Unutar majušnog svijeta hrvatske filmske struke Nada Gačešić Livaković osoba je koju prati tračerski glas filmskog Ivića Pašalića. Dugogodišnja predsjednica Društva filmskih djelatnika, silnih godina pozicionirana po raznim tijelima pri Ministarstvu kulture, u filmu i na HTV-u, stekla je, pravedno ili ne, reputaciju osobe s velikom neformalnom moći koja može pomoći ili uništiti projekt, koju je dobro imati za saveznika, a za saveznika je se obično ima onda kad joj se ponudi uloga. Ukratko, nije pretjerano omiljena. Ovih dana ta se neomiljenost prebila preko nevine žrtve, njezina sina Ivana, apsolventa Akademije dramske umjetnosti čiji nekonvencionalni kratki filmovi pobuđuju krajnje oprečne i burne reakcije na domaćim kratkometražnim smotrama jer su imaginativni, provokativni, bezobrazni i naprosto drukčiji, a hrvatskom filmu već jako dugo ne fali dobrih, nego upravo - drukčijih filmova. Nije dobro kad na djeci prebijamo račune roditelja, pa kad to ne radimo sa sinom Domazeta Loše koji je prvorazredni fizičar ili sinom Nikole Koljevića koji je važan beogradski scenarist, ne treba raditi ni sa sinom Nade Gaćešić koji je naprosto daroviti autor.
Komentirati odluke povjerenstva za scenarije uvijek je nezahvalan posao, zato što u ovoj zemlji postoji samo dvoje ljudi koji su pročitali sve ponuđene scenarije, a oni su i birali - Darko Lukić i Saša Vojković.
Prethodna su povjerenstva očito griješila, pa je razumljivo da i na ove odluke javnost gleda sumnjičavo. Sumnjičavost se produbljuje to više što projekti nisu odobreni nekima od najuspješnijih redatelja najvitalnije generacije, Zvonimiru Juriću i Goranu Rušinoviću. Doista, moguće je da su selektori negdje i pogriješili. Ali ako i jesu, pogreška sigurno nije u tome što su priliku dali Livakoviću.