ZAGREB - Nije mala stvar što je Odbor za proširenje Europske unije odabrao upravo Ognjena Sviličića kao emisara hrvatske kulture u trominutnom filmu kojim će se naša zemlja predstaviti postojećim članicama te paneuropske udruge. Priznanje je to kako Sviličiću, ali i novom hrvatskom filmu koji se tijekom proteklog desetljeća afirmirao kao naš najprepoznatljiviji kulturni proizvod.
Nova era
“Fine mrtve djevojke”, “Svjedoci”, “Tu”, “Oprosti za kung fu”, “Ta divna splitska noć”, “Sve džaba”, “Armin”, “Buick Riviera”, “Put lubenica”, “Kenjac”, “Iza stakla”, “Nije kraj”, “Crnci” i još nekolicina njih obišli su važne i manje važne svjetske festivale, a među “skautima” koji vrebaju na neotkrivene vrijednosti u europskom filmu vrijedi pravilo: “Pazite na sve što je hrvatsko, nije to još u rangu Rumunjske, ali možda uskoro bude.”
Unatrag dvije-tri godine naša se kinematografija odvojila od države (bar tako tvrde!), a Ministarstvo je prepustilo upravljanje novcem namijenjenom kinematografiji Hrvatskom audiovizualnom centru.
Početak nove ere nije bio blistav, jer je preskočena jedna proizvodna godina, a i prvi rezultati natječaja za dugometražni igrani film bili su - najblaže rečeno - kilavi.
Komisija za dodjelu sredstava (književnik Stjepan Čuić, kazalištarac Darko Lukić i filmski redatelj Krsto Papić) procijenila je da etablirani autori nemaju bog zna što ponuditi, pa je odobrila samo tri projekta srednjeg budžeta, ali je zato ustanovila debitantski fond i preporučila čak osam projekata, podijelivši im između 2,2 i 1,8 milijuna kuna. Ukoliko nemate jako iskusnog producenta i šanse da pronađete međunarodne partnere (“Buick Riviera” je to imao), od filma neće biti ništa. Ishod? Trenutačno je u produkciji samo jedan od tih osam potencijalnih prvijenaca.
Rezultati drugog po redu natječaja, koji su objavljeni u petak, još su problematičniji. Sada su odlučivala samo dva člana komisije (Lukić je ostao, a umjesto Čuića i Papića uskočila je profesorica filma Saša Vojković), koja su odobrila pet novih i dva debitantska projekta. U odnosu na reputaciju Arsena Antona Ostojića (“Ta divna splitska noć”, “Ničiji sin”), ne čudi što je njegov “Halimin put” dobio rekordnih 4,6 milijuna kuna, međutim, zbunjuje što je projekt odbijen u prethodnom natječaju, o čijim je rezultatima odlučivao jedan od dva člana sadašnje komisije.
Genijalni scenariji
Istu svotu dobio je projekt “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića, što tek začuđuje. Po novim pravilima, u dobivanju sredstava ne odlučuje samo kvaliteta scenarija, nego i uspjeh prethodnog filma kako u našim kinima tako i na međunarodnim festivalima, kao i reputacija producenta. Jelčić od svega toga nema ništa, jer je - osim zapažene kazališne karijere - dosad jedino s Natašom Rajković režirao nezavisni film “Ono sve što znaš o meni”, koji mu nije mogao donijeti puno dodatnih bodova. Mora da su članovi komisije ocijenili da mu je scenarij zbilja genijalan.
4,5 milijuna kuna dobio je Krsto Papić, redatelj neprikosnovene reputacije, za projekt “Cvjetni trg”, no negativni su mu poeni što je bio u prethodnom sazivu komisije, što mu je prethodni film “Infekcija” prošao katastrofalno i što se HRT ne može pomiriti s time što je dokumentarni film o ubojstvu Zorana Dominija 1999. godine na Cvjetnom trgu - za koji je dobio posebna sredstva - sada uklopio u igrani film za koji traži još novca.
U odabranom društvu se našao Branko Ištvančić s projektom “Most na kraju svijeta”, koji je možda zanimljiv, a i njegov prethodni film “Duh u močvari” bio je hit u našim kinima, jer su na njega nesmiljeno vodili škole budući da je snimljen po romanu Anta Gardaša, sastavnog dijela školske lektire. Istina, za “Duh u močvari” malo tko je ustvrdio da je dobar film: je li sad došlo do vrijednosnog odskoka.
Livakovićevi ‘Svinjari’
Na uvrštavanje Sviličićevih “Mirnih ljudi” naizgled ne bi smjelo biti prigovora, međutim, autor još nigdje nije predstavio svoj novi film “Dva sunčana dana”, a već može početi pripremati drugi. Možda je to ipak pretjerano!
Naposljetku, od dva debitantska projekta, “Sonja i bik” poznate mlade dokumentaristice Vlatke Vorkapić ne izaziva podozrenje, međutim, odobren je i film “Svinjari” Ivana Livakovića. Dobio je 2,8 milijuna kuna. Već je bilo povike kad je njegov kratki igrani film “Pink Express” u prethodnom natječaju dobio visoku potporu HAVC-a, a što će biti tek sada?! Moguće da je momak talentiran, ali je i sin Nade Gačešić Livaković, kojoj “tepaju” da je najmoćnija žena hrvatske kinematografije i televizije. Možda da mu se preporuči da se probija poput Matije Klukovića, koji je “za šaku kuna” snimio svoj fascinantni cjelovečernji prvijenac “Ajde, dan, prođi…”, zatim ga zapaženo predstavio na festivalu u Rotterdamu, s novim se projektom probio u zahtjevnu selekciju sarajevskog CineLinka, ali zato ga već drugi put odbijaju na natječaju HAVC-a. Kriteriji filmske Europe su jedno, a Hrvatske drugo.
Rezultati ovog natječaja su sramotni, tek kada se zna kome su sve uskraćeni projekti. Eto, Zvonimiru Juriću, redatelju najnagrađivanijeg filma s prošlogodišnje Pule, ratne drame “Crnci” (koredatelj Goran Dević), a i kratki igrani film “Žuti mjesec” prikazan mu je ove godine u službenom programu berlinskog filmskog festivala. Recimo da mu novi scenarij nije dobar, no zašto je onda - jedini od hrvatskih pretendenata - uvršten u program sarajevskog CineLinka?
Mjesta nije bilo ni za nove projekte Antonija Nuića, čiji je “Kenjac” odlično prošao u Puli, u kinima i na međunarodnim festivalima, ali niti za Gorana Rušinovića, unatoč tome što opet surađuje s Miljenkom Jergovićem, piscem “Buicka Riviere”.
Također ni za Branka Schmidta, čije su “Metastaze” prošle godine pobijedile u Puli i bile najgledaniji hrvatski film u kinima.
Tko će to sve platiti?
Problematične odluke HAVC-a stigle su u razdoblju kada se hrvatskoj kinematografiji ne piše dobro.
Hrvatska televizija više nema sredstava da bi kao nekad s njom sklapala koprodukcije, a i u Gradskom poglavarstvu za kulturu Zagreba najavljuje da više neće podupirati dugometražne filmove.
Problematično je čak i da će odobreni projekti dobiti obećana sredstva, jer ni HAVC navodno nema novaca.
Novi hrvatski film je možda na vrhuncu, no domaće snage upinju se kako znaju da ga strmoglave s te pozicije.
Sporni tercet dobio čak 12 milijuna kuna
Komisija u sastavu Darko Lukić (kazalištarac) i Saša Vojković (profesorica filma) po vrlo je, blago rečeno, zanimljivim kriterijima odlučila podržati projekte koje su im poslali autori koji nemaju ni iskustva niti većih uspjeha u svijetu filma (Jelčić i Livaković) ili su im posljednji proj ekti doživjeli debakl (Papić, koji je usto u sporu s HTV-om oko filma ‘Cvjetni trg’).
Cijenjeni po Europi, ali ne i u Hrvatskoj Cijenjeni po Europi, ali ne i u Hrvatskoj
Goran Rušinović je osvojio glavnu nagradu na Sarajevo film festivalu za film nastao po Jergovićevom romanu. Sada taj tandem opet surađuje, ali taj podatak nije impresionirao komisiju. Matija Kluković je dobio brojna priznanja u Rotterdamu, ali Zagreb je ipak ne što drugo. Niti lanjski pobjednik Pule Zvonimir Jurić nije prošao natječaj.
Novac bacan na filmove koje nitko nije gledao
Kada te stranci cijene, događa se da kod kuće vrlo često imaš problema. Eto, recimo, naše Ministarstvo kulture isprva je bilo dosta gluho na vrijednosti novog hrvatskog filma.
“Fine mrtve djevojke” i “Ta divna splitska noć” snimljeni su zahvaljujući poduzeću Alka film Joze Patljaka, a ne dotacijama fonda (bez kojih inače ne bi ni bilo hrvatske kinematografije), dok je “Oprosti za kung fu” proizvela Hrvatska radiotelevizija. Postupno se Boži Biškupiću, šefu ministarstva, dopalo što hrvatski filmovi dobivaju međunarodne nagrade, pa je počeo i službeno čestitati njihovim redateljima, a fond je postao milostiviji prema njihovim projektima.
Ipak, izvjesni kaos vladao je i dalje. “Buick Riviera”, jedini hrvatski film koji je pobijedio na Sarajevo film festivalu, najvažnijoj odskočnoj daski u regiji, dobio je od ministarstva razmjerno skromnih milijun i 750 tisuća kuna.
Istovremeno, “Čovjek ispod stola” i “U zemlji čudesa”, koji su u našim kinima imali mizernu gledanost, dok im je međunarodna žetva bila nikakva, obdareni s preko četiri milijuna.