zaboravili i, čini se, bili smo sretni što smo ga mogli zaboraviti. Bilo je to u vrijeme dok je Zagreb vodio svoje avangardističke bitke i kada je pitanje moderniteta u stvaranju i kritici bilo pitanje opstanka u razvoju”.

Vrijeme usamljenosti

U tom vremenu Gabriel Jurkić već je bio prešao svoje razdoblje uspona i doživio vrhunac u stvaranju velikih ciklusa bosanskih krajolika, u stilu što ga je dvadesetih godina prošlog stoljeća formirao na temelju zagrebačke tradicije Ferde Kovačevića i Mencija Clementa Crnčića. To veliko razdoblje upravo se završava maestralnom slikom “Divlji mak”, u kojoj je Jurkić objedinio impresionistička iskustva i dekorativnost secesije. Tom slikom će se Gabriel Jurkić i oprostiti sa svojim kolegama umjetnicima, nakon što ju je izložio na V. jugoslavenskoj umjetničkoj izložbi u Beogradu 1922. godine. Od tada počinje njegovo razdoblje usamljenosti i postupnog pada u zaborav. Nije više pratio trendove i stilove, već je strastveno bilježio fenomene prirode kako ih je sam vidio. Napravio je i ciklus sakralnih slika i zadnjih se godina života sa suprugom povukao u samostan Gorica u Livnu.

Lov kolekcionara na Jurkića počeo je onoga trenutka kada se njegov opus ponovo valorizirao u punom sjaju. Počeo je i lov na jednu od njegovih najboljih slika, “Divlji mak”. “Meni je to bila jedna od najdražih slika u očevoj zbirci. I mojoj majci je bila jedna od najdražih, čak ju je i prema jednoj fotografiji kopirala”, kaže Ognjen Vučetić.

Ostaju brojna pitanja kako je slika uopće došla do Vidoševića, prešla granicu BiH i Hrvatske.

Lažni Kraljević

U Jutarnjem listu, u tekstu koji je objavljen na dan Vidoševićeva uhićenja koji govori o njegovoj privatnoj zbirci kao najvećoj na Balkanu, dok još nisu bile objavljene policijske snimke iz vile, Ognjen Vučetić vidio je još jednu sliku koja je nekada bila u kolekciji njegova oca. Riječ je o slici “Tri gracije” Joze Kljakovića, koju je Vučetić davno prodao i koja je, na koncu, dospjela kod Vidoševića. “Imao sam priliku upoznati Nadana Vidoševića kada je došao kod mene pogledati neke slike koje sam prodavao”, kaže Vučetić. Za oko mu je zapela slika Emanuela Vidovića “Chioggia” i rekao je Vučetiću da mu se javi kad odluči prodati tu sliku. “Poslije ga nikada više nisam vidio, a sliku sam kasnije ipak prodao, ali ne Nadanu Vidoševiću. Ne bi me čudilo da je i ta slika završila kod njega.”

I Ivo Sanader se svojedobno raspitivao za čuvenu Vučetićevu kolekciju, a zanimala ga je jedna Hermanova mrtva priroda i pejzaž Jerolima Miše. “Nismo to tada htjeli prodati. Ni otac ni ja nismo željeli imati posla s političarima zbog niza neugodnih iskustava koja smo doživjeli zadnjih dvadesetak godina.”

Sve je počelo devedesetih kada su ocu na srpsko-hrvatskoj granici hrvatski carinici htjeli zaplijeniti desetak slika koje je nosio iz Beograda, unatoč tome što je imao sve moguće papire. Tada je, kako se prisjeća Ognjen Vučetić, njegov otac Dejan donio i jednu sliku Miroslava Kraljevića. Ta je slika poslije postala predmet velike afere. Dejan Vučetić kao iskusni kolekcionar nije kod sebe želio imati slike u čiju je autentičnost sumnjao. Za Kraljevića nije bio posve siguran, te ga je na kraju prodao odvjetniku i kolekcionaru, svom prezimenjaku Nikoli Vučetiću. Posredstvom jednog zagrebačkog galerista Nikola Vučetić je sliku za čak 60.000 maraka prodao tvornici Kraš, koja ju je namjeravala pokloniti tadašnjem predsjedniku Franji Tuđmanu. Jedan od Tuđmanovih bliskih suradnika upozorio je da slika nije autentična, a cijeli je skandal oko velikog Krašova poklona Tuđmanu uskoro zataškan.

Potjerani iz kuće

A tih devedesetih godina Vučetići su prolazili kroz teške trenutke. Iako je stari Vučetić rođen u Hrvatskoj, predbacivalo mu se njegovo crnogorsko podrijetlo. Obitelj je bila prisiljena u jednom trenutku zamijeniti kuću na Tuškancu u kojoj je živjela Ruža Dejanović, nekadašnju vilu Andrije Artukovića, za drugu, pod prijetnjom da će im biti oduzeta.

Nakon što je početkom devedesetih Vučetićima dignuta u zrak kuća na Mrežnici, Dejan se povlači u Rovinj, u kojem je živio do smrti. Zbog financijskih problema polako su počeli prodavati djela iz kolekcije. “Kada se jednom zbirka načne, onda je gotovo”, znao je govoriti stari Vučetić.

Kako je Dejan Vučetić bio dobar menadžer, tako je bio i uspješan u kolekcionarstvu. Znao je slike mijenjati, imao je nos za dobro. Kada je nabavio neku sliku, imao je posebno mjesto za nju u svojoj kući na Zvijezdi u Zagrebu. Danima bi je gledao i tada se odlučio za kupnju. Za Vučetićevu zbirku kažu da nije bila vrijedna toliko po kvantiteti, nego kvaliteti. Danas mnoga djela više nisu u vlasništvu obitelji, ali rat za “Divlji mak” tek počinje. “Neću odustati. Sada kad znam da je slika bila kod Vidoševića, iću ću u borbu do kraja. Tražit ću pravnim putem da nam se slika vrati”, zaključuje Ognjen Vučetić.

Kako je papa Ivan Pavao II. umalo dobio lažnog Jurkića

Kada je bivši premijer Ivo Sanader išao u Vatikan u posjet Ivanu Pavlu II, neposredno pred njegovu smrt, imao je namjeru pokloniti mu neku vrijednu sliku iz hrvatske umjetničke baštine. Gabriel Jurkić činio se savršenim izborom. U Zagrebu je nedugo prije toga bila otvorena njegova retrospektivna izložba i Gabriel Jurkić ponovno je prepoznat kao veliki slikar. Kako je u Splitu nabavljena jedna Jurkićeva slika sa sakralnim motivom, sve se jednostavno činilo idealnim. Slika je bila u lošem stanju, trebalo ju je srediti, a vremena je bilo malo. Pozvao je jednog uglednog povjesničara umjetnosti da se s njim konzultira, a ovaj je na prvi pogled vidio da je riječ o falsifikatu. “Pa to nije Jurkić”, kazao je Sanaderu. “Dobro, dobro, ništa, onda nećemo tu sliku pokloniti Papi”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 23:27